Priča o mesiji – Kako je Drogba zaustavio građanski rat

Premier League 24. tra 202019:32 > 20:00
Richard Heathcote / Staff

Drogba se povukao iz nogometa 2018. godine nakon blistave karijere koja je postigla uspjeh u šest zemalja, a mjesto u panteonu afričkih velikana - ako ne i svjetskih velikana - već je osigurano. Ali on i njegovi suigrači bili su odgovorni za nešto daleko veće od nogometne slave.

Vaughn Ridley/Getty Images

Ovo je prijevod teksta Oliviera Guiberteaua objavljenog 31. ožujka na BBC-u. U izvornoj verziji pronaći ćete ga ovdje.

Stadion Al-Merrikh, u drugom po veličini sudanskom grad Omdurmanu , nije jedna od najvećih svjetskih gladijatorskih arena. Ipak, ovo malo igralište – poznato kao Crveni dvorac – postalo je mjesto za jednu od najneobičnijih nogometnih priča.

Datum je 8. listopada 2005. Matematika kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2006. bila je jednostavna. Pobjeda Kameruna protiv Egipta donijela bi im šesti nastup na SP. Sve manje omogućilo bi Obali Bjelokosti, koja igra u Sudanu i ima samo bod zaostatka, da ih preskoči i umjesto toga se kvalificira – po prvi put.

Oznaka “zlatne generacije” može biti značajan jaram, ali momčad Bjelokošćana 2005. godine bila je upravo to. Predvodio ih je umjetnik Didier Drogba, a Kolo Toure, Emmanuel Eboue i Didier Zokora također su blistali u Premier ligi u Londonu.

Yaya Toure, tada u Olympiakosu još se smatrao sirovim, čekao je na krilima. Ovo je bio tim koji je mogao odgovarati bilo čemu na afričkom kontinentu. Unatoč tome što su u kvalifikacijama dva puta izgubili od Kameruna, ostali su mučno blizu dok su te večeri izašli na teren u Sudanu.

No, dok su nogometne zvijezde Obale Slonovače stajale na rubu povijesti, natrag kući bila je zemlja na rubu nečeg mračnog. Građanski rat koji je započeo 2002. godine podijelio je zemlju, a vlada predsjednika Laurenta Gbagboa kontrolirala je jug, a pobunjenička frakcija poznata pod nazivom Nove snage Obale Bjelokosti, koju je vodio Guillaume Soro, kontrolirale su sjever.

Borbe su izbile 19. rujna 2002. s pobunjenicima koji su napadali razne gradove širom zemlje. Sijeća se tih vremena Sebastien Gnahore, bivši nogometaš koji je pobjegao s Obale Bjelokosti.

– Bilo je grozno. Kad sam nazvao sestru, čuo sam pucnjavu izvan kuće – kaže on.

– Svi su se skrivali ispod kreveta četiri dana, a izašli su samo kako bi pronašli hranu. Sve što me je zanimalo bilo je hoće li moja obitelj biti u redu. To je jedina briga koju sam imao svako jutro.

Prvobitno nasilje bilo je žestoko, ali kratkotrajno, jer su se obje strane brzo ukorijenile na fornti sjever-jug. Veliki dio borbi završio je 2004., ali napetosti su ponovno porasle 2005. Budućnost zapadnoafričke države izgledala je tmurno.

Getty Images/Mike Hewitt

Moderni nogometaši mogu izgledati kao zaseban svijet u odnosu na svakodnevne ljude. Uloženi novac može ih katapultirati u drugačiji život, a rezultati mogu biti nenadmašni. No, bjelokošćanski su igrači te večeri, usprkos njihovim bogatunskim životima u Europi, znali da je u pitanju mnogo više. I nitko to nije znao više od čovjeka koji je vodio njihovu ekipu i koji se spremao zauzeti središnju pozornicu.

Didier Drogba stigao je u Chelsea 2004. godine uz prijavljeni honorar od 24 milijuna funti. Njegov devetogodišnji boravak u Premier ligi bio je sinonim za niz stvari – uključujući brutalno učinkovit, buldožerski stil igre u sredini i optužbe u rasponu od nesportskog ponašanja do izravnog varanja. Volite ga ili mrzite, njegova postignuća u zapadnom Londonu bila su neupitna.

Četiri naslova Premier lige, četiri FA kupa, tri Liga kupa i naslov pobjednika Lige prvaka. Arsene Wenger, čija se Arsenalova strana često našla na pogrešnom kraju Drogbinog brutalnog stila, o njemu je rekao:

– On je pobjednik i takav će biti do kraja života.

Drogba je doista bio serijski pobjednik, ali pritisak u toj listopadskoj noći u Sudanu bio je posve drugačiji.

Utakmica Kameruna protiv Egipta u Yaoundeu i susret obale Slonovače sa Sudanom započele su istodobno. Obala Slonovače, igrajući isključivo na pobjedu, napravila je akciju na sudanskoj polovici koja je bila na drugoj poziciji u skupini. U 73. minuti Aruna Dindane postigao je svoj drugi pogodak, a treći u momčadi. Sudanski udar u 89. minuti bio je tek utjeha. Događaji su se odvijali relativno brzo – ali preko 2000 kilometara dalje, u Yaoundeu, slika je bila potpuno drugačija.

Getty Images/Stu Forster

Kamerun je poveo u 20. minuti, ali utakmica je bila tijesna. Izjednačujući gol u 79. minuti, koji je dao Mohammed Shawky, doveo je Egipat u egal i vratio jeziča vage na stranu Bjelokošćana. Tada su bili kvalificirani.

Preostalo je samo nekoliko sekundi u Yaoundeu, a rezultat je bio zaključan na 1:1, Obala Bjelokosti izgledala je spremno za prvo putovanje na Svjetsko prvenstvo. Njihov susretu u Sudanu već je bio završen. Drogba je stajao, okružen saigračima. Svi su slušali radio i čekali. Zatim je vijest proparala zrak: Kamerunu je u četvrtoj minuti nadoknade dosuđen sumnjiv penal!

Za svaku priču o slomljenom srcu mora postojati priča o jednoj velikoj sreći. Udarac Pierre Womea pao je na lijevu stativu i proletio pored gola. Kamerunski igrači okupili su se, ošamućeni i očajeni u kaznenom prostoru, neki su povukli majice preko očiju. S druge strane kontinenta radovala se Obala Bjelokosti. Prvi put u svojoj povijesti natjecat će se na najvišem nivou međunarodnog nogometa.

– Muškarci i žene Obale Bjelokosti – započeo je – Sa sjevera, juga, središta i zapada danas smo dokazali da svi Bjelokošćani mogu koegzistirati i igrati zajedno s zajedničkim ciljem – kvalificirati se na Svjetsko prvenstvo.

– Obećali smo vam da će proslave ujediniti narod – danas vas to molimo na koljenima.
Igrači su pali na koljena.

– Jedna država u Africi s toliko bogatstva ne smije se upustiti u rat. Molim položite oružje i provedite izbore – pozvao je Drogba.
Isječak, dostupan na YouTubeu, dugačak je tek minutu i još jednom završava s igračima na nogama.
– Želimo se zabaviti pa prestanite pucati oružjem – radosno su pjevali.
Objavljena su izvješća o “conga redu” ispred egipatske ambasade dok su Irci pokazali svoju zahvalnost za ždrijeb u Kamerunu. Čak je i pobunjenička prijestolnica Bouake odskakala u ritmu pobjede te noći.
Za svu radost i za sve Drogbe – boce piva preimenovane u čast napadača – Obala Bjelokosti i dalje se sljedećeg jutra probudila u istoj situaciji kao duboko podijeljena zemlja.
Ipak, nešto se uzburkalo i sljedećih tjedana i mjeseci trebalo je doći do dramatične promjene. Videoisječak se na televiziji nemilosrdno reproducirao kao da bi silna snaga medijskog izlaganja mogla biti dovoljna za donošenje promjena.
A promjena je uslijedila. Obje strane približile su se pregovaračkom stolu i konačno je potpisano primirje. Iako bi se bilo koji holivudski scenarist ponosio takvim završetkom, priča nije bila sasvim gotova.
Na Svjetskom prvenstvu 2006. Obala Bjelokosti ispala je u grupnoj fazi, izgubivši od Argentine i Nizozemske prije nego što je savladala Srbiju i Crnu Goru. Bio je to respektabilan prvi nastup.

Sljedeće godine Drogba je dao izvanrednu najavu, obilazeći područje pobunjenika u svojoj domovini nakon što je dobio nagradu afričkog nogometaša godine.

Domaći susret Obale Bjelokosti i Madagaskara, koji se trebao biti odigran 3. lipnja 2007., neće se odigrati u Abidjanu kako je predviđeno, rekao je, već umjesto toga u Bouakeu, simboličnom središtu pobune. To bi bilo nezamislivo prije samo dvije godine. Tada još nije bilo jasno je li Drogba imao predsjedničko dopuštenje za takvu najavu.

– Imajući na umu da je Drogba s juga – iz područja Gbagboa – u to je vrijeme bio poput boga – kaže Austin Merril, novinar koji je u Obali Bjelokosti radio za časopis Vanity Fair.

Atmosfera tog dana u sjevernom gradu pucala je od iščekivanja.
– Bilo je skroz ludo – dodaje Merrill, koji se vozio iza momčadskog autobusa na putu do stadiona s jakom vojnom pratnjom.

Ljudi su se verali po automobilima, razdragani vojnici odlagali su oružje iz ruku. Unutar samog stadiona vladine i pobunjeničke trupe bacale su nogometne napjeve. Bila je to izrazita promjena od nasilja iz nedavne prošlosti.

– Osjećaj je bio da se događa nešto više od nogometa – prisjeća se Omar koji je to gledao na TV-u u Abidjanu.

– Svi su prestali s radom u 12 sati i pili pivo ili šampanjac. Svi smo bili tako sretni.

Na terenu je odbačena svaka pomisao da scenarij neće biti kao iz bajke kad je Salomon Kalou zakucao u 18. minuti. Golovi su neprekidno dolazili. Pet minuta prije kraja Obala je vodila 4:0, a pozornica je bila postavljena za spektakularno finale kojem su se svi nadali.

Lopta iz sredine terena spustila se iza obrane, na stazu snažnog Drogbe. Elegantna kontrola i dopadljiv drugi dodir izbacili su ga ispred vratara, a on je gurnuo loptu u praznu mrežu. Eksplozija buke prkosila je skromnim kapacitetima stadiona.

Državni mesija kočio je trkačkom stazom slaveći, a igrači i navijači slavili su ga i veličali. Iznad njega na tribinama zajedno su slavili stari protivnici.

Posljednji zvižduk doveo je navijače na teren, a sigurnosno osoblje oblikovalo je zaštitne koridore oko igrača, ponajviše Drogbe. Činilo se da je simbolična gesta utakmice u Bouakeu još jednom ujedinila zemlju.

– Bila je to euforija u cijeloj zemlji. Svi su se ujedinili – kaže Gnahore.

– Imali smo toliko nade u Drogbu i njegov tim. Toures sa sjevera, Drogba s juga. Bio je to pravi motiv iz Obale.

Međutim, ono što je uslijedilo bilo je nažalost vrlo drugačije. Kako su podjele prodrle duboko, a sjećanja su kratka, euforija koja je zavladala oko ta dva susreta počela je blijediti. Samo pet godina kasnije, nasilje je ponovno zahvatilo zemlju nakon spornih izbora, što je rezultiralo smrću 3000 ljudi i kulminiralo uhićenjem predsjednika Gbagboa i njegovim eventualnim suđenjem u Haagu za zločine protiv čovječnosti.

U siječnju 2019. godine oslobođen je po svim optužbama. Godinu dana kasnije, u Belgiji ostaje u pritvoru, čekajući ishod žalbe, s tim da je Obala Slonovače još uvijek u osjetljivom političkom stanju.

‘Zlatna generacija’ Obale Bjelokosti ‘nikada nije istinski ispunila svoj potencijal, izgubivši na penale u finalu Afričkog kupa nacija 2006. i 2012. Njihova zvjezdana snaga kao rezultat se smanjila.

Možda je jednostavno bilo nemoguće pratiti seizmičke događaje iz 2005. i 2007. godine.
Drogba se povukao iz nogometa 2018. godine nakon blistave karijere koja je postigla uspjeh u šest zemalja, a mjesto u panteonu afričkih velikana – ako ne i svjetskih velikana – već je osigurano. Ali on i njegovi suigrači bili su odgovorni za nešto daleko veće od nogometne slave.

– Pokazali su da još uvijek možemo živjeti zajedno, da smo mogli biti Obala Bjelokosti kakva smo bili prije. Nije se radilo o nogometu, već o ujedinjenju jedne države – kaže Omar.

Drogba i njegovi suigrači nisu zaustavili građanski rat. Ali tijekom dvije nogometne utakmice, oni su barem dali razlog za nadu svojoj opuštenoj državi.

Najčitanije vijesti - Premier League