Iako je prvo veliko natjecanje kojeg se sjećam i pamtim SP u Koreji i Japanu, što mi je do danas ostalo najdraže veliko natjecanje (prvenstveno iz sentimentalnih razloga i dominacije Ronalda), prvi EURO kojeg se u potpunosti sjećam je onaj dvije godine kasnije. Piše: Fran Mihaljević

Europsko prvenstvo u Portugalu, Hrvatska u nikad slabijem igračkom izdanju, s tada kako sam mislio lošim izbornikom Barićem i hrpetinom “staraca” u prvoj postavi. Desetljeće i pol kasnije, shvaćam kako je Barić zapravo izveo čudo što je takvu ekipu uspio odvući na Euro, a i za prolaz je falilo malo sreće i znanja.

Ipak, izuzev te slabe Hrvatske, koja mi je kao klincu ipak bila glavna zanimacija, prvenstvo mi je ostalo u sjećanju zbog tri dodatne stvari. Prva je naravno Grčka, ekipa koju smo kao djeca prezirali zbog defanzivnog nogometa i netipičnosti za jednog prvaka kontinenta. Drugo što trebam spomenuti su naravno standardne sličice nogometaša, sjećam se netipičnih Panini sličica, većeg formata i čudnijeg dizajna nego SP dvije godine prije i poslije. Kupovanje paketića, mijenjanje s prijateljima u školi i zapravo učenje novih igrača iz zemalja koje nisam toliko pratio i znao, postali su standardna praksa u budućnosti.

I treći, možda i nogometno najvažniji razlog, mladi igrači. Svugdje sam u najavama prvenstva čitao o dvojici tinejdžera koji bi trebali vladati nogometnim svijetom narednih 15 godina. Jedan igra za Englesku, drugi za Portugal. Wayne Rooney i Cristiano Ronaldo, tada s nepunih 19 godina u debiju na velikim natjecanjima. O obojici su se pričale nevjerojatne stvari, kako će biti najbolji napadači u budućnosti i slični hvalospjevi koje su u potpunosti opravdali, pogotovo Portugalac.

Iako se Eura četiri godine kasnije bolje sjećam i više sam “propatio”, ovo je ipak bio moj prvi EURO, i iako nije najdraže natjecanje, definitivno je jedno od onih koje me, da se tako izrazim, nogometno oblikovalo u budućnosti.