Luka Modrić u opsežnom se intervjuu za Corriere della Sera potpuno otvorio pričajući o svojim počecima u okolici Zadra, o ratu, ubijenom djedu, značaju vjere u životu, supruzi Vanji i djeci, zašto nema tetovaže, o tome što bi bio da nije nogometaš i još mnogočemu.

Modrić je u početku razgovora priznao da je kao dijete navijao za Milan.

“Istina je. Bio sam navijač Milana zbog svog heroja iz djetinjstva Zvonimira Bobana, kapetana hrvatske reprezentacije koji je bio blizu osvajanja Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine. Za nas je to još uvijek bilo nešto nevjerojatno. Mala zemlja, koja se izvlači iz razornog rata, gledala je u svijet. Svi smo se osjećali vrlo ponosno. Nisam još imao ni 13 godina, a tata mi je dao Milanovu trenirku.”

A sada je i on sam u Milanellu.

“Život te uvijek iznenadi. Događaju se stvari za koje nikada nisi mislio da su moguće. Bio sam uvjeren da ću završiti karijeru u Realu. Ali uvijek sam mislio da ako ikada odem, to će biti Milan. Ovdje sam da pobjeđujem.”

Je li Scudetto moguć?

“U Milanu uvijek moraš igrati da pobijediš, samo da pobijediš. Moguće je. Ali treba puno vremena. U nogometu moraš razmišljati utakmicu po utakmicu. Ako počneš planirati mjesecima unaprijed, izgubit ćeš se.”

Koja je tajna sportske dugovječnosti? Kako možete igrati na svojoj razini u četrdesetima?

“Ljubav. Voljeti nogomet, razmišljati o nogometu, živjeti za nogomet. Nogomet, uz obitelj, najvažnija je stvar koju imam. Tajna je strast. Prehrana i trening su sporedni. Da biste dugo ostali na vrhu, potrebno vam je srce. Sretan sam na treningu kao što sam bio kad sam igrao kao dijete.”

Ali Modrićeva tajna nije sve. Jedan ste od najvećih živućih nogometaša, ali činite se kao normalna osoba.

“Upravo tako. Volim normalnost. Normalnu obitelj, normalan život, male stvari. Ne osjećam se jedinstveno. U životu nikada nisam pomislio, ni na sekundu, da sam superiorniji od bilo koga drugog. Da nisam bio nogometaš, volio bih biti konobar. Bio sam prilično dobar. I sviđalo mi se. Pohađao sam školu za hotelijerstvo na Boriku. Prve godine smo imali praksu u restoranu Marina u Zadru, gdje su se održavali svadbeni prijemi. Bio sam dobar u posluživanju pića. A na hrvatskim vjenčanjima puno se pije. Jedino što nisam volio je pranje suđa.”

Ali vaša priča nije normalna.

“Nije bila laka priča, ali moji roditelji, Stipe i Radojka, usadili su mi važne vrijednosti: poštovanje prema svima i skromnost. Moj otac je bio radnik, moja majka krojačica. Poniznost pomaže, na terenu i u životu. Moj stric također mi je bio fundamentalan. On i moj otac su identični blizanci, odrasli su u simbiozi, razgovaraju deset puta dnevno, a budući da moj stric nema djece, imamo posebnu vezu.”

Djed Luka mu je također bio važan.

“S ponosom nosim njegovo ime. Kao dijete nisam išao u vrtić, stalno sam plakao, pa su me odveli u njegovu ‘visoku kuću‘ podno Velebita, u Dalmaciji. Bila je to kuća cestara: moj djed je bio odgovoran za održavanje cesta. Bila je pola sata hoda od ‘niske kuće‘ u kojoj su živjeli moji roditelji. Djed me naučio lopatati snijeg, slagati sijeno i voditi stado na ispašu. Odrastao sam sa životinjama; uživao sam vući koze za rep. Mislim da sam tamo, među ovcama i kamenjem, naučio igrati nogomet.”

Njegovog djeda ubili su srpski četnici.

“Ne volim o ovome pričati. Ponovno otvarate strašnu ranu. Bio je prosinac 1991., imao sam šest godina. Jedne večeri moj djed nije došao kući. Tražili su ga. Ustrijeljen je na polju uz cestu. Imao je 66 godina. Nikome nije ništa nažao učinio. Sjećam se sprovoda. Tata me nosio do lijesa i rekao: ‘Sine, daj djedu poljubac.‘ I danas se pitam: kako možeš ubiti dobrog čovjeka, pravednog čovjeka? Zašto?‘”

Zašto su ga ubili?

“Zato što je bio rat. Moj otac se dobrovoljno prijavio. Morali smo sve ostaviti iza sebe, iz dana u dan. Prijatelje, voljene, stvari. Prvo smo se sklonili u Makarsku, u izbjeglički kamp za siročad. Zatim u Zadar. Dali su nam sobu u prizemlju: tata, kad je bio tamo, mama, moja sestra Jasmina i ja spavali smo u jednom krevetu. Vani, na parkiralištu hotela, igrali smo nogomet od jutra do večeri. Trčao sam okolo u svojoj trenirci AC Milana, sanjajući da ću jednog dana postati nogometaš. Čak su i moje kopačke bile talijanske marke.”

Kakav je to bio život?

“Reći ću vam istinu: da nije bilo granata, koje su bile česte i prisiljavale nas da bježimo u podzemna skloništa kada se oglasi sirena, to je bilo normalno djetinjstvo. Ili možda normalizirano, u smislu da nam je nogomet pomogao da živimo život onako kako bi se trebao živjeti, u tim godinama. Bilo nas je mnogo djece, ali igrali smo i protiv odraslih: tamo sam naučio da na terenu nitko ništa ne daje besplatno. Te godine su me učinile onim što jesam.”

Hrvatska ima manje od četiri milijuna stanovnika. Pa ipak, izvrsno se snalazi u sportu, počevši od nogometa. U Rusiji 2018. i Kataru 2022., Italija nije bila ni tamo, bili ste drugi i treći. Koja je tajna?

“Mentalitet. Znati patiti, nikada ne odustati. Naučili su nas da se za nešto moraš boriti. A onda to moraš braniti. Talent se računa, ali nije dovoljan. Mislim da je iskustvo rata utjecalo na cijelu moju generaciju u tom pogledu.”

Najvažniji trener u vašem životu?

“Tomo Bašić, prijatelj mog oca. Naučio nas je da se suočimo s nepravdom. Rekao je da ćemo puno toga vidjeti u životu. Namjerno bi nekoga povrijedio i promatrao naše reakcije. Neki bi se ljutili, drugi bi plakali jer im je bilo neugodno. Objasnio nam je da ćemo u nogometu, kao i u životu, vidjeti sve, čak i maltretiranje. I morat ćemo naučiti suočiti se s teškim trenucima. Bilo je vrijeme kada su govorili da ne mogu biti nogometaš. Profesionalac jer sam premlad, prekrhak: rekao mi je da ne slušam. Važno je što misliš o sebi, a ne što drugi govore. Bio je u pravu. Uvjeravao me: postat ćeš najbolji na svijetu. Bez njega, bez njegovih riječi, nikada ne bih stigao do mjesta gdje jesam.”

Oduvijek ste bili s istom ženom, Vanjom. Kako ste je upoznali?

“Bila je jesen 2004., igrao sam za Dinamo Zagreb. Od tada smo zajedno, nikada nismo prekinuli. Radila je u agenciji koja je pronalazila stanove za igrače. Prvi put kad me nazvala da mi pomogne organizirati selidbu, držao sam je na telefonu tri sata, pitao sam je sve, čak i najbeskorisnije stvari, samo da razgovaram s njom. Od tada je, malo po malo, naša ljubav rasla. To mi je jako važno. Danas imamo troje djece: najstariji, Ivano, ima 15 godina.”

Igra li nogomet?

“Da, voli ga, ali ne želim ga prisiljavati, mora sam pronaći svoj put. Ema ima 12 godina, Sofija osam.”

U autobiografiji, koja je i na talijanskom tržištu, opisujete koliko je vaša supruga jako patila.

“Kad se Ivano rodio, teško je disao. Imao je trombozu u jednom plućnom krilu. Sjećam se vožnje do bolnice: nikad u životu nisam vozio tako brzo. Nakon naše prvo dvoje djece, liječnici su predložili da prestanemo. Ali moja supruga je htjela treće, iako je bilo rizično. A kad žene žele, žene mogu. Hvala Bogu, sve je prošlo dobro. Sofija je radost našeg doma. Moja obitelj voli Milano.”

Kakav je dojam grad ostavio na vas?

“Ne poznajem ga dobro, još nisam posjetio Duomo ili Leonardovu Posljednju večeru, ali nadoknadit ću to. Volim biti kod kuće, u području Porta Nuova. Ljudi su vrlo ljubazni prema meni. S vremena na vrijeme me zaustave na ulici, malo me to srami, ali me ne smeta.”

Messi ili Cristiano Ronaldo?

“To je pitanje koje ne volim. Zabili su puno golova u ovoj eri. Bliži sam Cristianu jer sam igrao s njim, bio mi je suigrač u Madridu i uvjeravam vas da nije samo sjajan nogometaš, on je nevjerojatna osoba. Ljudi to ne znaju, ali ima ogromno srce, uvijek spreman pomoći drugima. I on je jednostavan, normalan čovjek.”

A Messi?

“Ne poznajem ga kao čovjeka, ali ne sumnjam da je i izvanredan. Kao igrač, veličanstven.”

Kakav je vaš odnos s Ibrom, sada konzultantom za Redbird, fond koji kontrolira AC Milan?

“Dobar. Kad se sretnemo, govorimo našim jezikom, srpsko-hrvatskim, i nitko nas ne razumije.”

Godine 2020. Ibrahimović se vratio u AC Milan s gotovo 40 godina. I osvojio je Scudetto.

“Vidjet ćemo možemo li to ponoviti. U dobroj smo poziciji na ljestvici, još je dug put pred nama i imamo mnogo jakih protivnika, ali to se može dogoditi. Nikad ne reci nikad. Imamo puno prostora za napredak, trener radi odličan posao. Naš cilj uvijek mora biti ciljati na vrh. Mi smo AC Milan i to je točno. Za mene je biti ovdje kao da sam napravio puni krug. Sada, međutim, idemo dan po dan, u nogometu, kao i u životu, nikada se ne treba previše zadržavati na budućnosti. Nakon svake utakmice, postoji još jedna.”

Nogometaši imaju tetovaže, vi ne. Zašto?

“Jer mi se ne sviđaju. Nikad ih nisam volio. Ili bolje rečeno, možda mi se neke čak i sviđaju; ponekad izgledaju dobro, ali na tuđoj koži. Na mojoj ne. Očito nemam ništa protiv onih koji se tetoviraju.”

Vjerujete li u Boga?

“Da.”

Jeste li katolik?

“Da.”

Kako zamišljate zagrobni život?

“Dobro pitanje. Poslije čega? Nogometa ili života?”

Oboje.

“Počnimo s nogometom, što je lakše. Volio bih ostati, kao trener ili kao menadžer, još ne znam. Ali prvo, mislim da još uvijek imam što dati na terenu.”

A nakon života?

“Gotovo nikad ne razmišljam o tome: kao nogometaš sam star, ali kao čovjek sam još mlad. Jednom sam o tome razgovarao s prijateljem…”

Nogometaš?

“Da, Mateo Kovačić. I on je katolik. I rekli smo da nešto postoji s druge strane. Možda ćemo tamo sresti svoje voljene, možda ću opet vidjeti svog djeda Luku. Zaista ne znam. Ali nešto postoji. Stvarno se nadam.”

Još jedno dijete rata, iako na drugom frontu, je Novak Đoković.

“Poznajem ga, razgovarali smo. On je sjajan. Možda najbolji tenisač u povijesti. Ne samo zbog svojih titula. Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti ga. Ima puno toga za reći.”

Igrali ste i u BiH kao dječak.

“Moje prvo iskustvo bilo je u Zrinjskom iz Mostara, na posudbi iz Dinama. Bilo je jako teško. Bili su Bosanci, Hrvati, Srbi. I bile su tri religije: muslimani, katolici i pravoslavci. Kad si otišao igrati u Sarajevo, to je bio pakao. Suci te nisu štitili. Nije bilo lako. Imao sam 17 godina. I to mi je puno pomoglo. Ako si igrao u Bosni odmah nakon rata, mogao si igrati bilo gdje.”

Što se dogodilo s “visokom kućom“?

“Izgorjela je nakon što je moj djed ubijen. Zemljište oko nje je očišćeno od mina, iako su znakovi upozorenja još uvijek tamo. Danas je državno vlasništvo. Sva je u ruševinama, zarasla u korov. Razmišljaju o tome da od nje naprave muzej. Ali ne bih želio da itko drugi odlučuje. Volio bih je kupiti. Za svog djeda i za sebe. Ta ruševina je dio mog života.”