U Rusiju je stigao zbog toga što je Ante Čačić vodio Hrvatsku 'pod raketnom paljbom nezadovoljnih navijača radom HNS-a (čitaj: vođenjem nogometa od strane Zdravka Mamića), iako mu je momčad igrala dobro, a Dalić je ruskim ljetom stekao status gotovo nacionalnog heroja, koji je nažalost zlorabio.

Zlatka Dalića, koliko god on vjerojatno to ne bi volio, moram ponajprije promatrati kao nogometnog trenera. Koji je na klupu Hrvatske sjeo bez posebnog nogometnih postignuća, s vrlo malo renomea. Njemu je životnu uslugu napravio Ante Čačić. Iako mu je reprezentacija igrala dobro, njega smo poslali “da popravlja radio aparate” jer je kompromitirao dobar Euro u Francuskoj. Zapravo, morao je otići pod pritiskom ‘puka’, a i problematičnih izgleda za plasman na SP u Rusiju. Tamo je Dalić vrlo brzo shvatio što mora učiniti. Poslužio se starim trikom Ćire Blaževića: najzaslužnije igrače je okupio u svom ‘šatoru’, otjerao je Kalinića koji se usudio pisnuti kao što je Ćiro otjerao Igora Cvitanovića prije SP-a 1998.

U Rusiji je to bila jedna skupina njemu ostavljenih igrača u najboljim godinama. Luka Modrić u ‘ulozi života’ koja je nagrađena nogometnim “Oscarom” – Zlatnom loptom. Subašić koji je je bolje branio penale nego iz igre, turnir života Vrsaljka koji nije imao veliku klupsku karijeru, Lovrena i Vidu u najboljim godinama, trofejnog Rakitića, potentnog Brozovića i čudesnog Mandžukića. Sjećam se kao danas, dan nakon izgubljenog finala Svjetskog prvenstva kada je pola milijuna ljudi izašlo na zagrebačke ulice kolega mi je poslao poruku.

“Dalić da je pametan sad bi se oprostio!

Poprilično smo svi bili sigurni da se Rusija nije mogla ponoviti. I tamo je bilo nekih slabijih dana, ali uglavnom to je bio Dalićev turnir života. Niti u jednoj utakmici nismo bili slabiji od suparnika osim u finalu od Francuske. Puno sreće, ali nogometnom ne možemo reći nezasluženo. Sa sastavom koji se ne mijenja, s jasnom vizijom kako doći do penala. Sve nakon toga, uključujući kasnu jesen u Kataru bilo je više loših, nego dobrih predstava Vatrenih. Stalno neka čupanja u kvalifikacijama, no to kao da je karma svih hrvatskih izbornika.

Euro po ‘Europi’ 2021. je donio podjednako mučno ljeto kao i tri godine kasnije. Dobili smo Škote koji su bili ‘još lošiji nego sada’, sve drugo smo bili slabiji, ali i tamo je naš izbornik stalno tražio pravi sastav. U velikom razgovoru za HRT otkrio je da je ostavka bila na stolu u slučaju da se ne prođe.

U Kataru godinu dana kasnije bili smo bolji samo od Kanade. Belgija nas je morala poslati kući, što je Lukaku promašio. I protiv Brazila slično, s Japanom al pari. Bilo je to za ocjenu i pol slabija prezentacija nego u Rusiji, ali opet smo bili na postolju. Turnir u kojem su neki ‘senatori’ najavili pad, ali medalja je sve to vrlo brzo pokrila.

U među godini Hrvatska je igrala finale Lige nacija, i moram priznati najbolji nogomet od Rusije. Bez priprema, onako iz svojih sezona Modrić i društvo su bili kombinatorni, pokretljivi i opasni. I šteta što smo izgubili to finale. Ali i mi smo morali jednom pokleknuti nakon ‘ruleta’.

Bez obzira na najtežu skupinu, Dalić i njegovi igrači prezentirali su dosad najgori nogomet od trenutka kada je izbornik odjenuo  HNS-ovu trenirku. Nisam imao nikakav problem s Modrićem, Kovačićem i Brozovićem ‘do posljednjeg daha’ jer to je odavanje počasti onima koji su te doveli na tron i proslavili, ali da se ne zna tko je desni i lijevi bek, da nema krila i špice i da je to izvlačenje ‘zeca iz šešira’, to je nešto zbog čega novinari imaju pravo pisati i kritike. Nisu one osobne, već SKener stanja onog što smo vidjeli na sjeveru Njemačke.

Vatreni su 26. lipnja 2024. sletjeli na aerodrom dr. Franje Tuđmana, koji je stvorio ovakvu državu, ali udario je duboko u temelje  Hrvatskog nogometnog saveza i svoju doktrinu koju su Kustić i Dalić brižno čuvali proteklih godina. A to je – napadanje svih onih koji ne misle isto ili ‘ispravno’. To je nekako i zaštitni znak naše političke partije koja je najduže na vlasti.

Promatrajući Zlatka Dalića od početka njegovog mandata ne mogu se oteti dojmu da mu je najvažnije bilo biti – vođa nacionalnog pokreta, neka vlastita misija ujedinjenja Hrvata, koji su nažalost ponajprije – klasno, a onda, što je manje važno politički podijeljeni. Kada bi Hrvatska i odigrala neke odlične utakmice u Rusiji (Argentina, Engleska drugo poluvrijeme i produžetak, izvođenje jedanaesteraca Danska, Rusija) na prvom su mjestu bili branitelji, divni navijači koji kao nomadi prate Vatrene, te tog ljeta i hrvatska predsjednica iz njemu dragog političkog pokreta. Pečati, Domovnice, počastan građanin ovog ili onog. To je nedvojbeno bila – istinska Dalićeva pobjeda.

Da je ‘ranjiv’ pokazao je na posljednjem druženju s novinarima u Njemačkoj. Još jednom se zahvalio svima onima koji su podržavali njega i njegov neuspjeh u Njemačkoj, no razloge svojih propusta tražio je u Uefi, Fifi, satnici utakmicama, na koncu je imao minimum pristojnosti i priznao da je – kriv za ispadanje s Eura. Napad na krovne organizacije je apsolutno sulud čin. Bilo je utakmica koje smo dobili uz pomoć sudaca, s druge stane ta ista Fifa i Ufa nam 34 godine daje mogućnost da igramo kvalifikacije i velike turnire sa stadionom koji bi bio neadekvatan i na onim prvim Olimpijskim igrama…

Za kraj sam ostavio Matjaža Keka i Sloveniju. Definitivno najboljeg stratega, taktičara i teoretičara na ovim prostorima. Nekoliko godina je skupljao limitiranu talentom generaciju kojoj je usadio germansku disciplinu, ali strast prema nogometu koju imaju neke druge, velike nacije. Stvorio je igru kakvu je mogao u odnosu na ono što je imao u svlačionici. I na taj način je došao u osminu finala. Jer je imao – igru.

Daliću, čuvajte medalje, zaslužili ste i spomenik. No, nama sada treba jedan Kek. Da napravi ono što ste spomenuli na kraju: remont, brzinu i moderniji nogomet.