Hrvatska je uspjela. Razbiti stigmu o neuigranosti velikih igrača, dovesti publiku na teren, vratiti nogomet u središte jutrošnjih priča u kvartovskim kafićima.

Da, može se. U tu će potvrdnu rečenicu s dodatnim i argumentiranim pričvršćivanjem stati sve ono čega je dosad uglavnom manjkalo u igri hrvatske nogometne reprezentacije. Momčadi, koja je ove prohladne jesenske večeri tako i izgledala. Kao skup momaka ujedinjenih u razmišljanju da se dokopa novog ljeta u dresovima s prepoznatljivim “kockicama”. Može se, čak i protiv Grčke, od koje svi (ili barem većina) bježe kad je riječ o ždrijebu za dodatne kvalifikacije. S pravom, jer nikad nisu ispali. Ali, i tome bi već za nekoliko dana mogao doći kraj.

Hodajući maksimirskim dužinama pred utakmicu godine, prolomila se ideja o harmoniji unutar svlačionice od cca 200-300 milijuna eura. Opet smo mogli maštati o tome kako bi bilo da se Hrvatska jednom pojavi – najjača. Da se u jedno stope sve izvedbe igrača iz njihovih, listom ponajboljih europskih klubova. Netko nas je probudio ranije od očekivanog, već na prvom zvižduku talijanskog arbitra Rocchija. Počelo je. Baš onako kako im tepamo, tako su i odigrali. Da Sokratis nije zabio za 2:1, rekli bismo, baš poput sučeve sunarodnjakinje – e’ tutto un attimo.

No, i ovako je, u ekstremno kontroliranim uvjetima igre, orkestar Zlatka Dalića svirao redom pogođene melodije u pravom tonalitetu, s tek pokojom distorzijom i kratkim periodom blage raštimanosti između prvog grčkog i trećeg hrvatskog pogotka. Tri minute trajao je predah između činova grčke tragedije. Toliko je bilo potrebno Šimi Vrsaljku da nacilja, a Ivanu Perišiću da glavom zakuca za početak nastavka grčke besciljnosti u grotlu Maksimira. I mjesto je radnje bilo na razini, ljudi su učinili razliku, a i kiša je srećom znala kad treba stati.

Publika dvanaesti, izbornik trinaesti igrač

Primarna je agresija i danas bila ključ uspjeha. I uvijek je, barem jedan od faktora bilo koje pobjede hrvatske reprezentacije. Kad nje nema, nestaje prvi preduvjet za stvaranje pozitivnog rezultata. Nebitno, radi li se pri tome u utakmici s primjerice, Andorom ili Grčkom u doigravanju, kad su kockice na broju i u punom pogonu, stvari funkcioniraju mnogo lakše. Još bolje, iako smo se s pravom pribojavali izostanaka Badelja i Mandžukića, koncepcijski vrlo važnih igrača za grčku nogometnu anarhiju, Marcelo Brozović podsjetio nas je kako je u njegovoj karijeri sve krenulo. I u Dinamu i u Lokomotivi bio je upravo ovo što je pokazao jučer. I tu je – najbolji. Biti osigurač i obrani i Modriću, vezivno tkivo u punom smislu. A Kramarić? Da li još uopće postoji netko tko misli da ofenzivac Hoffenheima ne bi trebao biti u prvih 11?

U ovom dijelu priče, jasno, treba podvući ulogu onoga tko je ovo sve uspio posložiti. Jasno, radi se o izborniku Zlatku Daliću. I opet, čovjek je s dvije jednostavne izmjene pobijedio još lakše. Ukrajinu vani i Grčku doma. Zabio šest, primio jedan pogodak. Dao loptu Modriću, dao širinu Kramariću, podredio Rakitića i Pivarića (vraćanjem Strinića) interesima momčadi. Za momčad, baš ovakvu kakvom se sinoć predstavila Hrvatska.

Nije Dalić izmislio toplu vodu koja je već odavno u bojlerima, samo je zdravim očima vidio ono što ne valja i to promijenio. Na pitanje zašto to ranije nije želio ili mogao učiniti njegov prethodnik na klupi, valjda niti on sam ne zna odgovor. Dobro da je Daliću ostalo dovoljno vremena i da smo sad nadomak ruske granice.

Na trećem katu svadbene torte, tamo iznad igrača i izbornika stoje navijači. Pljeskalo se, pjevalo i veselilo svakom dobrom potezu. Točno 30.013 gledatelja upriličilo je večer za pamćenje. Hrvatski su nogometni reprezentativci kroz povijest imali i vatrenije navijanje, ali sinoćnji je kolorit bio – onaj s dušom. Reprezentacija se vratila u srca navijača, incidenata nije bilo, a igrači su konačno imali pred kime igrati.

Ali…

Još nije kraj. Slijedi opet Grčka, opet vatra u Pireju i 90 minuta u kojima se ostvarena viza za Rusiju mira “oštambiljati”. Večeras je slavlje dopušteno, ali otriježnjenje mora biti brzo i efikasno. Domaćin će morati napasti, jer mu taktika s Eura otprije 13 godina neće donijeti ništa. Trebat će samo ostati u tonusu, jer bi odstupanja opet mogla prouzročiti gubitak pokoje živčane stanice u svakog navijača pred malim ekranima.