Mi za Fifu i Uefu nismo postojali. Mi smo Uefa, Amerikanci Fifa. Trebalo je sve to dobro objasniti. Bilo je to puno posla, puno diplomacije.

Prvi predsjednik HNS-a Mladen Vedriš prisjetio se 17. listopada 1990. godine. Bio je to kako je sam rekao u uvodu poseban i emotivan trenutak. 

–  Igrati tada protiv SAD-a nije bio samo nogometni interes, ta utakmica i te kako je puno značila za tadašnji politički trenutak. Što je to kontekst vremena. Gledamo dokumentarne filmove, slike, mi se prisjećamo, a vi mlađi se upoznajete s tim događajima. I a sve se odvijalo brzo. Dan prije se vratio spomenik Bana Jelačića na tadašnji Trg Republike.

U medijima se pojavla informacija oko te utakmice, no svi su mislili da SAD želi igrati protiv Jugoslavije.
– Najprije smo mislili da SAD žele igrati protiv Jugoslavije u Zagrebu. Rekao sam, dobro je da to u tom trenutku žele u Zarebu. No, ne, dobili smo poruku da žele igrati protiv Hrvatske. Tada sam se nestvarno osjećao. Nakon prvih demokratskih izbora su tenzije narasle. Sve političke strukture su bile upregnute u miran razlaz, u mogućnost konfederacije, ali Milošević je mislio drukčije. U tim trenucima vi imate mogućnost igrati sa SAD-om. Nije to bilo tko, posebno ako se gleda širi kontekst, a ne samo nogometni. To je bila prva sila svijeta.

Tko je bio sve uključen u organizaciju?
– Srebrić, Opačak, Grabovac, Tironi, svi su imali svoju zadaću. Opačak je bio zadužen za svu komunikaciju s Ameikancima, ostali su radili u drugim segmentima. Bilo je važno i odabrati izbornika i nismo ni trenutka dvojili da to treba biti Dražan Jerković. Najprije zbog svoje profesionalnosti, ali i nogometnog puta. SAD politika je željela pomoći u čuvanju SFRJ, ali bili su i otvoreni prema formiranju samostalnih država.

Ključan je bio sastanak u FSJ na Kalemegdanu.
– Ti su sastanci uvijek bili jako dugački, a ja sam na kraju pod točkom razno pokušao dati informaciju. Mi smo u Zagrebu razgovarali sa vrhuskim pravnicima i došli smo do toga da u statutu FSJ stoji da je to udruženje saveza Hrvatske, Slovenije, BiH i tako dalje. Srebrić mi je šapnuo da je Hrvatska 1956. godine igrali protiv Indonezije. I mi smo se za tu točku ulovili. Ja sam smireno to predstavio, tamo je bio general Jovo Popović, a ja govorim kako će se igrati protiv SAD u Zagrebu. Sve to sada izgleda nestvarno.

Drga bitka je bila ona u Fifi i Uefi.
– Mi za Fifu i Uefu nismo postojali. Mi smo Uefa, Amerikanci Fifa. Trebalo je sve to dobro objasniti. Bilo je to puno posla, puno diplomacije. I u kada smo predstavljali našu momčad rekli smo koliko je tu jakih i velikih imena, ali nitko nije znao koliko je naa bilo teško dovesti 14 igrača.

Zašto bi vas primili?
– Rekao sam i zato što ćemo mi ostavti traga u svjetskom nogometu. Nakon nekoliko godina su nam poslali čestitku i rekli da smo bili u pravu.

Vratimo se na sigurnost i organizaciju utakmice?
– Imali smo u glavi utakmicu 13. svibnja protiv Crvene zvezde, sve što se dogodilo. Nismo si smjeli dopustiti nikakvu pogrešku. Predsjednik je rekao država će stati iza vas, ali sami morate organizirati utakmicu. Tuđman se nije imao vremena baviti s tim, ali je bio dobro informiran. Ministarstvo vanjskih poslova nam je bilo na usluzi. Bojali smo se provokacija, ali s druge strane znali smo su i svjesno da igramo s Amerikacima. Ta jedna sigurnost je bila super, znate koliko bi neugodno odjeknulo da se nešto dogodilo. Bio je to jedan veliki korak za naš nogomet.