Ako je Prosječan Zagrepčanin sretan je dva puta u životu – onda kada se ženi i razvodi – onda je Dinamo njegovo međuvrijeme. I meni je danas, u predvečerje 50. ljeta, klub iz Maksimirske 128. ispisao dobar dio života i moje sudbine. Zastavu s malom petokrakom na šahovnici otac mi je gurnuo u ruke 1971. Bilo je to neko proljeće koje je bilo turbulentno povijesnom zbiljom, prvo proljeće nakon kojega Dinamo nije prezimio u Europi. Nekako upravo u tom trenutku Zdravko Mamić je gurao loptu u pionirima Mladosti iz Ždralova gdje je moj otac bio trener. I tako je zapravo počelo jedno paralelno putovanje čovjeka koji je od Dinama na kraju dobro živio, ali i nastradao, i jednog novinara koji ne smije u Maksimirsku 128. Ali koji, da bi platio kredite i režije zbog mnogobrojnih promašaja baš sa ženama, mora živjeti s Dinamom. Iako mi je danas to oporo i teško, iako sam se jako, jako umorio.

Na prvi sam novinarski zadatak skoro došao sa “spitkom” i šalom, očaran prošlošću, opsjednut budućnošću. Darko Draženović, moj prvi urednik i do dana današnjeg nenadmašni Večernjakov literat 1995. godine je došao i rekao:

– Glavni urednik Branko Tuđen volio bi da odeš na Dinamove pripreme!

Bilo je to ostvarenje sna. Doduše, ne čekanog kao prolazak u europsko Dinamovo proljeće. Krenuli smo u Njemačku, završili u Vicenzi, u trenucima kada se zastava zavijorila na Kninskoj tvrđavi. Naravno, odmah po prvim izgovorenim riječima, prvi hrvatski predsjednik je pitao: “Kako smo igrali?” Tako su nogomet i politika, na moj užas, uvijek bili umreženi.

Četiri desetljeća pokušavam proniknuti u Dinamo, njegove uspone i padove, njegove direktore, predsjednike, trenere, savjetnike, nogometaše, tajnice, ekonome i obitelj Sakoman. Fina trava uvijek je bila zaštitni Dinamov znak. Bio sam s BBB-ima na ratnoj nozi, direktori su me proganjali, urednike zvali da oglas prekrije kolumnu. Ali nikada mi ideal Dinama, kakav sam po svojim standardima želio, nisu mogli stopirati.

Tu sam vidio škarice Snješka Cerina Sportingu, bijeg Otokoréa i gol Klinsmanna, suca kako Cannigiji dosuđuje kazneni udarac, Vidio sam sva ta plava razočaranja, do te mjere sam odrvenio da Bjeličino remek-djelo teško stavljam u realne okvire. Niti je to najbolja momčad, niti ima velikog španera, niti je to nogomet zbog kojeg se možeš uzbuditi. Ali je ušao u povijest, ispisao stranicu u almanahu…

Dinamo je važan psihološki i kulturološki fenomen ovog grada. Ne ide li vam u životu onako kako ste zamislili, imate se s kime identificirati, ide li vam, pak, u životu iznad očekivanja, Dinamo vam je dobra mjera da vidite što ste sve izgubili. Onoga dana kada svi u ovom gradu shvatimo da je Dinamo samo nogometni klub, ostat ćemo bez jedne institucije u kojoj po principu gemišta miješamo i mućkamo koješta, ali ćemo dobiti nešto iznad toga – igru, pobjede, poraze, kratkotrajne ushite, provale bijesa – svojedobno je zapisao virtuoz pera Veselko Tenžera.

Sklon sam razmišljanju da je 48 godina čekanja i sva histerija oko toga precijenjena. Dinamovi navijači su propatili, danas imaju pravo na sreću. Ja ću ipak pričekati drugi trenutak. Kada mi se vrati – moj Dinamo!