14. 2. 2000. - 14. 2. 2025. U ta dva i pol desetljeća stane sve ono što je zapravo Dinamo! Ljubav, sreća i prokletstvo!

Kolega, s više staža i reputacije sjedio je na toplom, ja sam u masi tražio izjave ratobornih navijača, dok se masa u valovima sudarala sa specijalnim postrojbama MUP-a. Oko glave su letjele boce, bio je to jedan od onih olovnih maksimirskih dana koje sam proživio kroz svoju novinarsku karijeru. Djevojke su nestrpljivo čekale svoj cvijet ili neku romantičnu šetnju i poljubac tog 14. veljače 2000. godine, ali Bad Blue Boysi su tog poslijepodneva imali važnijeg posla.

Borba za povratkom imena Dinamo trajala je plus minus deset godina. Prvi hrvatski predsjednik naredio je da se klub zove HAŠK Građanski što se pokazalo nespretnim pa Croatia, koja je bila trn u peti ‘buldoga’ sa sjevera. Nešto što je posebno živciralo Franju Tuđmana: Transparent “Dinamo svetinja” koji je s istočne tribine prkosio pogledu iz svečane lože bio je samo poruka s kojom se višestruko silovani Dinamov navijač morao boriti. Pod krinkom domoljublja Dinamo je mogao biti samo u Pančevu, mogao je biti HAŠK, Građanski ili Croatia.

Najprije se na Pantovčaku stvarala ideja jednog nogometnog jednoumlja. Samo dva kluba – Croatia i Hajduk, premda je već u Canjugino doba splitski klub guran na marginu. I trebao je prvi predsjednik ‘otići’ na Mirogoj da bi se vratilo ime. I to u jednoj od najvećih laži, a u hrvatskoj državi su one nacionalni sport, Canjuga je otkrio kako mu je Tuđman na samrti šapnuo – vrati djeci Dinamo.

Onda je nakon 2000. i povratka famoznog imena počelo ‘silovanje’ jednog čovjeka. Uvijek iste floskule o tržišnim utakmicama, o novim trendovima kapitalizma, o prodaji kao jedinom modelu opstanka kluba. I navijaču koji je dočekao ‘sveto ime’ nakon deset godina, stiglo se u sljedećih dvadeset sve to poprilično zgaditi.

A posljednjih deset godina je vjerojatno i najmračnije doma u povijesti kluba. BBB su tretirani od gazde, ali i policije kao skupina zatvorenika iz Guantanama. We’ll never surrender – poručili su BBB! U tri desetljeća su ih željeli pokoriti i zatrti, gazila ih je Titova čizma i jugoslavenska milicija, no puno su snažnije i bolnije na Bad Blue Boyse nasrnuli Zlatko Canjuga i posebno Zdravko Mamić.

Dva dana prije obljetnice Zdravko Mamić je iz Mostara još jednom divljao, prozivao trenutno vodstvo, vadio kosture, no više od bilo kojeg procesa ili bilo koje parnice važno je da se nikad više ne pojavi netko kao što je bio Mamić. On i dr. Franjo Tuđman su si umislili da su važniji od jednog posebnog nogometnog kluba.

No, Boysi su dobili bitku i 14. veljače 2000., ali i 10. ožujka 2024. godine. Put je bio dug i mukotrpan, ali se na kraju isplatio. Dinamo iza sebe ima ludih 11 mjeseci u kojima je osvojio naslov prvaka, postigao najveći uspjeh u svojoj povijesti kad pričamo o osvojenim bodovima u Ligi prvaka (naravno, treba dodati da je igrao dvije utakmice više), da je smijenio tri trenera i jednog sportskog direktora, ali vratili su mu se najvatreniji navijači, članova kluba je sve više i na neki način ponovno se vraća onaj Dinamo kakvog navijači žele.

Zanimljivo, u svim ključnim detaljima u razno raznim ulogama se pojavljivao Velimir Zajec. Upravo je on na balkonu ispod zapadne tribine 14. 2. 2000. rekao: “Imamo Dinamo”. Prošle godine je isturen od strane navijača da bude predsjednik, a pred njim i Dinamom je jedno vrlo uzbudljivo proljeće.

A na današnji dan treba zapravo samo poslati jednu poruku: da se nikad ne ponovi!