Slaven Bilić imenovan je novim izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije.

Biliću je ovo drugi mandat na klupi reprezentacije. Na klupi Hrvatske bio je od 2006. do 2012. i vodio je reprezentaciju na dva velika natjecanja, uključujući Euro 2008. gdje je momčad stigla do četvrtfinala, ali je Turska bila bolja nakon penala.

Bilić je večeras gostovao i u HRT-ovoj emisiji Americana gdje se zahvalio na čestitkama.

“Ovo je posao kojemu nijedan drugi nije ravan po važnosti. Rekao sam to nakon što sam kao mladi trener odlazio iz reprezentacije. To se ispostavilo tako. Radio sam na raznim lokacijama, kontinentima i ligama. Svugdje sam dao sve od sebe. Nije to bio samo posao, već daješ i emocije, no ovo je nešto drugo. Kada se pojavila prilika, onda sam je namjerno i svjesno čekao.”

Povukao je paralelu između one reprezentacije koju je vodio prije 20 godina i koju će voditi danas.

“Sada imamo više mladih, etabliranih igrača. Tamo smo imali mlade igrače koji nisu igrali. Imao sam prednost jer sam vodio mladu reprezentaciju i znao sam kakvi su Modrić, Eduardo, Vukojević i ostali. I u jednoj i u drugoj reprezentaciji je spoj iskustva i mladosti. Uvijek naglašavam koliko je taj balans bitan.”

Stari Slaven Bilić i onaj danas?

“Promijenio sam se. Mislim da čovjek ne mijenja životne stavove, ali napreduje. Dobiješ školu. Kad si mlađi onda si hrabriji, manje je onih koji skaču bungee jumping s 50 godina. Sigurno sam bolji, ne čovjek nego trener i psiholog, prijatelj. Više sam stvari prošao u životu. Naučio sam se kroz uspjehe i padove.

Vjerojatno je sada lakše uspostaviti autoritet. Isto tako, ova mlada generacija neće gledati mene i suradnike kao što nas je gledala Modrićeva generacija. Ovim momcima nismo neki idoli. Kad sve stavim na vagu u teoriji, ne bi prihvatio ovaj poziv da mislim da ne možemo napraviti veliki rezultat.”

Dotaknuo se i najljepših uspomena…

“Cijeli put. Male stvari, svaki dan u Čatežu. Imali smo mir. Prvi ciklus bio je odličan, drugi je loš, nismo se kvalificirali. Treći je bio turbulentan i završio jako dobro. Bilo je velikih pobjeda, šokantnih poraza protiv Turske, Engleske i Gruzije.

Takve stvari te nauče i očvrsnu. Bilo je svega, baš kao život. To je snaga naše reprezentacije. Zajedništvo ovisi o izborniku, ali malo, ostalo je na igračima. Što su duže skupa, oni ne želi ići kući. Ako moram birati jednu pobjedu, to je ona protiv Engleske u Zagrebu. To je bio znak da dolazimo. To nas je lansiralo.

Cijeli taj Euro pamtim. Njemačka, ogromna pobjeda. Wembley je specifičan, ali nije nam značio. Ali, postoji i kraj protiv Turske. Ima dosta toga što mi je ostalo. Imali smo šansu Olića kada je pogodio prečku s 4-5 metara. Jesmo li se možda tada uplašili utakmice? Ne znam…

Mi smo 2008. išli osvojiti Euro. Isto tako i 2012. Često sam se pitao je li se nerealno nadati medalji. Ali, Zlatko je nama pokazao da se može. Da ti planovi 2008., 2012. i 2016., da to nije utopija i nemoguće. To je jedan od razloga mog povratka.

Tri su motiva za povratak – stabilnost saveza, kvalitet i potencijal ekipe i uspjesi koje je Dalić napravio. Pokazao je da može. Zašto sada ne bi mislili da možemo i mi?”