Barbara Ružić: Ovo je jedna divna inicijativa, želim da Basket4Kids postane tradicija.

Dinastija Ružić! Tako su zvali Barbaru i Tomislava kada su uplovili u bračnu luku. Barbara Ružić (rođena Jelić), po mnogima najveća hrvatska odbojkašica i Tomislav, hrvatski košarkaški reprezentativac su i nakon karijere naravno vezani uz sport. A bilo je ih je lijepo vidjeti i u zadarskim Jazinama na završnom turniru Basket4Kids. U sastavu ŠK Zadra igrao je njihov sin Mihael (broj 13), te nećak Niko (broj 7), sin Tominog brata Jure, također košarkaša.

Barbara je u svojoj karijeri tri puta proglašena za najbolju europsku odbojkašicu (1999., 2000. i 2001. godine), s reprezentacijom te osvojila tri srebrne medalje na EP-a. Kao odbojkašica Mladosti i Dubrovnika osvojila je dva puta naslov klupske prvakinje Europe. Igrala je u Turskoj, uživala u Japanu i doista je bila posebna sportašica.

– Lijepo je vidjeti ovu djecu kako se druže. Bili smo domaćini djeci iz Kastva, tu se sklapaju prava prijateljstva. Sretni smo što smo bili domaćina, a Basket4Kidsu želim da postane jedna lijepa tradicija.

Da li je sin Mihael poželio možda biti odbojkaš?

– Ne, nikad nije pogledao odbojkašku loptu. Od malih nogu nas je nagovarao da želi trenirati, na kraju smo suprug i ja popustili.

Tomislav Ružić, nije imao karijeru kao supruga. Igrao je za za Zadar, Cibonu, Bešiktaš, Tofas, Gaziantep, Besancon.

– Došlo je vrijeme da se posvetim svojoj obitelji, da pratimo naši dicu, da uživamo kako treniraju, igraju i druže se.

Sin Mihael je bio presretan nakon što je sa svojim suigračima osvojio ovogodišnji Basket4Kids. Čeka ga završnica u Sežani u svibnju.

– Zahvalio bih se svojim suigračima.Koliko igraš košarku? Treniram šest godina, a mama i tata mi daju puno savjeta.Gdje se vidiš u budućnosti?- U seniorima Zadra – rekao je Mihael.

Brat Jure Ružić je imao nešto skrominju karijeru, danas radi kao trener juniora Zadra.

– Meni je drago da mi je sin u sportu, još više sam zadovoljan što je u košarci. Samo neka što duže ostane u sportu.Trenirao je gimnastiku, a onda je i on htio probati i eto ga sada tu. Neka nam dica budu što dulje tu. A Zadar mora stvarati svoje igrače.

Niko je također bio presretan kao i njegov bratić Mihael.

– Uživao sam u ovom turniru, bili su dobri suparnici, no mi smo odigrali dobro. Treniram tri godine, a želim igrati košarko što je duže moguće. Tata mi puno pomaže – zaključio je sin Niko.

Predivna obiteljska priča Ružića za vrijeme turnira u zadarskim Jazinama. Vrhunski sportaši su ljubav prema sportu prenijeli i na svoju djecu. Takvih sportskih priča uvijek nedostaje.