Teška košarkaška godina je iza Hrvatske, kao da bi netko trebao biti šokiran. Ima li nade u spas?

Gdje uopće započeti novu priču o hrvatskoj košarci, a da već nismo izrekli sve što smo mogli?

Hrvatska košarka je na dnu. Klupska, kao i reprezentativna. Doduše, ova druga ponajviše zbog rezultata, za talent ne možemo reći da je nepostojeći. Kada u reprezentaciji imate Bojana Bogdanovića koji ove sezone igra s prosjekom od preko dvadeset poena u NBA ligi, pa sjajnu ‘double-double’ mašinu Ivicu Zupca, također u NBA ligi te još nekolicinu talentiranih igrača poput Darija Šarića, ne možete reći da nema tko igrati.

No, fascinira podatak da Hrvatska nije pobijedila eliminacijsku utakmicu od 2013. godine. Dakle, od Eurobasketa kada je ostvaren posljednji rezultat vrijedan pažnje, četvrto mjesto. Hrvatska je igrala četvrtfinale Olimpijskih igara 2016. ali tamo je poražena, isto kao i kasnije na Eurobasketu. Protekle godine, osmina finala je bila posljednja prepreka, bolja je bila Finska.

Što se dogodilo s mentalitetom?

Eliminacijske utakmice su one gdje se pokaže tko je tko na parketu ili postoji li netko s dovoljno hrabrosti da preuzme odgovornost. Bojan Bogdanović je taj čovjek u hrvatskoj reprezentaciji, protiv Finaca je bio dobar, ali nažalost ne dovoljno. Laurija Markkanena se nije moglo zaustaviti. Hrvatska nema jednog takvog igrača, a Finci su znali iskoristiti njegove mogućnosti.

Finska je Hrvatsku doslovno poslala u drugu, ako ne i treću europsku ligu nakon dvije ranije pobjede u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Opet će neki govoriti ‘zar Finska igra košarku?’, ali više se ne može čovjek upuštati u rasprave s ljudima koji su prestali pratiti ovaj sport prije 20 godina pa se čude da Finci uopće imaju dvometraše, a kamoli dobre košarkaše.

Da bi stvari bilo još i lošije, Hrvatska je izgubila ključnu utakmicu pretkvalifikacija za idući Eurobasket, a u najgorem mogućem scenariju može se dogoditi da uopće ne dobijemo priliku boriti se za iduće Europsko prvenstvo. Još jedna šansa će postojati, u pretkvalifikacijama pretkvalifikacija, koliko god takvo nešto smiješno zvučalo.

Prema tome, ako mislite da i od ovoga ne može gore, promislite još jednom. Pitam se često zašto košarkaši ne mogu pobjeđivati primjerice kao nogometaši, čak i kada ne igraju dobro da se pronađe rješenje, da se dođe do pobjede onako ‘na mišiće’. Ali, nažalost, čini se da smo ostali i bez mišića.

Što će učiniti Aleksandar Petrović?

Petrović je preuzeo odgovornost u vođenju reprezentacije, kao i sam sustav organizacije. Nedavno je gostovao u Basket Mušketirima gdje je govorio o mnogim idejama koje na papiru djeluju izvrsno. Ali, mora se čovjek zapitati koliko je sve realno implementirati. Primjerice, izgraditi mrežu skauta po Hrvatskoj koji više neće dopustiti da se talenti ne identificiraju, ili da kao premladi napuste Hrvatsku.

Kako uopće platiti takvo nešto? Posebice kada je činjenica da Hrvatska nema profesionalnog izbornika. Veljko Mršić jedno je vrijeme obnašao tu funkciju, najprije usporedno kao trener Zadra, ali je brzo ‘pobjegao’ čim se pojavila opcija odlaska u španjolsku ACB ligu. I teško mu se može zamjeriti. U košarci se ne okreće novac kao primjerice u nogometu gdje je izbornik Zlatko Dalić siguran u svojim primanjima i slobodan da vrijeme provodi prateći reprezentativce, nekada i na skupim putovanjima. Košarkaški savez nema takvog novca koji se konstantno može ponavljati u investicijama.

Što je s mladim igračima?

Činjenica jest da je sustav razvoja mladih igrača u Hrvatskoj u lošem stanju. Ne čudi što mladi igrači sve više odlaze u inozemstvo jer neće dobiti pravu priliku u hrvatskim klubovima. Sama ta rečenična konstrukcija je nevjerojatna jer hrvatski klubovi su se srozali do te mjere da jedva preživljavaju u Alpe-Adria Kupu dok slabo mogu parirati klubovima iz regije u ABA ligi.

Mlade reprezentacije prošlog su ljeta ostale bez značajnijeg rezultata, tek su mladi seniori koje je vodio Ivan Tomas bili blizu kakvog-takvog uspjeha. Sve ostalo, nažalost, ispod je svake kritike. Petrović je ispravno govorio kada je zaključio da rezultat u mlađim kategorijama ne smije biti ključ ocjene uspjeha. Mlađe selekcije moraju biti poligon za razvoj igrača, odnosno stvaranje kolektiva za seniorsku reprezentaciju. Naravno, rezultat ne treba unaprijed odbaciti, međutim ako će takvo nešto biti slabo, a zauzvrat smo dobili barem dva kvalitetna igrača, zadatak bi bio ispunjen.

Hrvatski klubovi u nestašici

Financiranje hrvatskih klubova oduvijek je bilo problematično, a sada je potencirano još i više. Sve je manje novca, a činjenica jest da sve više klubova u prvoj ligi jedva izdrži pola sezone, dok je već drugi dio godine obilježen kašnjenjem plaća i u nekim slučajevima odlascima igrača.

Hrvatski klubovi zapravo nemaju godišnje, već polugodišnje budžete. Lijepo je vidjeti kako Zadar ove sezone gura u ABA ligi, posebno u formi u kakvoj se predstavio Luka Božić. Vidjet ćemo ubrzo hoće li se tamo ponovno pojaviti problemi koji su klub koštali rezultata u prošlosti, a tiču se nedostatka ključnih resursa da bi se zaključila sezona.

Financijska slika mora biti riješena kroz sponzorstva koja je teško pronaći u Hrvatskoj. Barem, od strane zainteresiranih strana koje bi ovdje vidjele šansu za promidžbom. Stoga, financiranje klubova ponajviše ovisi o gradskim budžetima, a to je još jedan problem koji se konstantno ponavlja. Sjećamo se dobro kako je sve izgledalo u Zagrebu kada je Cibona zamalo nestala. Još je uvijek u potpunosti nejasno kako najtrofejniji hrvatski klub egzistira, ali valjda se dogodilo nešto pozitivno u pozadini pa klub očekuju bolji dani.

Hrvatskih klubova još dugo neće biti u relevantnijim europskim natjecanjima, FIBA-inim, a pogotovo ULEB-u. Tužno je reći, ali ta natjecanja bez obzira na to što bi puno pridonijela u daljnjem razvoju mladih igrača, jednostavno su preskupa da bi se u njima sudjelovalo.

U konačnici, Aleksandar Petrović je preuzeo zadatak, ideje je prezentirao, Savez mora pronaći načina kako barem dio tih situacija može realizirati, u suprotnom teško da ćemo vidjeti svjetlo na kraju tunela.