Naš teniski novinar i komentar predstavlja najpoznatijeg i najostvarenijeg člana francuske Davis Cup reprezentacije...

Prije nešto više od deset godina vrijeme sam provodio manje produktivno nego danas. Ali sam se bolje zabavljao. Butelja merlota ili caberneta kao dnevni standard i zagrijavanje za teniske mečeve diljem svijeta. Kad su završili prijenosi, uključio bih računalo i nastavio se baviti omiljenim sportom u virtualnom svijetu.

Tennis Elbow bila je fantastična simulacija bijelog sporta. Mogao si igrati trening mečeve s prijateljima putem interneta, a mogao si započeti i zamišljenu karijeru, putujući po turnirima iz stvarnog ATP i ITF kalendara diljem svijeta.

Skupljao sam tako bodove, usvajao strategije, penjao se ljestvicom i s vremenom sve više dosađivao, jer nakon kratkog vremena i najteža razina računalnog suparnika nije bila dovoljno dobra. Što ćete, bio sam previše talentiran.

A onda mi se u ždrijebu nacrtao neki potpuno nepoznat Francuz. Tamnoput, renkinga daleko izvan top 100, stvarao je puno veće probleme nego je smio. Prvi put čak me i pobijedio, što je izazvalo takav revolt da sam u otvorenom pismu kreatoru igre spominjao ne baš politički korektne pojmove poput nacionalizma, imperijalizma, ksenofobičnog nacio-centrizma..

Taj Francuz imao je prenabrijane udarce, a moj zaključak bio je da su ga takvim njegovi sunarodnjaci napravili jer nisu mogli zadržati potrebnu dozu objektivnosti…

Nekoliko mjeseci kasnije, možda je prošla i cijela godina, u državu domaćina finala posljednjeg Davis Cupa poslao sam novo pismo. Tom prilikom neobično često bilježio sam se sa štovanjem, ispričavao i hvalio vizionarske sposobnosti članova tvrtke koja je među prvima bila u stanju predvidjeti što će se dogoditi krajem prošlog desetljeća.

A, dogodio se Jo Wilfried Tsonga!

Tenisač kakvog do tada još nismo vidjeli. Njegovo srednje ime bili su energija, snaga, moć! Razorni udarci, posebno forhend i servis, čistili su protivnike s terena, a još pamtimo način na koji je razmontirao Rafu Nadala u onom polufinalu Australije 2008. godine…

Bilo je to jedino GS finale koje je Tsonga dohvatio u karijeri, a dogodilo se tek pola godine nakon što je napravio nešto o čemu je tih dana pričao cijeli teniski svijet.

Profesionalni razvoj dotad mu je bio brutalno usporen nevjerojatnim i rijetko viđenim nizom ozljeda. Nakon što je kao junior 2003. godine osvojio US Open, a ranije te godine odigrao polufinala i na svim preostalim Grand Slamovima za dječake, iskoračio je u svijet profića. Već prve godine u ATP društvu doživio je ozljedu leđa, zatim su stigle dvije ozljede ramena pa problemi s trubišnim zidom koji su potrajali do kraja 2006. godine.

Dvije pune sezone Tsonga nije postojao na teniskoj karti. Mnogi bi posustali, neki bi i odustali, no ne i ovaj momak. Tog ljeta 2007. nastupao je na challengeru u Surbitonu, onom legendardnom travnatom turniru. I išlo mu je sjajno, čistio je sve redom. Toliko je uspješan bio da je krajem tjedna došao u ozbiljan problem:

Naime, prijavio je i nastup u kvalifikacijama za Queen’s Club, koje su započinjale u subotu! To je značilo da bi ih trebao otkazati, ali kako to učiniti s formom u kojoj se nalazio? Nije mogao niti odustati od završnice challengera, to nitko normalan ne bi napravio!

Tsonga nije želio napraviti kompromis. Odigrao je oba natjecanja. Surbiton je osvojio, a kvalifikacije za Queen’s bez problema savladao. Dogodilo mu se tako da je u jednom danu tog ludog vikenda s početka svoje karijere odigrao čak tri meča! Jurio je s jednog kraja Londona na drugi!

Tih dana tek sam ga počeo upoznavati, a nisam bio jedini. Na kraju 2007. dobio je nagradu za novaka godine, a već početkom iduće odlučio je zahvaliti onima koji su za njega glasali: spektakularnim napadačkim tenisom dogurao je do finala Australian Opena gdje ga je zaustavio velikan u nastajanju…

To finale s Đokovićem ostalo je jedino veliko (izuzev Mastersa 2011.) koje je odigrao u sljedećih deset godina i zbog tog Tsongu, često uspoređivanog s Muhamedom Alijem, oznavačaju igračem koji je u karijeri morao postići više nego jest.

No, je li to zaista istina? Pogledajmo činjenice:

– izuzev finala Melbournea, dogurao je do još četiri GS polufinala, od toga dvaput na Roland Garrosu, na podlozi koja mu je navodno najlošija

– igrao je u finalu Mastersa 2011. godine, protivnik mu je bio Federer. U trećem setu Tsonga je imao nekoliko prilika da prvi povede breakom, nije ih iskoristio i na kraju je izgubio

– jedan je od rijetkih, zapravo jedini aktivni* tenisač izvan top 4 društva koji je protiv spomenutog Federera zabilježio više od trećine pobjeda (35%)
*Drugi, neaktivni, je David Nalbandian koji je Federera pobijedio u 42% pokušaja

– na ljestvici koja mjeri najbolji ELO rejting igrača u pojedinom dijelu karijere, Tsonga zauzima fantastično osmo mjesto, ispred Wawrinke, ispred Berdycha, ispred – Čilića!

– u karijeri je odigrao 29 pojedinačnih Davis Cup mečeva, pobijedio u njih 21, a posebno je alarmantan omjer kojeg drži na zemljanoj podlozi: 11-3!

Jo-Wilfried shouting something along the lines of "Bring him down here and I'll kick his ass" (literally "settle his account.")

Jo later added "He said something to me and I do what I want."

Unclear whom in the stands this is directed at.

#AusOpen pic.twitter.com/dz3yIdZHOZ

— Ben Rothenberg (@BenRothenberg) January 19, 2018

Na svom upokojenom teniskom portalu, Tsongu sam svojevremeno označio jednim od najkarimzatičnijih tenisača današnjice (ili bolje reći – tadašnjice). Dobio sam mnogo kritika od čitatelja i bili su u pravu. Tsonga to nije bio, Tsonga to nije. Što pomaknutog Kyrgiosa nije spriječilo da kao 12-godišnjak lijepi njegove postere po cijeloj sobi…

Nikada se nije pretjerano isticao eskapadama na terenu i izvan njega. Iako je ostavljao dojam opasnog tipa, iako je ove godine na Australian Openu jednom navijaču zaprijetio da će mu ‘isprašiti tur’, za Tsongu su igrači uglavnom govorili da je vrlo ugodan, dobronamjeran tip.

Jo pažnju nije plijenio karakterom, ali jest energijom, snagom i moći te onim posebnim načinom proslave kada bi palčevima upućivao na svoja snažna pleća…

Je li u karijeri mogao više? Da je razvio bolji bekend i retern, da je imao samo malo više sreće s ozljedama, usudio bih se reći da je mogao tvoriti društvo koje bismo sada zvali Veliku petorka.

No, nije. U ovom desetljeću bio je previše nekonzistentan, previše Tsonga. Kada je u formi – spektakularan za gledati, a kada nije…

Kada nije, lijepili bismo mu etikete jednog od najglupljih igrača na Touru, što sigurno nije istina. Nadam se da na taj način razmišljaju i članovi našeg stožera pred sutrašnje finale, jer Tsonga bi u ovom dvoboju mogao biti X faktor Francuske. Izvan forme, povratnik nakon dulje ozljede, lik koji nema ništa za izgubiti, tek nešto za dokazati!

Prije nekoliko godina, Francuska je igrala finale protiv Švicarske. Tsonga je izgubio prvog dana, a onda zbog ozljede otkazao parove i meč u nedjelju. Koji dan kasnije viđen je kako skuplja dolare u onoj stupidnoj Indijskoj Premier ligi!

Francuzima to nije dobro sjelo.

Sada ima priliku ispričati se i iskupiti sunarodnjacima. Salatarom zaokružiti svoju karijeru.
I kao takav, strašno je opasan…