Pod hitno treba izbaciti pravilo 'gola u gostima', i to iz svih natjecanja diljem svijeta! Retrogradan je, nepravedan, a danas se temelji i na neistinitim hipotezama! Imam vašu pažnju? Fino. Čitajte dalje, isplatit će vam se...

Uz činjenicu o kojoj se ovih dana puno pisalo i raspravljalo – kako se uzvratna utakmica finala Copa Libertadores neće igrati s pravilom gostujućeg gola – sigurno vam je poznata priča o prvom kolu Kupa Velesajamskih gradova 1967. godine. Da, to je ona istovremeno opjevana i oplakana godina hrvatskog nogometa. Dinamo je na putu do svog jedinog i jedinog hrvatskog europskog trofeja već na prvoj prepreci bio suočen s mogućnošću ispadanja. Tada je u tom natjecanju još bilo aktualno “bacanje novčića” u trenucima kada golovi nisu odlučili pobjednika.

Kako su obje utakmice sa Spartakom iz Brna završile rezultatom 2:0 za domaćine, sudac se spremao baciti novčić, a isti je trebao odlučiti sudbinu dvaju klubova. Ne njihove vještine, izdržljivost, snalažljivost, inteligencija, koncentracija, hrabrost… Nego običan komad metala! Bilo je to najgore pravilo u povijesti sporta i srećom da je ubrzo potom zauvijek otišlo u povijest.

Legenda – koja se upornim ponavljanjem sve više pretvara u povijesnu istinu – kaže da je kapetan modrih Slaven Zambata, netom prije nego će arbitar zavrtjeti novčić u zraku, okupio suigrače i upozorio da počnu skakati i radovati se neovisno o strani na koju ovaj sleti na travnjak, njihovu ili onu koju je odabrao kapetan češke momčadi…

Sreća, navodno, tog dana nije bila na strani Dinama, ali snalažljivost i volja za prolaskom jest. Ostatak priče znate. Nakon nekoliko fantastičnih pobjeda protiv europskih velikana (Juventus, Eintracht, Leeds), trofej je ostao u Maksimiru. Pitanje što je prava istina u ovoj prispodobi, i jesu li Česi ikada obavijestili krovnu europsku organizaciju o prevari kojoj su bili izloženi, ali zanimljiv splet okolnosti bio je da je ista samo dvije sezone kasnije u potpunosti uklonila umobolnu izmišljotinu u kojoj potpuna sreća odlučuje sudbine znojem i blatom natopljenih nogometaša, a ne elementi njihova sportskog i inog znanja…

U to vrijeme, pravilo gola u gostima bio je potez koji je imao smisla. Gostovanja su bila duga, naporna, fizički iscrpljujuća. Nisu postojali svima dostupni internetski meteorološki servisi kojima bi se momčadi mogle upoznati s uvjetima kakvi ih čekaju na stadionu na krajnjem istoku Sovjetskog Saveza ili u predjelima Transilvanijskih Alpa.

Uvjeti na nogometnim igralištima nisu bili standardizirani, stadioni nisu bili nalik jedan drugome, a igrači tijekom nekoliko desetaka sati “drndanja” po kojekakvih makadamima nisu imali priliku gledati najnovije epizode svojih omiljenih serija na velikim zaslonima u modernim, gotovo bešumnim prometalima.

Bio je to jedan potpuno drukčiji nogometni svijet, gostujuće momčadi fizički i fizikalno su bile zakinute i postizanje pogotka unatoč svim tim otegotnim okolnostima na tuđem terenu smatralo se velikim uspjehom. Samo 16% gostiju u ta su vremena dolazila do bodova, danas u tome uspijeva 30 do 35% away timova!! Razlika je dramatična, gotovo da govorimo o različitim sportovima…

Bila su to vremena kada domaća pobjeda od 2:0 nije bila prevelika prednost. Nerijetko su i znatno slabije momčadi uspijevale nadoknaditi taj zaostatak, a dobar primjer je upravo Dinamov uzvrat 1967. s Eintrachtom: u Frankfurtu su modri izgubili 3:0, da bi na Maksimiru pobijedili točno koliko im je trebalo – 4:0!

Još jedan efekt koji se htio ostvariti tim novim pravilom bilo je poticanje otvorenijeg nogometa s većim brojem golova! Teško je prigovoriti gospodi iz vrhuške europskog nogometa što tada nisu napravili adekvatne studije kojima bi potkrijepili svoje pretpostavke, bila su to vremena kada multimedijalizacija i interdisciplinarizacija nogometa još nije bila u svom začetku… ali, to ne odriče od odgovornosti modernu elitu ovoga sporta!

Naime, trendovi su nedvosmisleni. Od 1963. do 1970. godine u utakmicama od osmine finala Europskog kupa do same završnice padalo je 2,94 pogotka po utakmicama. Tada je došlo do uvođenja pravila gola u gostima. Podaci od 1971. do 1992., kada je uvedena grupna faza natjecanja, prosjek je dramatično pao – na 2,54 gola po utakmici!

Naravno da sami ti podaci nisu dovoljno signifikantni indikatori koji bi jasno ukazivali na učinkovitost novog pravila, ali nije teško zaključiti barem kako pogodak u gostima nije doveo do obećanog povećanja prosjeka postignutih golova, odnosno atraktivnosti utakmica na ispadanje, bez obzira na stvarni utjecaj evolucije nogometne igre u narednim desetljećima na očekivani broj golova po utakmici, kakav god da on bio.

Gol u gostima tada je imao nekog smisla. Danas više nema, dapače, šteti modernom nogometu.

“Taktička važnost pogotka u gostima postala je prevažna. Ako prva utakmica završi rezultatom 0:0, obje momčadi su zadovoljne. Umjesto da je ovo pravilo ostvarilo pozitivan učinak, postignuto je upravo suprotno. Ne primiti gol je glavni cilj.” – govorio je još prije desetak godina veliki Arsene Wenger.

I zaista, s obzirom da gol u gostima “vrijedi dvostruko”, kako se bez ikakvog znanstvenog utemeljenja voli tvrditi, prve utakmice obiluju – strahom! Zorno smo to mogli vidjeti u recentnim utakmicama europskih dokvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Sve tri prve utakmice, izuzev naše s Grcima, bile su “ubij bože” dosadne. Igrači su bili zgrčeni od straha, potpuno fokusirani na svoje obrambene zadatke, svjesni da primljen gol na domaćem terenu znači stravičan zaostatak u uzvratu…

S druge strane, ni gosti nisu bili mnogo opušteniji, svjesni da hvatanje zaostatka ni protiv koga nije jednostavno u današnjem nogometu. Sva je sreća pa su hrvatski reprezentativci u okršaj s Grcima na maksimirskom travnjaku izašli prepuni uvjerenja kako su talentom druga galaksija za svoje protivnike. Dalić je postavio izuzetno napadačkiorijentiranuformaciju, na samom početku razbili smo grčki bunker i strašno si olakšali posao u nastavku tog potencijalno jako kompliciranog susreta…

To nas dovodi do možda najveće problematičnosti sadašnjeg sustava i općenito koncepta po kojem se u dvije utakmice uspoređuje učinak golovima kao relevantan za prolaz dalje. Uzmimo za primjer upravo utakmicu Hrvatske i Grčke. Stvari su se fantastično rasplete u početnim minutama, no situacija je mogla biti puno teža, jer preuzet je svjestan rizik primanja pogotka iz protunapada. Da se to dogodilo, očekivani broj postignutih pogodaka za Hrvatsku naglo bi pao. Zašto? Zato što bi Grčka u preostalim minutama prve utakmice igrala – da budemo politički korektni – još “čvršću obranu”, a u uzvratnoj utakmici na jednak bi se način postavila, destruktivno, rušilački, onako kako našoj nogometnoj reprezentaciji nikada nije odgovaralo.

Sjetimo se, uostalom, možda najbolnijeg primjera kako to može izgledati kada početne okolnosti nisu jednake za obje momčadi.
Situacija nije izravno vezana za temu ovog teksta, ali poanta jest.

U utakmici protiv Meksika na pretposljednjem Svjetskom prvenstvu Hrvatskoj je trebala isključivo pobjeda, dok je Sombrerima igrao i remi. Meksiko se izvanredno taktički postavio s obzirom na date uvjete, umrtvio nam je izgradnju napada, uostalom, riječ je o defenzivno tradicionalno jakoj nogometnoj školi.

Problem je bio u tome što oni nisu igrali na svom napadačkom optimumu, a žrtvovanjem istog, dobili su nekoliko postotaka na obrambenoj čvrstini i posljedično za značajan udio smanjili očekivani broj golova Hrvatske na toj utakmici! Kako je ista odmicala kraju, kockasti su se morali sve više otvarati, a rezultat toga bila su čak tri primljena pogotka u samoj završnici, naoko katastrofalan rasplet, ali i logičan. Dok su naši očekivani golovi padali, kod Meksika je situacija bila potpuno obratna…

Sličnih primjera mogli smo vidjeti na desetke u obilju utakmica europskih kupova koji se svake godine igraju pod Uefinim patronatom. Učinak ostvaren u prvoj utakmici uvelike određuje rasplet cijelog dvoboja, što posebno dolazi do izražaja u utakmicama gdje su momčadi izjednačene kvalitetom, a takvih je slučajeva ponajviše u poodmaklim fazama natjecanja!

Pogodak postignut u prvoj utakmici na gostujućem terenu ogromna je prednost. Ne samo zbog činjenice da će momčad koja ga je postigla ostatak dvoboja provesti igrajući u uvjetima smanjenog broja očekivanih protivničkih golova, već će i svaki taj gol puno manje vrijediti nego što bi vrijedio uz “normalna” pravila.

Uostalom, kao da to sve nije dovoljno, dogodi li se da klubovi ostvare identične rezultate pa pobjednika moraju odlučivati produžeci, gosti će imati dodatnih pola sata više vremena da postignu taj toliko cijenjeni gol koji praktički rješava sva pitanja. Što posljedično znači da će se noge domaćina u tom dodatnom vremenu još više tresti i da će igrača, umorni i napunjenih gaća, igrati suboptimalno u odnosu na svoje mogućnosti.

Tako su na kraju zakinuti svi – sami akteri, jer od velikog straha igraju kako inače ne bi, ne koriste sve svoje napadačke potencijale i samim time posljedično povećavaju utjecaj slučajnosti u konačnom ishodu. Kako? Vrlo jednostavno, što je manji očekivani broj pogodaka, veća je izvjesnost da će pojedinačni potezi (ili pogreške, igračke ili nedajbog sudačke) presuđivati. Kvaliteti treba prostora da “ispliva na površinu”.

Umjesto da u završnicama najvećih natjecanja – posebno se to odnosi na ona reprezentativna – gledamo zanimljive dvoboje u kojima kvalitativna i taktička rješenja presuđuju protivnika, događa se nešto slično onome što se htjelo izbjeći prije pedesetak godina, kada je izbačeno pravilo bacanja novčića – o pobjedniku odlučuju elementi koju su manjim dijelom u domeni karakteristika igrača i stručnog štaba, a većim u sferi sreće, odnosno slučajnosti.

Zakinuti su i gledatelji, nitko ne voli dosadne, zatvorene utakmice koje odlučuju beskrajne utakmice u produžecima s 0 ili 2 pogotka, kakve uglavnom gledamo u završnim fazama Svjetskih i Europskih prvenstava…

Sve u svemu, vrijeme je za promjene! Uostalom, u velikom dijelu nacionalnih prvenstava Latinske Amerike izbačeno je pravila pogotka u gostima. Izgubio si prvu utakmicu u gostima 0:2, a kod kuće slavio 3:1? Sjajno, izvodit će se jedanaesterci, odmah, bez sekunde produžetka! To je najpravedniji sustav za sve koji stimulira ono što svi želimo – golove. Prema osobnom zapažanju, upravo u tom području svijeta prve utakmice znatno su aktivnije i golovima bogatije nego što je to počesto slučaj u europskim natjecanjima.

A kada ima golova, tada i kvalitetnije momčadi lakše mogu pretvoriti svoje prednosti u rezultat, pa čak i ako prime neki jeftin gol na samom početku. Vrijeme je da se počne učiti od Južnoamerikanaca, a ne im samo otimati talente.