Serijal tekstova o najslavnijim NBA finalima nastavljamo pričom o prvoj tituli Houston Rocketsa.

Nakon priče o Chicago Bullsima u rekordnoj sezoni i prvoj nakon povratka Michaela Jordana iz ‘bejzbol’ mirovine, vraćamo se dvije godine unatrag, sezona u kojoj su Houston Rocketsi osvojili svoj prvi naslov. Bila je to momčad koju je predvodio Hakeem Olajuwon, a ključni igrači bili su Kenny Smith, Vernon ‘Mad Max’ Maxwell, Robert Horry, Sam Cassell i Otis Thorpe.

Hakeem Olajuwon smatran je jednim od najboljih, ne samo centara, već i igrača u povijesti NBA lige. No, čudno jest kako ima i onih koji ga neće stavljati u vrh, vjerojatno zbog načina na koji je igrao. Iako je bio centar visok 213 centimetara, njegovu igru nisu karakterizirala snažna zakucavanja ili ‘power game’ koji je tjerao protivnike pod obručima. Nešto što su često prezentirali najveći centri 1990-ih godina, David Robinson, Patrick Ewing i Shaquille O’Neal.

‘The Dream’ je bio profinjen igrač, pokreta kao krilnog igrača, vizije playmakera, a meke ruke kao najbolji šuteri svog vremena. Bio je prvi pick drafta 1984. godine, da, iste one godine u kojoj su Chicago Bullsi izabrali Michaela Jordana, a Portland započeo svoju noćnu moru sa Samom Bowiejem.

Za razliku od Jordana, Olajuwon na svoje prvo finale nije morao čekati do novog desetljeća, već u drugoj sezoni karijere odveo je Rocketse do velikog finala, okršaja protiv Boston Celticsa koji su Larry Bird i društvo dobili u šest utakmica. Hakeem je od svoje prve sezone, pa idućih šest svaki put biran na All Star utakmicu, već je u to vrijeme bio jedan od najboljih centara lige i predstavljao je pravi izazov za najbolju momčad osamdesetih godina, Los Angeles Lakerse.

U prvim godinama devedesetih nije imao sreće. Sjajne momčadi Phoenixa i Portlanda redovito su bile ispred, a novu priliku da se dokopa titule prvaka dočekao je 1994. godine. Bila je to prva od dvije sezone koje je Jordan proveo u bejzbolu, a igrom slučaja sezona ’93/94. bila je jedna od najkompetitivnijih ikada.

Istok je ponudio četiri momčadi s pedeset ili više pobjeda u regularnoj sezoni (Atlanta Hawksi bili su najbolji), a Zapad čak šest od osam playoff ekipa. Seattle Sonicsi već su tada postajali sjajna momčad koja će dvije godine kasnije zaigrati u FINALU, međutim u ovoj sezoni doživjeli su jedan od najvećih šokova u povijesti NBA playoffa kada su kao prvi nositelji lige već u prvom krugu poraženi od Denver Nuggetsa, osmih nositelja, koje je predvodio Dikembe Mutombo.

Dakle, već na početku doigravanja vodeći favorit je posustao, a ždrijeb se u potpunosti otvorio. Houston je tada bio drugi nositelj, a put do finala bio je trnovit. Najprije su sredili Clydea Drexlera i Blazerse (3-1), a zatim su uslijedile dvije serije koje su definirale momčad te godine. Najprije brutalna serija u sedam utakmica protiv Charlesa Barkleyja i Phoenix Sunsa koji su sezonu ranije izgubili veliko finale od Bullsa, a zatim su stigli na noge Utah Jazzu, odnosno Karlu Maloneu i Johnu Stocktonu. Začuđujuće, ta je serija bila nešto jednostavnija, Jazz je samo jednom pobijedio.

PUT KROZ ‘TRNJE’ ISTOČNE KONFERENCIJE

Super kompetitivnu sezonu prezentirale su i momčadi s Istoka. Bullsi kao branitelji naslova, ali bez Jordana, uz Scottieja Pippena i Tonija Kukoča pregazili su Cleveland u prvom krugu da bi zatim zaigrali fantastičnu seriju protiv New York Knicksa. To je bila treća godina zaredom u kojoj su se sastale ove dvije ekipe, a dobro se sjećamo (barem oni sretnici) koliko su to bile brutalne, agresivne serije koje su često završile krvavih laktova. Patrick Ewing i društvo, unatoč tome što više na drugoj strani nije stajao Michael Jordan, ponovno su imali velikih problema, ali ovoga puta izašli su kao pobjednici nakon teških sedam utakmica.

Napokon, Knicksi su stigli na put koji su tako dugo sanjali, a na kojem im se prečesto ispriječio Jordan i njegovi Bullsi. Nakon dvoboja s Chicagom uslijedila je još jedna fantastična serija protiv još jedne ekipe koja je gajila veliko rivalstvo s momčadi iz New Yorka, riječ je naravno o Indiana Pacersima koje je predvodio jedan od najboljih šutera svih vremena, Reggie Miller. Ponovno sedam utakmica i Knicksi su u finalu! Predugo su čekali taj trenutak.

Konačno je stigao i moment velikog finala koji će kasnije obilježiti jedan zaista nevjerojatan trenutak. Naime, tijekom pete utakmice finalne serije čitava Amerika bila je u stanju čuđenja. Istovremeno dok su Rocketsi i Knicksi igrali svoju utakmicu, događala se jedna od najluđih policijskih potjera u Los Angelesu, gomila policijskih auta ganjala je ‘bijeli Ford Bronco’ u kojem je bio, ni manje ni više, nego OJ Simpson. Nekadašnja NFL zvijezda koji je kasnije optužen da je u napadu bijesa ubio suprugu zbog čega je 1995. godine i oslobođen. Kasnije će ipak završiti u zatvoru zbog oružane pljačke.

Događalo se nešto neviđeno, NBC je tada prenosio NBA finale, a gledatelji diljem Amerike utakmicu su mogli pratiti samo na pola ekrana jer je na drugoj polovici prikazivana spomenuta potjera. Kako se potjera odvijala tako se i smanjivao ekran koji je pratio utakmicu dok u potpunosti fokus nije prebačen na događaje s losanđeleskog autoputa. U to vrijeme nije bilo društvenih mreža, mobilnih telefona putem kojih bi ljudi taj događaj pratili u realnom vremenu, gledatelji u Madison Square Gardenu, njih 19 763 u velikoj su mjeri poglede usmjerili prema obližnjim monitorima kojih je bilo posvuda, svačija je pozornost bila usmjerena na potjeru i pitanje: ‘Hoće li policija uloviti OJ Simpsona?’

Čak je i nekadašnji bek Rocketsa, a danas poznati član ekipe Inside NBA na TNT-u, Kenny Smith objasnio: ‘Tada nismo imali twittera, niti instagrama, nitko nije znao što se događa, zašto su gledatelji toliko nemirni. Konačno sam u svlačionici na poluvremenu bacio pogled na monitor i vidio potjeru. Nešto kasnije, dok se sve to razvijalo, čak smo i mi igrači na klupi komentirali što se događa umjesto da budemo fokusirani na utakmicu.’

Srećom za Knickse, nedostatak fokusa navijača nije ih koštao u toj utakmici, došli su do pobjede i na korak od senzacije. Dominirao je Patrick Ewing s 25 poena i 12 skokova, Knicksi su poveli s 3-2 u seriji, bila je to treća uzastopna utakmica u MSG-u, ali slijedile su dvije u The Summitu, tadašnjoj areni Rocketsa.

JOHN STARKS I LOPTA KOJA JE OSTALA NA PRSTIMA

Prva meč lopta bila je i ključna. Knicksi su bili nabrijani, super motivirani, a posebno je u elementu bio John Starks, jedan od najomiljenijih igrača NBA lige devedesetih godina. Nedraftiran, teškim putem je došao do lige, a u New Yorku je proveo osam prekrasnih godina. U šestoj utakmici je vodio Knickse s 27 poena, bio je fantastičan, a imao je i šut za pobjedu koji je ‘skratio’ Hakeem Olajuwon svojim dugačkim prstima. The Dream je završio utakmicu s 30 koševa i deset skokova, a Rocketsi su preživjeli potencijalno najšokantniji poraz u klupskoj povijesti. Pobjeda 86:84 osigurala je sedmu utakmicu, a to će biti treća uzastopna ‘seven game series’ za Knickse. Bullsi i Pacersi su poraženi, hoće li isto čekati Rocketse?

Odgovor naravno već znate. Patrick Ewing, John Starks, Charles Oakley, Anthony Mason, Derek Harper i drugi bili su momčad koja je Knickse dovela na prag prvog naslova prvaka nakon više od dvadeset godina. Proljeće 1994. godine bilo je jedno od najljepših ikada za građane New Yorka, hokejaši Rangersa osvojili su Stanley Cup, a dok su Knicksi igrali svoje finale s Rocketsima, grad New York je s milijunskim auditorijem dočekao Rangerse u jednoj od najluđih parada ikada.

‘Pričaju mi ljudi i danas kad me sretnu, kako su tada neki mjesecima slavili to fantastično sportsko proljeće, jedino mi je žao što im i mi nismo priuštili više sreće,’ kazao je jednom prilikom John Starks.

Sedma utakmica velikog finala ponudila je inspiriranog Olajuwona koji je upisao 25 poena, deset skokova i sedam asistencija, Rocketsi su odličnom obranom neutralizirali Ewinga i posebno Starksa koji je u tom susretu šutirao 2-18. Potonji je zaradio velike kritike nakon te utakmice i mnogi navijači Knicksa zamjerili su mu ‘raspad’ u najvažnijoj utakmici sezone.

Posebna je priča bio i vječni okršaj Olajuwona i Ewinga. Hakeem je zabio više poena u svakoj od sedam utakmica dok je Patrick bolje skakao, a s ukupno trideset blokada postavio je rekord NBA finala. Ipak, sezona je pripala nigerijskom centru koji je otvorio NBA vrata kasnijim brojnim igračima iz Afrike. Isto tako, The Dream je uzvratio Ewingu za poraz u finalu NCAA turnira desetak godina ranije, Olajuwon je igrao na Sveučilištu Houston dok je Ewing predvodio Georgetown.

Olajuwon je u sezoni 1993/94. ostvario nešto neviđeno u NBA, bio je prvak, MVP sezone, MVP finala, najbolji obrambeni igrač sezone i naravno All Star. Godinu dana kasnije ponovno će osvojiti naslov prije nego je NBA ligu ponovno preuzeo Jordan i Bullsi.

No, finale 1994. godine ostaje jedno od nezaboravnih u zlatno vrijeme NBA lige.