Pandemija koronavirusa hara svijetom, sportska natjecanja su do daljnjega odgođena, a u suštini čitave situacije stvara se zapravo velika prilika za jedan pravi RESET.

Vjerujem da vam je već puna kapa koronavirusa, karantena i svakojakih problema s kojima smo svi suočeni u posljednje vrijeme. Isti osjećaj vlada i među najvećim europskim klubovima koji propituju vlastitu opstojnost uslijed nezapamćene krize koja ih je sve pogodila.

Na dnevnoj bazi čitamo kako su klubovi postigli dogovor s igračima oko smanjenja primanja, neki to rade svojevoljno, a neki su već podigli bijelu zastavu (Žilina). Iz Juventusa je prije nekoliko dana stigla informacija kako su igrači pristankom da iduća četiri mjeseca ne primaju čitav iznos plaće, klubu uštedjeli 90 milijuna eura. Zamislite samo tu brojku. Devedeset milijuna eura u periodu od četiri mjeseca, samo za plaće + porez državi. Strašan podatak.

To je istovremeno samo pokazatelj koliko je nogometni sustav u Europi nestabilan, kao mjehur koji samo što nije eksplodirao. Primjer je i Barcelona gdje smo proteklih deset dana čitali mnoštvo kontradiktornih informacija, prvotno kako je klub pod tolikim pritiskom da su jednostavno postrojili kapetane momčadi svih sportova i jednostrano svima smanjili plaću za 70 posto. U Španjolskoj postoji zakon koji svim tvrtkama omogućuje odluku oko ‘rezanja’ primanja djelatnicima ako je teška situacija u društvu ili bolje rečeno, ukoliko je u tijeku ‘viša sila’. Na koncu se čak i Lionel Messi oglasio putem društvenih mreža kako bi deklarirao postojanje određenog raskola u klubu i sumnjivih izjava koje iz istog dolaze.

Ipak, kad je riječ o Barceloni, situacija što se financijske strane tiče nije blistava, pogotovo kad se sezona ne igra. Ožujak i travanj su ključni mjeseci sezone kada se igraju najvažnije utakmice poput borbe za domaći naslov i završnica Lige prvaka, a to znači i više novca. Možemo reći da je to zapravo najbitniji dio prihoda sportskog sektora kluba.

Pandemija koronavirusa ili kako se kaže, viša sila zapravo je otvorila oči svakome tko želi progledati o situaciji u europskom nogometu. Cijene igrača otišle su ne u nebo već u drugu galaksiju, a k tome kad još pridodamo nevjerojatne iznose plaća za pojedince, jasno jest kako je u biti svaki klub jednu ‘višu silu’ udaljen od totalnog sloma.

SALARY CAP + TRADE

Europski nogomet jednostavno mora učiniti zaokret i to apsolutan! Vrijeme je implementacije sustava koji je posebno učinkovit u košarkaškoj NBA ligi. Salary Cap kao i limit na iznose plaća ključan je za dugoročan opstanak europskog nogometa.

Što je salary cap? U suštini stvari, razina novčanog iznosa koji jedan klub može potrošiti na dovođenje novih igrača, a tu se računaju samo plaće jer NBA klubovi ne plaćaju iznos transfera, barem u većini slučajeva. U kolektivnom ugovoru između lige i Udruge igrača moguće je platiti novčani iznos do tri milijuna dolara koji bi se ubrojio u vrijednost tradea, odnosno razmjene. A to je upravo druga stavka. Razmjene igrača.

Naravno, postoji distinkcija između američkog i europskog sporta. Prva stvar, Sjeverna Amerika kad je riječ o NBA ligi, zapravo je samo Amerika uz jednu ekipu iz Kanade koja sudjeluje u tom sustavu. Svaki NBA klub može si bez problema priuštiti svakog igrača koji tamo igra što naravno nije slučaj u Europi koja se sastoji od 40-tak država, a većina klubova koji stižu iz tog sustava slabije su platežne moći.

Iz to razloga sustav salary capa morao bi biti drugačije ustrojen. Možete li primjerice zamisliti trade između Barcelone i PSG-a? Barca želi vratiti Neymara koji nema ništa protiv, a zašto Katalonci u toj razmjeni ne bi ponudili Antoinea Griezmanna i možda Ivana Rakitića? Iznos transfera ne bi se plaćao, a oba kluba dobili bi nešto u tom poslu.

Jasno, postoji i još jedan dio priče kad je riječ o sustavu europskog sporta. NBA kao privatna liga najvećem broju igrača onemogućuje pravo na izbor kad je riječ o tradeu. Ako si razmijenjen tvoje je samo da što prije pokupiš stvari i otputuješ u novi klub. Samo vrlo limitiran broj igrača ima ugovornu stavku koja mu omogućuje odbijanje transfera, tzv. no trade clause.

Europski zakoni nude drugačije okvire poslovanja u sferi transfera, sloboda izbora, dakle igrača, ukoliko ovaj to ne želi, nitko ne može prisiliti da prijeđe u drugi klub. Dakle, europski zakoni zapravo sami po sebi postavljaju ‘no trade clause’. Suština takvog sustava morala bi biti izmijenjena te obostrano prihvaćena od strane klubova i igrača.

Još jedna opcija je limitiranje iznosa transfera. To bi označilo tzv. hard cap ili točno određeni iznos koji klub može dobiti za jednog igrača. Ako primjerice PSG procjenjuje Kyliana Mbappea na 250 milijuna eura, hard cap bi ih limitirao na iznos koji odredi UEFA po unaprijed određenom sustavu računice, npr. 100 milijuna eura. Vrijednost igrača mogla bi se procijeniti nizom različitih faktora, od učinkovitosti samog igrača, koliko donosi novca prodajom dresova, sponzorstava i sličnih aspekata.

Jasno, salary cap je nešto čemu bi se najviše protivili klubovi poput PSG-a i Manchester Cityja čiji su vlasnici toliko bogati da u velikoj vjerojatnosti njihovi vlasnici ne bi niti trepnuli da u jednom prijelaznom roku potroše 500 milijuna eura. Salary cap bi imao znatno važniju funkciju za velike klubove koji nemaju bogatog naftaša koji će ih financirati dokle god nafta teče Bliskim Istokom.

ZAKLJUČAK

Već je sada jasno, predstojeći prijelazni rok, kada se god dogodi obzirom na trenutnu situaciju u svijetu, teško da će ponuditi ‘blockbuster’ transfer, to je zapravo dobra vijest za neke klubove koji su strahovali kako će izgubiti svoje najveće zvijezde. Čitamo kako je drastično pala cijena jednom Pogbi koji će sada gotovo je sigurno do daljnjega ostati u Manchester Unitedu, na cijeni je bio i fantastični Aubameyang koji je drugi strijelac Premiershipa, isto tako teško je vidjeti kako će Barcelona dovesti Neymara, a na silu spušta ugovore čitavoj momčadi.

Htjeli ili ne, europski sustav transfera je prisiljen promijeniti svoje navike, do daljnjega klubovi će biti prisiljeni štedjeti na iznosima koje troše na transfere, a možda konačno i progledaju kako je to zapravo jedina šansa za opstanak europskog nogometa kakav poznajemo.