Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

U četvrtak je pao i posljednji list s korizmenog kalendara 2020. godine. Iako je ovo trenutak s kojim se nikada nismo susreli, jer neprijatelja ne vidimo, neke se stvari nepogrešivo ponavljaju. Jedan mali virus za kojeg smo najprije pomislili da ne zna što hoće, a svakim danom je sve izglednije da oni koji su ga ‘pustili’ i te kako dobro znaju što će napraviti. Bojim se da i mi postajemo sve svjesniji što će nakon njega ostati.

I tako smo sada postali Đankiji newsa, cijeli smo svoj dan podredili da bi u 14 sati gledali još jedno izdanje stožera Civilne zaštite. To je postalo važnije od bilo kojeg Papinog Urbi et Orbija. Mislim da polako osvješćujemo kako su epidemija i diktatura ‘zapesale sentiš’, premda nama to izričito brane – permanentnim ponavljanjem o neobično važnoj socijalnoj distanci.

Prešutnu smo diktaturu proživjeli kada je Stari umro. Bio je to tek trening za sve ono što se nakon toga dogodilo. Stajali smo u redovima, baš kao i danas i čekali da uđemo u dućan, ljekarnu. Nije bilo struje, tako da onda nismo mogli u kino, kazalište, na noćnu nogometnu utakmicu. I tada se također neki glazbenik pojavio i rekao – I ovo će proći.

Onda je stigla 91.’ Isto smo bili malo doma, malo u podrumu, ali isto kao i danas – bildalo se zajedništvo. Snimale su se pjesme, zahvaljivalo se hrabrim dragovoljcima, zdravstvenim radnicima ma gdje bili. Kao i danas – propadale su tvornice, tvrtke, tisuće ljudi je ostajalo bez posla.

Prije desetak godina pisao sam o korizmi. Na upit nogometnim moćnicima, gradonačelnicima, tajkunima čega će te se odreći – odgovor je bio: slatkiša, alkohola, masne hrane. Pa da, nitko se neće odreći utaje poraza, varanja partnera, namještanja utakmica. Tada je Milan Bandić obećao da će se završiti nogometni stadion u Maksimiru, da će Cibona biti spašena. Deset godina kasnije u doba koronavirusa – samo pukim slučajem jak potres nije srušio stadion, a svi igrači, treneri i djelatnici Cibone su na burzi. Do daljnjeg. A Milan Bandić, kojem se ovoga puta ipak ljulja fotelja, je još ovdje.

Mamić se 2009. godine u korizmenom razdoblju odrekao Marijana Vlaka, tadašnjeg trenera prve momčadi. Jedanaest godina kasnije meta je – Nenad Bjelica. Sastanak je zakazan za šest dana, ali informacije sugeriraju da će taj već etablirani stručnjak postati još jedan trofej maksimirskog gazde. Obračun već toliko puta viđen. Pod krinkom smanjenja plaća, koje su igrači sa stožerom odbili zapravo je gazda obračunao s najuspješnijim Dinamovom trenerom u ovom stoljeću. A javno objavljivanje njegove plaće u socijalno osjetljivom trenutku je još jedan igrokaz kako bi se trenera predstavilo kao bahatim i bezosjećajnim likom. A, svi dobro znamo, da nema transfera, nema novog dotoka materijalnih dobara, pa tako i nervoza i strah rastu.

Još jednom se pokazalo da se Bandić i Mamić niti u najgorim stani-pani situacijama neće odreći WC papira. Pa, njima je jedino njihova guzica bitna.