Nitko me ne može razuvjeriti u sljedeću tvrdnju: u toj prvoj polovici 90-ih godina vlasnici, odnosno menadžeri momčadi Formule 1 bili su znatno veće 'njuške' od ovih današnjih svadljivih fićfirića, pa što god tko o tome mislio. Piše: Darin Janković

Pogledajte samo taj zvjezdani sastav: Ron Dennis u McLarenu, Luca di Montezemolo u Ferrariju, Flavio Briatore u Benettonu… Pa onda Eddie Jordan, Giancarlo Minardi, Ken Tyrell, Peter Sauber… Kakva galerija snažnih osobnosti, luđaka koji su zahvaljujući svom tehničkom, trgovačkom ili upravljačkom geniju, uz oooogromna muda, stvorili imperije i pod vodstvom medijskog i marketinškog ‘master-minda’ Berniea Ecclestonea pretvorili Formulu 1 u globalnu senzaciju.

Međutim, meni koji sam tih godina putovao po svim utrkama Formule 1 i smucao se paddockom, izvještavajući za Auto Klub, jedna je persona bila iznad svih: Frank Williams. Dijelom zato što je kao invalid u kolicima ulijevao izvjesno strahopoštovanje, usprkos mirnoći i blagom izgledu, ali najviše stoga što sam bio svjestan žrtve koju je dao za uspjeh u ovom sportu. Nije ga se moglo vidjeti u paddocku, na kavama ili ručkovima; vrijeme je provodio ili u garaži ili u motorhomeu, uvijek koncentriran na događanja na stazi gdje je njegova momčad briljirala. S njime nikada nisam progovorio niti riječ.

Godina je 1994. i iz Renaulta dolazi poziv koji se ne može odbiti: Bojan Prosenc, tada PR francuske marke, zove da probam doživjeti krug na stazi Le Castellet u vozilu koje je daleko najsličnije bolidu Formule 1 ikada u povijesti. Naime, u sklopu promotivnih aktivnosti za svoj još uvijek novi i revolucionarni Espace, napravljena je verzija naziva F1. Nije to bio ni po čemu normalan automobil: bila je riječ o Williamsovu bolidu Formule 1 na kojeg je, umjesto uobičajene karoserije, bila stavljena stakloplastična karoserija u obliku Renaulta Espace, dok su na šasiju prišarafljena dva sjedala. Sve je u vozilu bilo od trkaćeg automobila, od ovjesa i kočnica, do 3,5-litarskog Renaultovog V10 stroja koji je razvijao više od 800 konjskih snaga. Hoću li doći? Ne, ti ćeš. Trčati ću do Francuske!

Taj prekrasni dan nikada neću zaboraviti. Vožnja je u Espaceu F1 bila jednostavno fascinantna. Naravno da nam nisu dali da sami vozimo: taksirali su nas legendarni Alain Prost te Eric Bernard (nekadašnji vozača Larroussea i Ligiera), ali smo jedino u rukama iskusnih F1 pilota mogli osjetiti svu brutalnost ubrzanja i kočenja te čudesnu stabilnost nečeg najbližeg bolidu Formule 1.

Međutim, još jedan detalj obilježio je taj dan. Igrom slučaja, jer imao je rupu u rasporedu, na stazu je došao i Frank Williams osobno. Pogledati kako ide event, pozdraviti novinare… Tek sam tada vidio koliko je krhak bio taj veliki čovjek. Tetraplegičar, bez funkcije i nogu i ruku, uz njega je stalno bio jedan gorostasni čovjek; tjelohranitelj, bolničar i pratitelj u istoj osobi. Gurao je kolica gdje je trebalo, bio stalno manje od dva metra od svog štićenika, a kada je Sir Frank zaželio čaj on mu je držao šalicu, dok je legendarni vlasnik momčadi pio čaj kroz slamčicu koju je div izvadio iz unutarnjeg džepa svog sakoa.

Proveli smo, mi presretni i fascinirani novinari, sate ugodno čavrljajući s velikanom oduševljeni tom jedinstvenom prilikom. I onda, u jednom trenutku, netko od novinara upita: ‘Sir Frank, jeste li vi napravili krug u ovom vozilu?’.

‘Ne, ali volio bi…’ odgovorio je Williams, a panika u očima organizatora bila je gotovo komična. Međutim, želja se glavne zvijezde morala ostvariti. Njegov ga je div izvadio iz invalidskih kolica poput djeteta i nježno ga posjeo u školjkasto sjedalo automobila. Čvrsto su ga povezali sa sjedalom, čak s dodatnim remenima, ali mu nisu stavili kacigu jer Sir Frankovi atrofirani vratni mišići bi se teško nosili s G silama i ovako, a gdje s dodatnim teretom kacige.

Digresija: nitko od fotografa ili snimatelja nije želio snimiti trenutak to prebacivanja Sir Franka iz kolica u bolid. Gotovo nezamisliva pristojnost u današnje vrijeme senzacionalističkih, bezobzirnih i nekulturnih medija i njihovih ‘novinara’…

Kada se poslije 20-tak minuta Frank Williams vratio u boks, bio je vidljivo fasciniran krugovima kojima ga je vozio Eric Bernard. Oči su mu sjale kao djetetu, a prvo što je rekao bilo je: ‘Sada još više cijenim svoje vozače, tek sada razumijem koliko je teško napraviti ono što ja tražim od njih.’

Frank Williams nas je napustio ovih dana, svijet Formule 1 zauvijek je ostao bez jedne od svojih najvećih legendi, a meni je ostala uspomena ma prekrasni dan u Le Castelletu koji sam proveo s ovim velikim čovjekom. I mutan kadar u desetoj minuti slučajno pronađene snimke na You Tubeu, skinute s VHS-a što je tada bio standard, u kojem se na trenutak vidi kako pokušavam biti što bliže svom heroju. Počivao u miru, Sir Frank.