Krešimir Karačić, naš autor i voditelj kroz godine stekao je brojna poznanstva. Jedno do njih je i s Ivicom Kostelićem, meni osobno jednim od najdražih sportaša koje sam gledao i upoznao. Dogovorio je tako Krešo razgovor s Ivicom, ali na Vidikovcu. U njegovom ambijentu, na brdu gdje se 'rodila' najveća sportska obitelj koju smo ikada imali, obitelj Kostelić. Ivica se vratio se u prošlost, ali i pričao o sadašnjosti. Poslušajte cijeli razgovor našeg Josipa Juraja Pajvota u videu, jer to je jedna velika lekcija o životu.

Početak je veljače, tu su Olimpijske igre, iza nas je uvijek natrpani skijaški siječanj, kako se osjećate?

“Siječanj je vrhunac sezone, s klasicima, najgušćim programom. Ove kao i prošle godine sam s reprezentacijom, dakle s Istokom Rodešom u slalomu. Kako nema brzih disciplina nije prevelika gužva. Ali, da, lijepo se vratiti na ta neka mjesta – Wengen ili Kitzbühel.”

Koliko je lijepo vratiti se na ta mjesta?

“Wengen je mjesto koje zrači posebno, stara poznata lica koja nisam vidio, sjećanja naviru sama od sebe. Drago mi je da neka svoja iskustva sa tih staza mogu prenijeti i na svoje skijaše.”

Krenuo bih sa Zrinkom Ljutić, je li vas iznenadio ovaj nagli pad nakon što je osvojila krisalni globus u slalomu?

“To je tema za razgovor, nisam bio s tom ekipom, svi me to pitaju a ja ne mogu ništa konkretnije reći jer nisam tamo. Ono što sam čuo da su dosta testirali opremu, promijenili su servisera, ne mogu donositi zaključke.”

Što se promijenilo u odnosu na prošlu sezonu, nije zaboravila skijat?

“Nešto ne štima s opremom, a kako to traje, uvuče se nesigurnost u samo skijanje. To je ono što ja mogu vidjeti izvana.”

Kako ste se vi nosili s takvim krizama u svoje doba, nije se to često događalo. Tu su Olimpijske igre, jedna utrka?

“Rezultat je kruna rada. Zrinka vozi tehničke discipline, dakle ona si može priuštiti da uzme pauzu od zadnje utrke do samog nastupa na OI. Može napraviti mini ciklus, odmor, malo popraviti i kondiciju. I onda naravno da taj dan budeš najbolji i da te nagradi rezultat.”

Filip Zubčić, 33 godine, solidna karijere. Ima uspone i padove, a on je iskusan skijaš?

“Moram opet govoriti s odmakom. Meni je žao da Zubo nije otišao trenirati samo brze discipline jer on ima taj potencijal. Sigurno da oni još uvijek ozbiljno rade da bude u vrhu veleslaloma. Ne znam koliko su oscilacije posljedica pada forme ili mini krizi. Još uvijek je on u vrhunskoj formi.”

On uvijek izgleda fizički odlično, što je mogao bolje. Je li trebao više napraviti?

“Po mom mišljenju jedan od naših rijetkih skijaša koji se mogao uključiti u borbu za ukupni poredak. Morao je ići drugim smjerom, a ne specijalizirati.”

Istok Rodeš, s njim ste svaki dan. I njegov je potencijal visok. Koliko teško spaja dvije dobre utrke. Što nam možete otkriti o njemu?

“Rodeš skija odlično na treningu, on može biti između 10-15 najboljih slalomaša. Njega stalno treba držati budnim, njemu treba stalan poticaj da bude na najvišoj razini. Mi ćemo ga nastaviti poticati da dođe na nivo na kojeg ga i ja očekujem. Meni je to izazov da ispuni svoj puni potencijal.”

Koliko je to mentalno teško?

“U vrhunskom sportu je mentalna snaga polovica igre, u glavi je otključavanje sve svoje potencijale. Nije to samo priprema za utrku, sport je stvar koja je zahtjeva stalnu pripremu, ali jako je važno da ti i ostali aspekti života funkcioniraju.”

Samuel Kolega, još jedan naš slalomaš, kako njega vidite?

“Sami ima odličnu podlogu, puno je trenirao s tatom i sa mnom. Harmonično se skija, ne sudjelujem više u njegovom razvoju. Svi ti dečki bi trebali trenirati i druge discipline, jer iz svog iskustva mogu reći da u drugim disciplinama postoje elementi kojih nema u slalomu. Samom specijalizacijom možete doći daleko, ali mislim da širina pomaže.”

Kakav je vaš osjećaj uoči ovih OI u Italiji?

“Vi dobro znate da se često da se na Olimpijskim igrama znaju događati iznenađenja, pa i senzacije. I autsajderi znaju iznenaditi. Oni voze rasterećeno. Na OI se dolazi odvoziti najbolju utrku, trebaš doći s razmišljanje da želite tu medalju. Manje su kvote po zemljama, slabija konkurencija neko u svjetskom kupu i to je ta šansa koji treba pokušati zgrabiti.”

Što za vas znače Olimpijske igre sada s odmakom?

“OI imaju veliko simboličko značenje, nije potrebno to objašnjavati. Na nekoj ljestvici prioriteta moje obitelji OI su bile broj jedan. U skijanju je paradoksalno da su OI slabije od svjetskog kupa.”

Sve ste osvojili, nedostaje li vam ta zlatna medalja?

“Nisam od onih koji bi želio biti general nakon bitke. Meni se to pitanje stalno ponavljao, ne bih nikad dao globus za olimpijsku medalju. Onaj trenutak kad si u žaru borbe želiš pobijediti, ali ja sam u životu nikada neću žaliti. Sretan sam s onim što sam postigao.”

O Velikom kristalnom globusu?

“Nema sumnje da je to najveća nagrada u alpskom skijanju. Što se tiče svestranosti, mi smo na to ciljali, jer to smo radili stalno. U jednom trenutku sam se posvetio tehničkim disciplinama jer su me na to natjerale ozljede. Kao junior ja sam bio najbolji u superveleslalomu.”

Najljepši trenutak vaše karijere?

“Teško mi je to odrediti. Svaka pobjeda ima priču iza sebe, prva pobjeda u Aspenu će biti posebna. Vrhunac mije karijere je i Janičin podvig u Salt Lake Cityju. Kada sam se povlačio po bolnicama, a ona dominirala u svijetu skijanja je za mene bio najsretniji trenutak. Jer je to bila potvrda da smo mi dobro radili.”

Spomenuli ste Janicu, imala je veliki intervju, nije do kraja otvorila dušu. Kolika je razlika?

“Janica je rođeni pobjednik, a njih je jako malo. Mi svi ovisimo o emocijama, one su najvažnije. Samo oni posebni koji imaju vlast na emocijama su nedodirljivi. Mi ostali se morao naučiti vladati. Janica je referenca i bilo mi je osobito drago da sam tome svjedočio iz prve ruke. Svi mi slušamo priče o sportašima izvanzemaljcima, ja sam to imao u svom domu.”

Je li vam žao što je prerano završila?

“Naravno da mi je žao, jer nitko nikad nije imao takvu dominaciju. Naime, to pokazuju statistike. Ona je imala potpuno pravo na sve to, njena karijera nije ništa manja, ali mogla je dati puno više.”

Budućnost hrvatskog skijanja?

“Ono što je problem malih nacija su rupe u generacijama. Ali od naših vremena postoji sustav, a on je na vrhunskoj razini. Bilo tko tko će isplivati gore imat će kvalitetan suport da ostvari dobre rezultate.”

Gleda li i Janica skijanje?

“Da, ali ona je veliki šampion, ona vidi što mi drugi ne vidimo taman i da manje prati.”

Vaš je duh i dalje sportski, mladenački, skloni ste postavljati si nove izazove. Do kada mislite tako jer ste imali blizak susret sa smrću?

“Bavim se s tim koliko mogu, prema tome teško je za jednog sportaša prihvatiti neka ograničenja. Jedrenje me ispunjava jer se još mogu natjecati. Brod je tu tijelo, a glava je od mornara. To je nastavak mog života. Nastojat ću da svoje tijelo i duh održim živim i zdravim.”

Je li vi mislte da ipak puno riskirate?

“Bila je to lekcija, dobio sam šibom po stražnjici. Ima takvih situacija, javnost za njih ne zna. Nisu česte, ali se događaju.”

Što vam na to kaže supruga?

“Moja me žena predobro poznaJE, ona bi više htjela da budem više doma, a kad sam doma, onda bi voljela da sam vani” – zaključio je Ivica.