Svjetsko prvenstvo u vaterpolu u punom je zamahu, a očekivanja od naših najtrofejnijih sportaša, vaterpolista su kao i uvijek velika. Popularne Barakude brane zlato osvojeno u Dohi, a nakon prvog kruga natjecanja imaju pravo biti zadovoljni. Tri utakmice i tri pobjede te izravan plasman u četvrtfinale gdje nas čeka velesila Mađarska.

Idealan sugovornik za ovu temu je Ivan Buljubašić, naš proslavljeni bivši reprezentativac te još uvijek aktualni igrač preporođene i ambiciozne Mladosti. Buljubašić je godinama bio član udarne postave reprezentacije, a jedan je od rijetkih vaterpolista koji je imao čast postati olimpijskim, svjetskim i europskim prvakom. Surađivao je i s Ratkom Rudićem pa onda i Ivicom Tuckom, a igrao je u Galebu, Jadranu, Mladosti, Primorju, Steaui, Olympiacosu i Trstu prije nego se vratio karijeru završiti kao Žabac.

Prije nego krenemo s aktualnom temom Svjetskog prvenstva u Singapuru, vratio si se prošle godine po treći puta u karijeri u Mladost, kako ide, trenira li se ili je trenutno pauza?

„Treniramo nas nekoliko koji nismo dio reprezentacije. Prošle godine ponovno se okupila jaka Mladost, ali eto nažalost nismo ispunili očekivanja. Ne ide u sportu ipak sve preko noći, trebaju se uvijek neke stvari posložiti, a eto nama se nisu posložile ni na početku ni na kraju sezone. Ostali smo bez trofeja, a ove godine su ambicije još veće pa smo i ranije krenuli u pripreme. Nedostaje nam i više od pola ekipe, ali mi ćemo odraditi ovaj raniji dio za njih“

Krenimo na reprezentaciju koja je u Singapur došla s tek minimalnim promjenama u rosteru. Tri utakmice, tri pobjede i izravan plasman u četvrtfinale. Kako si vidio igru naše reprezentacije u grupi i kako ti izgledaju Barakude?

„Ušli smo u turnir očekivano laganom pobjedom protiv Kineza. Mislim da je uvijek bolje ako se u turnir uđe s jednom lakšom utakmicom. Nakon toga Crna Gora, Tucak je i sam komentirao da igra nije bila briljantna, ali bitno je da i takve utakmice možemo dobiti. Čini mi se da ekipa ima mirnoću, da imamo glavu i rep.

Bijač je na razini i pokreće ekipu, u napadu imamo dosta raznolikosti. Pokazalo se to danas protiv Grčke, gubili smo 3:0, ali nismo izgubili glavu, okrenuli smo i zasluženo pobijedili. Ekipa mi se sviđa, pogotovo dva donekle ili potpuno nova, Butić i Brubnjak koji se ne boje i igraju sjajno. Svi ovi ostali su već prekaljeni igrači i nema ih ni potrebe spominjati jer su to fantastični igrači. Optimističan sam oko nastavka turnira.“

Kao reprezentacija nismo toliko mladi, puno je tvojih bivših suigrača iz reprezentacije te aktualnih, iskusnih igrača Mladosti. Jesi li pratio igru mlade U20 reprezentacije i misliš li da ćemo odraditi smjenu generacija na pravi način?

„Pratio sam mladu Hrvatsku na netom završenom Svjetskom prvenstvu u Zagrebu. Odličan rezultat pogotovo kada uzmemo u obzir da se zadnjih godina i nismo vraćali s medaljama s takvih natjecanja. Mišljenja sam da su se prije smjene generacija događale ipak nešto ranije, već bi kad bi imali 25 ili 30 godina gledali tko će vas zamijeniti, sve se to nekako pomaklo.

Sada su mladi igrači s 25 godina, a u moje vrijeme si mlad bio sa 16 ili 17 godina. Mi nismo najmlađa ekipa, ali i generacija prije se kasno pomakla pa su ovi aktualni došli nešto kasnije. Primjer je Marinić-Kragić koji je praktički debitirao s 30 godina. Dok su još odlični, dok ide, nema potrebe za nekom smjenom generacija na silu. Vidimo primjer Bušlje, Jokovića, Lončara pa i mene, s 38 godina se i dalje igra ozbiljan vaterpolo.“

Surađivao si s našom dvojicom najvećih vaterpolo trenera i dvojicom posljednjih izbornika, Ratkom Rudićem te Ivicom Tuckom. Tucak je došao nakon najvećeg i apsolutne legende sporta, Rudića i na početku je nekako često bio osporavan. Kakav je tvoj odnos s izbornikom Tuckom i kako ga vidiš kao trenera?

„Tucak je dobio najteži posao na svijetu. Naslijediti najvećeg svih vremena, Rudića. Nakon olimpijskog zlata doći na takvo mjesto, Tucku zasigurno nije bilo lako, ali odmah je pokazao da je kalibar i da može to sve ispratiti rezultatom. Odmah prvo veliko natjecanje, bronca u Barceloni, a nakon toga se nastavila žetva medalja. Nastavio se i taj kult reprezentacije koji je uveo baš Rudić. Ipak, njih dvojica su treneri potpuno različitih stilova“

Reci nam onda njihove razlike u treninzima ali i pristupu igri?

„Rudić je imao svoje dvije faze. Prva je bila ona gdje smo umirali na treninzima i plivanje do samog izmaka snaga. Kasnija faza Rudića i suradnja s Perom Kuterovcem je nešto umjerenija i to je sličniji stil kao ovaj kojeg preferira i Tucak. Ivica (Tucak) nam je godinama nešto bliži pa je bila i više prijateljska atmosfera pa se s njim moglo i malo više pregovarati (haha). Najvažnije da su obojica nastavili u istom ritmu, nastavio se taj kult reprezentacije i svakome je zaista bila velika čast i želja predstavljati hrvatske boje.“

Zadnjih godina bio si u nekoliko navrata baš taj 14. igrač koji bi nekada i ostao na tribinama, ali si poznat po tome da nikada nisi loše rekao riječ prema kome niti si prigovarao. Bio si dio udarnog sastava 2017. godine u Budimpešti kada smo bili zlatni. Kakav je tvoj odnos s Tuckom i kada si zadnji puta uopće bio u planovima reprezentacije?

„Moja zadnja službena utakmica je 2020. godine, u korona godini. Za Olimpijske igre 2021. u Tokyju sam možemo reći i zadnji puta pregovarao s Tuckom i bio u njegovim planovima, ali na kraju eto nisam bio dio momčadi u bazenu. Tucak i ja smo uvijek imali sjajan, otvoren odnos i u tom trenutku je završila moja priča s reprezentacijom. S Ivicom imam sjajan odnos pun poštovanja, on je osoba koju možeš nazvati u svakom trenutku i za takvu osobu ćeš u bazenu sigurno dati sve od sebe. „

Povratak u 2012., jedino hrvatsko vaterpolsko zlato na OI i po meni naša najbolja momčad u povijesti. Kakav je bio osjećaj biti dio takve momčadi i kakva su sjećanja na to zlato iz Londona?

„Bili smo najviši i najteži na turniru (haha), službeni podatak. Nezaboravno iskustvo, općenito samo biti u toj ekipi je bila izrazita čast, a na kraju smo eto i osvojili. Ekipa iz snova koja je na svim pozicijama maksimalno bila pokrivena. Nevjerojatan uspjeh pogotovo kada uzmemo u obzir da smo Europsko prvenstvo nekoliko mjeseci prije završili na devetom mjestu što je i dan danas vjerojatno najgori naš plasman ikada. Sam nastup na Olimpijskim igrama je san, meni je kao vaterpolistu i dječaku uvijek bio cilj nastupiti, a kamoli doživjeti tako nešto da osvojite. Kako je turnir odmicao dizali smo se iz utakmice u utakmicu, Pavić je briljirao na golu, a ja sam zaista izrazito sretan i ponosan što sam bio dio te ekipe. „

Idemo u sadašnjost, nova vaterpolo pravila su tu, kako ih vidiš, kakav ti se čini vaterpolo i hoće li više odgovarati fizičkoj igri ili će možda stil poput japanskog više doći do izražaja?

„Ja da budem iskren još uvijek nisam probao jer smo sve do sada igrali po ‘starim’ pravilima. Ono što mi se čini, vaterpolo se igra u vodi i tri do četiri puta si sporiji nego na kopnu. Dimenzije igrališta su slične košarkaškom parketu. Samom tom logikom ima mi smisla taj teren smanjiti i povećati broj napada i udaraca. Strah me samo potencijalne konfuzije i prevelikog utjecaja sudaca koji sada lakše mogu odlučivati utakmicu, puno je više isključenja. Bit će to malo konfuznije za gledatelje, ali pozdravljam dinamiku i ubrzanje igre. Kako je teren skraćen, mislim da će biti i više klinča te će odgovarati opet ovim starim vaterpolo silama, a Japancima ipak nešto manje.“

Kako vidiš odnos krovnih organizacija prema sportu, puno je smiješnih i nelogičnih situacija? Četiri godine zaredom imamo Svjetsko prvenstvo, natjecanja i utakmica je previše, kako je to moguće?

„Sve je to konfuzno, prvenstva gube na značaju jer je natjecanja previše, medalja ipak malo izgubi smisao. Ne možeš se više ni sjetiti tko je bio svjetski prvak prije dvije godine (prošle godine Hrvatska u Dohi). Krovne organizacije nije briga za igrače koji nisu ni u prvom ni u drugom planu. Treba nam svježa krv. Igrače se apsolutno ništa ne pita i nikoga nije briga što nam paše ili ne paše. 2017. u Budimpešti npr. nismo dobili jedan hotel jer su već delegati i suci zauzeli sva mjesta, situacija poput takve je puno i tu vaterpolo ispada kao neozbiljan sport.

Vaterpolo je prije svega ljetni sport. Godinama se pitam zašto se jedne sezone ne proba odigrati nekakva ljetna liga, sve veća natjecanja se mogu pomaknuti u 1. mjesec osim u sezoni kada su Olimpijske igre, ali i to se lako riješi. Na Malti imaju ljetnu ligu, u Dubrovniku Divlja liga, sve je izrazito posjećeno i popraćeno, a slike spektakla šalje se u svijet. Onda nama na Savi dođe 35 ljudi ispred kojih igramo. Razumijem da pokušavaju privući gledatelje, ali ako mi njih ne možemo privući sadržajem i zabavom, nova pravila to neće ništa promijeniti. Dovoljno je dug ljetni period da se sve odigra u ljetnoj sezoni.“

Velika karijera je iza tebe, krenuo si od male Makarske pa preko Jadrana, Mladosti, Primorja, Rumunjske, Grčke, Italije opet došao za kraj u Mladost. Koje su neke osnovne razlika u igranju van Hrvatske i kod kuće? Kakva je financijska situacija, kada je po tebi bilo zlatno razdoblje vaterpola?

„Sjetit ću se odmah Alena Bokšića, igrao sam za VK Galeb i neke male klubove (haha). Čini mi se da je zlatno doba vaterpola bilo u 90-ima. Ugovori u vaterpolu su ostali praktički isti zadnjih 20-ak godina, a vrijednost novca se naravno potpuno promijenila. Brojke i plaće su slične pa čak i manje za jednog prosječnog igrača.

Osobno mi je šest godina iskustva iz riječkog Primorja najbolje razdoblje u karijeri, prije svega zbog sjajne ekipe. Dva puta smo igrali finale Lige prvaka, nažalost oba puta gubili od Pro Recca. Sjajna su bila iskustva i izvan Hrvatske, u Bukureštu sam se osjećao odlično i sigurno bih ostao i dulje od godinu dana da nisam imao problem odvojenosti od obitelji. Prekrasna je i bila godina u grčkom Olympiacosu, koja je nažalost prekinuta zbog Korone. Za kraj četiri godine u Trstu što su mi možda i najljepše godine u karijeri. Grad je živ, ljudi su otvoreni, bilo mi je blizu Zagreba. Za kraj ipak povratak kući, obitelji u Zagreb.“

Koja ti se čini najjača liga gdje si igrao, prošao si zaista fantastičnu konkurenciju svugdje, a Trst je praktički tvoje jedino iskustvo da nisi igrao u klubu koji je prvi ili drugi najjači u konkurenciji?

„Zapravo da, tako je, Trst je ipak nešto slabiji klub od talijanskih velikana i cilj je bila borba za top četiri momčadi. Generalno kada pogledam cijelu karijeru i iskustva, najjača svjetska liga je ona Regionalna. Kroz godine se ona mijenja, ali kada su tu Hrvati, Srbi i Crnogorci, sve vam je jasno. Talijanska liga je dinamična i dosta nepredvidiva, po meni ipak najzanimljivija u kojoj sam igrao“.

Sam si rekao kako se životni vijek sportaša produžio, ti se evo u 38. godini već, a i dalje si poput Jokovića i Bušlje u top klubu. Kada si se ti osjećao najbolje u bazenu i koje su to godine najbolje za vaterpolista?

„To sam baš s Jokovićem komentirao, kada smo bili mlađi manje smo razmišljali, vidio bi otvoren prostor i nema stajanja, samo plivanje. Sada se ipak malo više doziramo, kažu neki da je to iskustvo, a ja bih rekao da je i strah. To su neke osnovne razlike onih mlađih godina i vaterpola sada, blizu 40. godine. Ja se i dalje osjećam odlično i što se tiče plivanja i svega, da imam osjećaj da više ne mogu, sam bi se povukao. Sandro Sukno bi vjerojatno i dan danas bio najbolji svjetski vaterpolist, a eto umirovio se 2017. sa samo 27 godina.“

Idemo na Mladost, prošle sezone treći puta si se vratio u Zagreb, je li bilo još ponuda, možda ostanak u Trstu? 10 novih igrača došlo je na Savu, kakva su bila očekivanja prošle godine?

„U Trstu sam bio četiri godine i dosta sam putovao, svaki vikend Zagreb-Trst, ali kada se otvorila prilika da se vratim u Mladost uspjeli smo se dogovoriti iako sam mogao i dalje ostati u Trstu s kojima sam u sjajnom odnosu i dalje se čujemo. Složili smo u Mladosti sjajnu momčad, velika očekivanja, ali nažalost nismo to uspjeli popratiti rezultatom. Ove godine mi se čini igračkim kadrom da smo to još dotjerali i optimističan sam.“

Bajić za SK

Bajić za SK: Mladost je vaterpolski Real Madrid, imamo najviše ambicije. Tucak zaslužuje naklon

Vaterpolo

14. srp 2025 1

Vaterpolo

14. srp 2025 1

Treneri su prošle sezone bili Vincek i Milanović, a razočarali ste praktički u svakom natjecanju. Ispadanje u kvalifikacija za LP, niste ušli na F4 Regionalne lige, malo manje loše polufinale Eurokupa i težak poraz u finalu prvenstva Hrvatske, 3:0 protiv Jadrana? Koji su ključni razlozi neuspjeha, je li bio problem trenera ili momčad nije bila motivirana?

„Rekao bih da je svega bilo pomalo. Svugdje nam je nekako nedostajalo malo. Kada se vratimo na te kvalifikacije za Ligu prvaka u Kragujevcu ostaje žal. Turnir nam je nekako došao prebrzo, skupili smo se praktički tek dva tjedna prije toga, nismo ni znali hoćemo ići u kvalifikacije jer nam je na kraju Primorje ustupilo svoje mjesto. Dogodila se jedna nevjerojatna stvar, greška u prijavi igrača, a taj igrač je eto slučajno bio Josip Vrlić, možda naš i najvažniji tada. Igrali smo u Kragujevcu čak i dobro, ali nedostajalo je malo snage i sreće za ulazak među elitu.

Ok, to smo ostavili iza sebe, opet smo u polufinalu Eurokupa naletjeli na taj Radnički. Kući smo ih dobili tri razlike, ali su nas zato u Kragujevcu pomeli i ispali smo i tu. U prvenstvu Hrvatske i u Kupu nova razočaranja i porazi od Jadrana. U Kupu poraz u polufinalu jedan razlike iako smo osjećali da smo bolji. Najviše mi je žao na kraju tog finala Prvenstva Hrvatske gdje smo poraženi s 3:0. Opustili smo se nekako nakon prvog poraza, svaka utakmica je bila egal i nadam se da smo nešto naučili i da ćemo to naplatiti iduće sezone.“

Mladost će ove sezone biti još jača, došao je Luka Lončar, došli su mladi reprezentativci Tončinić i Čubranić, kao i Babić te Nagaev. Tri su snažna centra tu, kakvi su ciljevi možda Final Four Lige prvaka?

„Tončinić je 2007. godište, još je mlad, ali i jako perspektivan. Luka Lončar je praktički u svoj centarski prime ušao tek s 27 godina, centri ipak stasaju i sazrijevaju nešto kasnije. Tončinić će trenirati uz Vrlića i Lončara te će sigurno imati prilika da se dokaže.

Očekivanja su velika, prošle godine kada smo se okupili također su bila, ali sada stvarno mislim da možemo daleko. Bit ću nešto oprezniji s najavama i pričekati da se svi okupimo. Trebamo osvojiti barem jedan trofej, a cilj za Ligu prvaka je prije svega da prođemo prvo kvalifikacije pa onda i onu prvu grupu. Za kasnije ćemo vidjeti, nisam siguran hoće li opet mijenjati format natjecanja. Bilo bi lijepo da se Mladost nakon jako puno godina vrati među najbolje u Europi.“

Ušao si u 38. godinu, rekao si da se osjećaš sjajno. Je li Mladost sigurno tvoj posljednji angažman u karijeri ili ćeš opet negdje preseliti?

„Kada sam dolazio iz Trsta, glavom sam bio spreman da je Mladost moja posljednja postaja u karijeri. Ali, duga je godina, vidit ću kako ću se osjećati i kako će to sve ići. Ali ideja povratka u Zagreb je bila da to sve lagano privodim svom kraju“.