Roma i Juventus pokazali su kako talijanski nogomet nije mrtav. Bez obzira što su samo Romanisti u polufinalu Lige prvaka, a najtrofejnijem klubu na Čizmi to pravo je oduzeto na gotovo skandalozan način, jasno je kako se nekad najjača i najutjecajnija liga vraća na velika vrata.

Nije ovdje važan siroti Michale Oliver, predstavnik velike nogometne nacije, a opet tako tragične kada je u pitanju najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nacije koja ima, reklo bi se, sve – veliku ljubav prema nogometnu, najprofesionalnije i najprestižnije klupsko natjecanje, najljepši ambijent, ogromne platežne sposobnosti gotovo svih sudionika ne samo elitnog ranga, veliku većinu najvećih zvijezda (doduše ne i dvije najveće), ali nema ono najvažnije za razvoj nogometa: svoje velike trenere i velike suce. Drugim riječima, mlade Engleze nema tko pošteno taktičkiti i tehnički obučiti, niti ih naučiti osnovnim pravilima nogometne igre.

S druge strane, sve to imaju Talijani i Španjolci. Može se pričati o namještanju, navlačenju za najveće klubove poput Reala, Barcelone, Juventusa, Milana, ali definitivno stoji da su talijanski i španjolski suci mnogo kvalitetniji od engleskih, a o trenerima ne treba valjda ni govoriti.

Dok za Španolce to nije bilo sporno unazad barem 20 godina, kod Talijana se počela javljati sumnja u to ide li nogomet na Apeninima u pravom smeru. Calciopoli, nikad zabilježena dominacija jednog kluba kao sada Juventusa, odlazak velikih gazda, premještanje financijske premoći na Otok i kod dva španjolska velikana, a usskoro i u Pariz, sve to je utjecalo da nekada velika Serie A izgubi na značaju i atraktivnosti, a talijanski klubovi, kao uostalom i reprezentacija, više ne predstavljaju neku silu u Europi.

Talijani europski trofej nisu osvojili od 2010., a od tada je u finalima igrao samo Juventus. Reprezentacija je doživjela debakl i propustit će prvo veliko natjecanje od 1992., a prvo Svjetsko prvenstvo još od davne 1958. Sve to su ozbiljni nagovještaji da je nogomet na Čizmi u padu, ali…

Pokazali su naši susjedi puno puta da su otporni na velike krize te da iz njih u pravilu izlaze još jači. Stariji ljubitelji nogometa pamte crno desetljeće talijanskog calcia – mračne sedamdesete, tijekom kojih je reprezentacija propustila oba europska prvenstva, na dva svjetska prvenstva osvojila je samo četvrto mjesto, a od rezultata na klupskom planu vrijedni spomena bili su trofeji Juventusa u Kupu UEFA, Milana u Kupu pobjednika kupova te finala Kupa europskih prvaka Intera i Juventusa. Premršavo za jednu etabliranu velesilu, primjera radi, tih godina Sovjeti su također osvojili dva europska trofeja.

Ali Talijani ne izlaze iz krize kao što to rade Nijemci, postupno, uz ozbiljan plan. Ne, to se događa gotovo iznenadno, kada nitko ne očekuje. Tako je bilo tog ljeta 1982. Bili su na pragu eliminacije sa SP u Španjolskoj, s tri remija u prvoj fazi. Prošli su na gol razliku, a onda su uslijedili veliki trijumfi nad Argentinom i Brazilom, a kasnije su igrali u transu do samog finala i došli do velikog slavlja. I to na krilima čovjeka od kojeg je to malo tko očekivao – Paola Rossija.

Uslijedilo je dizanje i kod klubova. Roma je 1984. došla do finala Kupa prvaka i na penale poražena od Liverpoola, da bi Juventus sljedeće godine konačno ostvario trijumf. Uslijedio je uzdizanje Napolija, stvaranje gigantskog Milana, koji je na putu ka prvoj europskoj tituli u epskom polufinalu Kupa prvaka 1989. razbio Real 5:0!

Inter i Parma su stvorili moćne momčadi, Serie A je krajem osamdesetih i tijekom cijelih devedesetih, kao i ranih godina novog tisućljeća, bio uvjerljivo najjača liga. Europske trofeje su u tom razdoblju osvajali Milan, Juventus, Inter, Napoli, Parma i Lazio. Za to vrijeme i reprezentacija se vratila u elitu. Igrali su finala Svjetskog i Europskog prvenstva 1994. i 2000, bili treći na svom terenu na SP, a kruna je uslijedila na valu proboja 2006. kada je, neposredno nakon Calciopolija, osvojena titula svjetskog prvaka.

Danas ova vremena djeluju jako dalekima, ali su ih Roma i Juventus u uzvratima četvrtfinala Lige prvaka protiv strašnih suparnika ponovo približili. Pokazali su, tko zna koji put, da ako netko zna sa Španjolcima – pa makar bili i u ovakvom naletu u kakvom su u posljednjih bar 10 godina – onda su to upravo Talijani.

Jer ono što je Juventus napravio u Madridu sve do onog penala ravno je čudu i nečem uistinu grandioznom, a šta tek reći za Romu?! Senzacionalno! Možda… ne možda… Vrlo vjerojatno neće Vučica otići do samog kraja – iako nikada ne treba otpisati Talijane – ali sve da se završi “samo” na ovome, dovoljno je da se govori kako talijanski nogomet ne samo da hvata zrak, već se ozbiljno diže.

Što je razlog ovoj renesansi u nastanku? Prosto i jednostavno, ostavština “onog” Calcia. I ne samo onog. Talijanima nikada nije manjkalo odličnih trenera, za razliku od Engleza. A vidimo da su se našli adekvatni nasljednici velikih trapatonija, lipija, kapela. Što je možda i važnije, uglavnom su to mahom bivši veliki asovi iz vremena kada je Calcio bio numero uno među svim ligama.

Od već dokazanih legendi Juventusa Antonia Contea, višestrukog prvaka s najtrofejnijim talijanskom klubom i prvaka Engleske s Chelseajem, kao i krvnik tadašnjeg vladajućeg europskog prvaka Španjolske s reprezentacijom Italije, titular s Lazijom i jedan od asova Intera – Diego Simeone, prvak Španjolske s madridskim Atleticom u vremenu dominacije Barcelone i Reala, te dvostruki finalist Lige prvaka, pa do onih koji se tek dokazuju poput Eusebia di Francesca, prvaka Italije s Romom kao igrač, koji je s Vučicom eliminirao Barcelonu, zatim prvak i jedan od golgetera Lazija Simone Inzaghi, koji sada sa svojim klubom igra možda i najljepši nogomet na Čizmi.

I to s klubom koji ima uvjerljivo najmanji budžet među prvih šest klubova, a krupnim koracima gazi prema Ligi prvaka… Zatim veliki ratnik iz trećeg zlatnog doba Milana u prvom desetljeću ovog milenija, Gennaro Gattuso, koji je za kratko vrijeme preporodio Rossonere i od smiješne i prosječne momčadi na Apeninima stvorio momčad koja je u stanju pobjeđivati u Rimu Romu i Lazio, a u Londonu je tek uz pomoć sudaca sasiječena protiv Arsenala u pokušaju ostvarivanja podvig kakve su ovih dana činili Roma i Juve…

Momčad koja se sa -18 u trenutku kada ju je preuzeo, dokopao obećavajućih -5 u odnosu na mjesto koje vodi u LP. Tu treba spomenuti i jednog od važnih članova velike generacije Milana s kraja osamdesetih i početka devedesetih, Carla Ancelottija, koji je kao trener istog tog kluba osvojio dvije Lige prvaka, jednu s Realom, bio je prvak Italije, Engleske, Njemačke i Francuske, ali on je nešto starija garda.

Dakle, veliki novac koji je dovodio velike igrače i stvarao velike imperije na Apeninima imao je svoju svrhu i sada Italijani kupe plodove. Stvorila se plejada velikih trenera od igrača koji su postali velikim u “onom” Calciu, a to nemaju Englezi.

Imaju, doduše, Španjolci, ali ne u tolikom obujmu i to je osnovna razlika između Apenina i “zlatnog” Otoka. Kao što je Roma te 1984. najavila preporod talijanskog nogometa, vrlo lako može se dogoditi da Roma 2018. najavljuje novu eru nogometa koji je mnoge nogometne romantike zauvijek privukao ovoj igri, a ostatak Europe dovodio do ludila.

Tko god bude talijanska četvorka u Ligi prvaka sljedeće sezone, a sigurni su Juventus i Napoli, izuzetno blizu Lazio i Roma, malo dalje Inter s velikim magom Lucianom Spalletijem, a malo više preporođeni Milan s Gattusom… Nikome neće biti lako!

Pa ni onima u Europa ligi koji dočekaju dva najmanje sretna od ovih teškaša. Iako još nisu platežno konkurenti najvećim potrošačima u nogometu, već u prošlom ljetnjem prijelaznom roku Talijani su najavili kako su spremni ponovno, kao prije tri desetljeća, poremetiti tržište. Možda će se pojaviti neki novi Platini koga će ugrabiti Juventus, a možda i neki novi Maradona kojeg će se neki velikan riješiti previše lagano, a da taj poklon prihvati primjerice ponovno Napoli.

A možda će Milan i Inter, uz pomoć novog kapitala, kineskog, ruskog ili arapskog, dovesti neke nove trojke. Ili će možda Claudio Lotito i James Pallotta odlučiti krenuti u bitku za velikog gazdu Rima, u kojoj će talijanskom prijestolnicom prodefilirati neki od najspektakularnijih igrača današnjice.

A možda je ovo samo san.

Međutim, po viđenom u utorak i srijedu, taj san Talijanima nitko ne može ukrasti, nikada nije ni mogao. I to je dokaz da u Calcio uvijek vrijedi ulagati i mislim kako je pitanje vremena kada će ambijent koji čine velika rivalstva, dugonoge voditeljice, veliki stratezi na klupama, premazani protagonisti na terenu i opasne gazde izvan njega opet biti atraktivniji za velike invstitore od besprijekorne zelene trave, “fudbalske atmosfere” u kojoj nema ludih tifosa i besprijekornih gladijatora na samom terenu.