Prvi dan drugog tjedna US Opena očekivali smo zanimljiv večernji meč. Ipak, Sinner nas nije dugo zadržao na tribini Arthur Ashe stadiona i nakon sat i 21 minute igre ispratio Bublika iz New Yorka.

Bilo je sve jasno nakon prvog seta, ma skoro i prvog gema koji je donio break u startu, ali ipak su postojale nade za bolju borbu. Poslije dva seta većina je ekipe otišla s tribine, a ja sam se ipak prema izlazu zaputila uz kolonu drugih gledatelja nakon što je meč završio.

Spuštala sam se tako stepenicama kad su me zaustavio od četrdesetak godina i pitao tko igra sljedeći meč na Arthur Asheu. “Anisimova i Haddad Maia” rekla sam jednom, a onda i drugi put nakon što su me zamolili da ponovim. Uslijedilo je potvrdno kimanje glavom u stilu “aha, ok, razumijemo”, ali onda i pitanje koje nisam očekivala: “Oprosti, ali jesu to muškarci ili žene?”.

Nasmijala sam se i odgovorila, a onda i zapitala. Svjesna sam da su Grand Slamovi mjesto gdje se miješaju svi profili ljudi, od onih koji tenis žive i dišu do onih koji ga nikad nisu pogledali ni na televiziji, ali izgleda da me ipak svaki put začudi kako netko dođe na sportski događaj bez ikakvog osnovnog znanja o igračima i sportu.

Umjesto da se prate poeni, najvažnije je pokazati outfit, fotkati se i popiti čašu skupog šampanjca. Većina ‘običnih ljudi’ svoje iskustvo dijeli na društvenim mrežama, a celebrityji koriste svaku priliku za samopromociju. Nekoliko dana ranije na tribinama je sjedila Simone Biles, i sama sportašica, koja je došla “gledati” meč Coco Gauff i Donne Vekić, barem na papiru. Iz VIP lože u stvarnosti nije pogledala nijedan poen, već besramno cijelo vrijeme okrenuta leđima terenu pričala s prijateljicom.

Karte su skupe. Najskuplja mjesta su tik uz teren, ali tamo se često najmanje gleda tenis. A pravi zaljubljenici u tenis? Njih najčešće nađeš visoko u tribinama, ako si uspiju priuštiti da pola plaće izdvoje za mjesta s kojih loptica izgleda kao mala bijela točkica. Prate svaki udarac, plješću, komentiraju i žive svaki gem.

Da se razumijemo, ne mogu ni sebe potpuno odvojiti od tog šarenila. Nisam nikakva enciklopedija tenisa, ne znam svaku statistiku ni slično. Volim se i sama fotkati na stadionu – jer stvarno, kad si na Arthur Asheu, teško je odoljeti da ne zabilježiš trenutak i pokažeš prijateljima gdje si. Ali ipak, shvaćam koliko sam privilegirana što imam priliku biti dio svega i smatram da ipak ono zbog čega smo tu trebaju biti mečevi.

I zato se pitam – može li se Grand Slam vratiti na ono da je publika prije svega skup ljubitelja tenisa gdje karte neće biti baš samo statusni simbol? Možda je to naivno u današnjem svijetu spektakla i društvenih mreža, ali dok gledam prema gornjim redovima, gdje se svaki poen proživljava iskreno, znam da ta publika još postoji.