Sjećam se kada sam kao klinac gledao crtanu seriju, iz tadašnje čehoslovačke produkcije, pod nazivom 'A je to'...nisam niti mogao sanjati kako ću jednog dana vidjeti živu verziju animiranog hita, u djelu hrvatske košarkaške reprezentacije.

Gdje uopće početi? Pustimo poraz od Poljske, nebitno je što nismo pobijedili (eto i to je postao sinonim za HR košarku), međutim ne možemo pustiti nevjerojatan način kako su hrvatski košarkaši nacionalni dres prezentirali pred svjetskim auditorijem.

Filip Krušlin ne može s pola metra, sam poput duha pogoditi zicer pod poljskim košem, Miro Bilan četiri puta baca loptu prema košu kao da ga napada nekakvo nadrealno biće koje mu silom želi oteti loptu. Onaj tko to sve prati izvana dobro će se nasmijati, neki mazohist i valjati po podu s ozbiljnim bolovima u želucu, ali oni kojima hrvatska košarka nešto znači mogu samo zaplakati.

Koliko smo puta govorili ‘ovo je dno dna’, ma kakvo dno ljudi, mi sanjamo trenutak kada smo dotakli dno! To je dno već odavno probijeno, ono je na putu do Kine (ironije li) kroz zemljinu koru koju je teško promašiti, osim ako niste hrvatski košarkaš.

Pustimo sada i činjenicu da nam je reprezentacija, izuzev pojedinih NBA igrača, apsolutno netalentirana, čak i porazi koji su se redali padaju u drugi plan, ovo što se utkalo u svlačionicu hrvatske reprezentacije je prokletstvo straha! Nema goreg neprijatelja za jednog sportaša od straha. Promašiti onoliko zicera, u jednom sam trenutku osjećao žal zbog kolege Babe Mrduljaša koji je tu torturu morao preživjeti radeći prijenos uživo. U formi gledatelja mogao sam pokoji put prebaciti na drugi kanal iz produkcije Sportkluba, primjerice Ruanda je igrala dobru utakmicu. Eto, hrvatski košarkaši potjerali su me u Ruandu!

Što je sada činiti, kakav je plan čelnika Saveza?

Iskreno, kako uopće sada nešto planirati nakon ove torture, a još uvijek nam ostaje utakmica s Mađarskom koja je u Italiji izgubila ‘pedeset razlike’. Moje skromno mišljenje jest, ‘ajmo’ preskočiti generaciju i jednostavno krenuti s juniorima i kadetima. Lani su nas razveselili, od mladog Prkačina pa na dalje, ta ekipa čini se ima ‘muda’. Daleko više nego stariji kolege kojima se utkalo toliko straha da ne mogu pogoditi nešto što se gađa dok izlaziš iz tuša, preko ledene površine s povezom na očima.

Igrači koji su pozvani za aktualne akcije, hvala vam dečki na odazivu, nije to lako učiniti u opće lošoj klimi koja se stvorila oko reprezentacije protekle dvije godine. Niste krivi što ne znate, ali vi jednostavno više ne možete igrati za reprezentaciju. Niste dovoljno dobri. Takav bi razgovor s igračima trebao obaviti Dino Rađa sa svojim suradnicima. Dečki, sorry, ali niste dovoljno dobri.

Što se tiče izbornika. Anzulović radi koliko može u uvjetima koje je dobio. Dugo je čekao priliku biti izbornikom i osobno smatram kako bi bilo pogrešno ponovno ‘šaltati’ novog trenera. Sljedeće veliko natjecanje je Eurobasket 2021. godine, nastupit će kontingent od 24 reprezentacije, valjda ćemo se tamo plasirati.

Vremena za stvoriti novu reprezentaciju nema previše zato treba početi odmah. Postaviti bazen od 30 igrača, juniora, kadeta koji će se kasnije pridružiti Bogdanoviću, Šariću i drugima.

Jednom davno, jedan trener mi je rekao ‘Saša, ponekad trebaš sve politi benzinom i zapaliti, a onda krenuti ispočetka’. Naravno, čovjek je govorio metaforički, koliko znam nije ništa, niti nikoga zapalio. Ali razumijete poantu. Krenuti od nule. Rađa i društvo nemaju pravo na novu pogrešku.