Hrvatska je izgubila…opet…

Kada se pripremam pisati jedan od ovakvih “tužnih” tekstova potrebna je inspiracija, dok skrolam kolekciju onih laganih rock balada iz 80-ih nalazim na jednog dijamanta. Kenny Loggins, sjećate ga se sigurno, to je onaj lik što je pjevao i plesao uz Kevina Bacona, sada nailazim na jednu pjesmu koju dugo nisam slušao. Put me vodi na jubito kako bi rekao jedan naš političar, i dolazim do spota…oh, kako prigodno. Meet Me Half Way…uz podlogu Sly Stallone i njegov odlazak na turnir obarača ruku. Prigodnije nije moglo.

Ako ste mislili da će ovo biti jedan od onih tekstova gdje novinar pametnjaković uči Šarića, Bogdanovića, Anzulovića kako se igra obrana, postavlja pick and roll, deep six, smooth seven ili šta ja već znam, grdno ste pogriješili. Ne mogu jednostavno protiv Darija, znam da su ga prozvali Šiši ili The Homie, ali za mene je Šarkan, mora biti, kada ga gledam u dresu Sixersa kao da gledam morskog psa (šarić = the shark = šarkan, zamislite!) kako pluta u plićaku i traži žrtvu, tako i Dario. Kao i Junkyard Dog, možda ćete se sjetiti Jeromea Williamsa, naravno Dario je za nekoliko kilotona veći talent. Nema lopte koja je izvan posjeda, koju ne može zaslužiti.

Dario je u reprezentaciji sušta suprotnost onoga što gledamo u Sixersima, uloga vođe možda je za njega stigla prerano. Gestikuliranje rukama, svađanje sa sucima, traženje pravde gdje je nema. Dario mora to zaboraviti, bolji je od tih stvari. Hrvatskoj reprezentaciji treba Dario iz Sixersa. Požrtvovan, fajter koji samo misli kako doći do tog prokletog okruglog balona, ma pusti suce, oni će ionako svoje odsvirati. Ne mogu protiv Darija, vratio mi je vjeru u košarku, obožavan u Sixersima, kada te uz Embiida i Simmonsa postave kao no trade komponentu jer bi ti navijači zapalili klub ako ga prodaš. Ne mogu protiv Darija jer Dario je vrijedan vjere u hrvatsku košarku.

Bojan Bogdanović aka Boško (da, i njemu sam dao novi nadimak), jer sorry, ali za mene postoji samo jedan Babo. Boško, zašto, u ime svega što je zdravo, sveto i nutricionistički ispravno, strahuješ od ulaska pod koš?!? Kao da postoji zid. Boško, ti si ljudska životinja! 203 centimentara, 104 kilograma, želim te vidjeti kako zakucavaš kao što si sravnio sa zemljom tamo nekog Giannisa koji misli da je pravi Antetokounmpo! Ne želim te gledati kako dođeš na dva metra od koša i onda se podižeš na skok šut koji nikome ne treba.

Ivica Zubac aka….ma nemam ništa. Sorry, Ivo, stići će i tvoj nadimak. Ne znam zašto nismo igrali više na tebe, kakva finta, kakav potez, bez straha zakucaj u zemlju tamo nekog lika koji završava na -ičius! Tvoje vrijeme dolazi, samo nemoj odustati.

Ante Žižić. Žiža pred tobom je karijera, ali treba raditi, naporno. Nema više LeBrona, nema više isprika. Raditi, raditi i još malo raditi. Eurobasket je za tri godine, tamo želim vidjeti i tebe i Ivu kako sijete strah i trepet nad europskim obranama. Nema isprike! Pitaje samo Slyja, čovjek je proputovao Ameriku kamionom i sve osvojio!

Naša četiri NBA-ovca izdvojio sam jer oni su naša najveća snaga (svaka čast Kruni Simonu), od njih sve kreće, ako će trener nekome vjerovati to će biti onaj koji igra u najjačoj ligi na planeti.

Ali moram spomenuti i izbornika ili izbornike. Izmijenili su se praktički svi, Spahija, Repeša, Perasović, Aco, Skelin, sada Anzulović, ne znam da li sam nekoga zaboravio, nije niti bitno. Dino Rađa, naš hol of fejmer, i Stojko moraju biti hrabri. Anzulović je tek došao, naravno, smiješno je govoriti o smjeni nakon poraza od odlične Litve, problem hrvatskih trenera je puno širi. Kada se kod nas priča o košarci obično se govori o razvoju mladih igrača, ali što je s razvojem trenera? Od koga oni uče?

Neki dan slušam Dina Rađu koji je govorio o vlastitom košarkaškom razvoju, gledam slike s Draženom u pozadini, dođe suza na oko, kakve su to bile igračine!. Ali igračine s mudima! Strah je najgora stvar za sportaša, ako se bojiš riskirati, ako strahuješ napasti protivnika poput nadobudnog boksača koji želi stvoriti ime, pa što onda radiš na terenu? No, sve počinje s trenerom. Dino i Dražen iza sebe imali su autoritativne, stručne ljude koji su ih košarkaški izgradili u mladim danima, kasnije su te veličine same stvarale ime, i to kakvo!

Dosta je pljuvanja na naše sportaše, navijajmo za promjenu mentaliteta. Koliko finala gubimo, utakmica za medalje u gotovo svim sportovima, kao da postoji nekakva kočnica. Mentalitet je zafrknuta stvar, on se stvara, mijenja snagom volje, izgaranjem, željom za promjenom, nije dovoljno to jednostavno poželjeti.

Pola života sam potrošio na nerviranje oko košarke, reprezentacije i nije mi žao, ima nešto sveto u tom cijelom procesu, čovjek mora izgubiti ponekad da bi ojačao, ali ljudi moji, nakon 20 godina konstantnih razočarenja, nije li bilo dosta?

Kenny Loggins je završio, kako kaže pjesma Meet me half way, across the sky, out where the world belongs to only you and I….košarko draga, nađimo se na pola puta, ja ću se i dalje nervirati, ali pošalji i koju pobjedu ovim putem, dogovoreno?