Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri
Barem ste jednom ako volite sport proživjeli neki posebni gol, koš, volej na mreži perfektno izvedenu vježba na konju s hvataljkama, ili neku vožnja bez štapa. Košarka će uvijek biti moj broj 3 (nogomet i hokej na ledu), ali sport koji sam posebno štovao. Kao tinejdžer sam volio pohoditi sva zagrebačka sportska borilišta, a Dom Sportova je bila nezaobilazna postaja. Ledena dvorana u kojoj je Cibona dva puta putovala do naslova prvaka Europe i isto mjesto gdje sam krajem osamdesetih gledao Medveščak koji je osvajao naslove bivše države. No, najvažniji koš ipak sam vidio u maloj dvorani Doma sportova.
Godina je 1984., igrale su se posljednje dvije minute majstorice za prvaka između Cibone i Crvene zvezde. Na semaforu male dvorane, u kojoj je bilo za trećinu ljudi više od dopuštenog kapaciteta pisalo je 69:68. Visilo se po stupovima, gelenderima, nije bilo kao na Baldekinu godinu dana ranije u još jednoj antologijskoj utakmici Šibenke i Bosne, a Zoran Čutura je spustio jedno polaganje za 70:69. No Slobodan Nikolić je s posta tamo na južni koš pogodio ta 71:70. Ostalo je 30 sekundi, tih pola minute u kojima se određivala sudbina kluba. Naime, Dražen Petrović, tada najtalentiraniji košarkaše Europe više puta je u svojim izjavama apostrofirao da će sezonu 84./85. odigrati u klubu koji će nastupati u tadašnjem Kupu prvaka. Priču smo ćuli, da li bi Aleksandar Petrović, Drežnov stariji brat ipak bio prevaga da wunderkind dođe u Cibonu ne znamo, ali tih pola minute dobilo je gotovo mitski status. Mihovil Nakić je primio jednu loptu, ušao na lijevi polu horok i lopta je pet sekundi prije isteka vremena proparala mrežicu. Mirko Novosel je završio na ramenima svojih igrača, a Cibona je sljedeće tri godine bila europski klupski košarkaški div.
Dvadeset i šest godina kasnije, a točno na današnji dan prije 10 godina, u Zagrebu su u finalu ABA lige igrali Cibona i Partizan. Bili su to već problematični dani kluba iz Tuškanca, ‘kosturi iz ormara’ su ispadali na dnevnoj bazi, igrači mjesecima nisu primali svoje rate, radna zajednica plaće. No, završni turnir u Zagrebu, u prepunoj Areni na Laništu ipak su donijela dašak starih vremena. Tražila se ulaznica više, za mene onaj nostalgični povratak u zlatne godine kluba. Dušan Vujošević koji je u serijama osvajao ABA ligu s Partizanom i ovoga puta je bio blagi favorit. Ali, priznao je kasnije i sam i najteža moguća atmosfera. Petnaest tisuća ljudi, gladnih jednog trofeja koji je ipak imao težinu i nada da će kao 1982. Tomas, Bogdanović, Gordon i društvo biti isto uspješni kao Ćosić, Knego, Nakić. Tada za Partizan igraju Kičanovića i Dalipagić, dva mitska košarkaša s ovih prostira. I ta zagrebačka majstorica u Ledenoj za prvi Cibonin naslov prvaka Jugoslavije. Može li se povijest ponoviti?
Utakmica tog 24. travnja 2010. godine u Areni Zagreb je bila kako volimo reći ‘rovoska bitka’. Marko Tomas i Jamon Gordon zabili su po 31 koš, odnosno 62 od ukupno 74 Cibonina, nosili su Vukove protiv “crno-belih”. Ušlo se u produžetak, Dvorna je ključala, ali ipak ne toliko strasno kao 1984. protiv Crvene Zvezda. Robertson je imao dva bacanja za vjerojatnu pobjedu Partizana. Ali je oba promašio, te se ‘rodio’ napad za ABA naslov. Munjevito je lopta stigla u korner za Bojana Bogdanovića, a današnja NBA zvijezda je postigao svoju najznačajniju tricu u Ciboninom dresu. A onda se još jednom ‘odigrao Beč’. Dvije godine ranije na Prateru sam gledao ‘isti film’. Slavlje, najjače sretne emocije, do pada u krater pomiješanih emocija čuđenja i užasa. Dušan Kecman je zabio, uvjerava me kolega samo krivnjom zagrebačkog zapisničkog stola koji je prekasno uključio vrijeme.