U novom podcastu Sportklub televizije naš komentator Ivan Hodoba ugostio je legendarne rukometaše Patrika Ćavara i Petra Metličića.

Podcast je započeo naš Hodoba pitanjem za Metličića i njegovoj rukometnoj akademiji koju vodi s Ivanom Balićem.

Metličić: Evo u Splitu smo, bavim se akademijom koju smo Ivano Balić i ja pokrenuli prije 13 godina i mogu reći da sam zaista zadovoljan kako to ide. Split nije imao veliki klub, ali talenata ima i najbitnije je da je odaziv dobar. Ne mogu svi igrati u Hajduku ili u KK Splitu, tako da se nadam da će u budućnosti biti velikih igrača iz Splita.

Sportklub: Pero i Patrik, imate li posljedice dugačke profesionalne karijere?

Metličić: Mogu reći da nisam imao velike posljedice nakon karijere s ozljedama. Tijekom karijere sam imao neke sitne operacije koljena i sitnih problema s gležnjevima, ali sada nemam nekih velikih problema.

Ćavar: Igram tenis jako često i neki dan sam ozlijedio koljeno tako da sada imam problema s tim. Poznati su vjerojatno svima moji problemi s kukom kojeg sam operirao i stavio umjetni.

Sportklub: Nedostaju li vam treninzi, utakmice i taj profesionalan život?

Ćavar: Moram priznati da mi ne nedostaje. Imao sam sreću da sam igrao do 36. godine, ali mi je tona tereta pala s leđa kada sam završio karijeru jer je zaista bilo naporno s obzirom da je rukomet jedan jako težak sport.

Metličić: Slažem se s Pakom, također sam prestao u 36. godini i čovjek se zasiti. Puno je tu stresa i napora bilo, tako da vjerujem da smo dali sve od sebe, ali ne zavidim momcima koji igraju danas.

Sportklub: Gledate li svoje stare utakmice?

Metličić: Sada kad je bila korona sam gledao svoje stare utakmice i mislio sam si pa što radiš Pero! Kako to igraš?

Ćavar: Pero, ti i ja kao da živimo u istoj kući. Sve što si rekao potpisujem!

Sportklub: Svjetsko prvenstvo 2003. Jeste li imali ideju da bi mogli osvojiti svjetsko zlato na tom prvenstvu?

Metličić: Nije nam bilo na kraj pameti da ćemo osvojiti to prvenstvo jer smo prvenstvo prije bili jako slabi. Sjećam se tog poraza od Argentine i to je bio veliki udarac. Poslije toga smo igrali sa Saudijskom Arabijom i na poluvremenu je bilo loše i opet smo gubili. Međutim, uspjeli smo tu utakmicu pobijediti i na kraju se sve otvorili i otišli smo do zlata. Zaista se taj rezultat dogodio iz ničega.

Sportklub: Koja je titula draža? To Svjetsko prvenstvo ili Olimpijske igre 2004. godine?

Metličić: Možda će se netko naljutiti, ali to Svjetsko prvenstvo je zaista bila senzacija. Olimpijske igre su bile drukčije jer smo došli puno ozbiljniji i pomeli smo sve na toj Olimpijadi.

Sportklub: Pako. Kako je tebi izgledao put u Portugalu do zlata? Nisi mogao igrati zbog ozljede, ali pratio si sve.

Ćavar: Pero i njegova generacija bila je predobra da ne bi eksplodirali. Zaista su bili jako dobri i zasluženo su to sve osvojili. Ja sam isto trebao biti dio te priče, ali sad ću vam reći zašto nisam. Oko tridetese godine su se zaredale ozljede, istegnuće mišiće, istegnuće vlakana, baš one ozljede koje pokazuju veliku istrošenost. Prije Portugala sam pričao s čelnicima HRS-a i rekao da moje tijelo više ne može podnijet taj napor. Zbog istog razloga sam otišao iz Barcelone dvije godine prije kraja nevjerojatno bogatog ugovora. Uspio sam smanjiti ritam s 80 utakmica s klubom i reprezentacijom na 35 kada sam prešao u Granollers jer mi je bilo jako teško zbog ozljeda.

Metličić: Sjećam se prvenstva u Francuskoj gdje je Pako nama bio kao Bog. Igrao je u onoj Barceloni gdje je malo stranaca igralo, to samo mogu veliki. Stvarno nam je bio uzor u ponašanju i igri i mogu reći da smo zbog tih dobrih učitelja napravili tako velike rezultate.

Sportklub: Kako je bilo igrati u dva najbolja španjolska kluba? Pero ti si igrao u moćnom Ciudad Realu, dok je Pako bio u Barceloni.

Metličić: Bio je veliki gušt jer smo imali fantastičnu ekipu i praktički su svi osim Barcelone pred nama ‘skidali gaće’ i prije utakmice. Pritisak je također bio velik, ali trener Dushebayev je to sve odlično posložio.

Ćavar: Slično kao i kod Pere, samo je kod nas Valero Rivera držao sve konce u rukama baš zbog njega. Sve je funkcionirali perfektno, ali pritisak je bio jer nisi imao pravo na grešku.

Sportklub: Prepoznaju li vas ljudi na ulici?

Metličić: Rukomet u Madridu nije toliko popularan pa baš i ne.

Ćavar: U Barceloni je to ipak drukčije, ni tamo rukomet nije popularan kao nogomet, ali u Kataloniji jako cijene sve sportaše. Prije dvije godine sam bio u Barceloni i mogu reći da su me neki ljudi prepoznali.

Sportklub: Protiv kojih igrača niste voljeli igrat u svojim karijerama?

Metličić: Naravno da je protiv Omeyera bilo jako teško igrati jer kad se znao razbraniti teško mu je bilo zabiti. Međutim, jedan igrač iz starije generacije koji je bio nevjerojatno zahtjevan za čuvat je Jakimović. Brz, visok, jak i zaista je uvijek bio noćna mora.

Ćavar: Što se tiče igrača ja bih istaknuo Shepkina. Bio je nevjerojatno visok, čak 210 cm i 120 kilograma težak i protiv njega nije bilo obrane. Što se tiče vratara složio bih se da je Omeyer bio jako nezgodan, ali protiv njega nisam imao toliko utakmica. Meni su nezgodniji bili skandinavski golmani, jer nisu branili školski i nikad ih nisi mogao navući na neku fintu.

Sportklub: Je li Omeyer bio presudni faktor u utakmicama Francuske i Hrvatske?

Metličić: Koliko god on bio dobar golman, mislim da je bilo presudno što su oni ipak bili nevjerojatno čvrsta momčad dok smo mi bili nešto lepršaviji. Omeyer je puno branio baš zbog njihove fantastične obrane.

Ćavar: Meni nije jasno kako je Omeyer uvijek protiv Hrvatske nenormalno branio? Kao da se nadrogirao baš protiv Hrvatske. Pero objasni mi to molim te?

Metličić: Uvijek imaš nekog protiv kog voliš igrati i očito je da smo mi Omeyeru bili mušterija te je volio igrati protiv nas. Mogu reći da smo mi takav osjećaj imali protiv Njemačke koji su nama bili mušterija.

Sportklub: Ima li istine u tome da je bolje dobiti utakmicu za treće mjesto nego izgubiti u finalu?

Ćavar: Po meni je najbolje prvenstvo završiti pobjedom. Pogotovo ako se osvoji medalja jer mi je peto mjesto kao da ništa nisi osvojio.

Metličić: Slažem se s Patrikom, završiti prvenstvo pobjedom je ipak jedno veliko zadovoljstvo tako da biram treće mjesto i pobjedu na kraju prije poraza u finalu i srebra. 

CIJELU EMISIJU POGLEDAJTE NA POČETKU ČLANKA U VIDEOPRILOGU