Ne pamtim kada sam emotivnije proživio jedan teniski meč, bila je to i doslovno borba za koju volimo reći da je dosegnula epske razmjere.

U redakciji imam etiketu – teniskog hejtera. Priznajem, strastvenije sam gledao Borga i McEnroea, kao klinac navijao za Miroslava Mečira, iako to ne mogu do kraja objasniti, dok se nije pojavio Goran Ivanišević koji nam je svima uzeo po par godina života. Po mnogima najveću mušku eru tenisa sam ‘zarobljen poslom i drugim sportovima’ pratio usput, a Federerova ‘lakoća postojanja’ me je kupila do te mjere da ce mi ostati teniski broj – 1.

Tenis je u našoj ‘kući’ sport broj jedan po raspravama, osim onih svakodnevnih, postoji i nekoliko skrivenih “WhatsApp” sekcija u kojima se mogu doznati sve sitnice o igračima, nastupima, ali i pričama i pričama iza kulisa. Katkad je zabavno, katkad naporno, ali moram priznati da sam fasciniram teniskim ovisnicima oko sebe. Nekad se doista začudim do koje mjere doseže ovisnost reketom i lopticom.

VEZANA VIJEST

Vekić: Kad se igra za Hrvatsku malo je drugačije, u meču za medalju ginem

Olimpijske igre

1. kol 2024 0

Olimpijske igre

1. kol 2024 0

Hrvatski tenis u ovom trenutku nije u svojim  ‘najboljim godinama’, u 2024. kao da se sve naše tenisačice i tenisači utrkuju tko će ispasti u 1. ili 2. kolu nekog turnira. I Donna Vekić je spadala u tu skupinu ‘sigurnih oklada’ dosta dugo. Djevojka koju je svijet nažalost upoznao kao partnericu Stanislava Wawrinke, kroz godine “uspona i padova” proživljava najbolji mjesec u svom teniskom životu.

Neću se sakriti iza njenog vrhunca, ali ja sam u Donni Vekić vidio talent, ali ne i šampionsku crtu. Da je tako svojski se trudila svih ovih godina. Kada ju vidim na terenu, primjerice u drugom setu bilo kojeg svojeg meča ona izgleda zajapureno, izmučeno, ispaćeno. Nedvojbeno genetski ona nema kapacitet one prirodne snage koja je potrebna za izdržavanje najvećih napora. Ne bih se usudio reći da premalo trenira, jer to jednostavno nije moguće da bi igrali profesionalni tenis.

A onda je stigao srpanj 2024. Predvidio sam joj 2. kolo Wimbledona, iako znam da voli tu podlogu, a ona se eto pobrinula da me jednim senzacionalnim nastupom natjera da pitam: Kad igra Donna? I tako dan po dan uspijevala je razbijati sve ‘moje predrasude’, izvlačiti udarce za koje sam mislio da ona nema u svom ‘arsenalu’. Odigrala je jedan od najboljih mečeva u povijesti ženskih polufinala u “All England Clubu”, ali ono što je priredila 31. srpnja na 1. kolovoza 2024. godine bio je meč koji me vratio u najluđi ponedjeljak u mom životu, a to je bilo 9. srpnja 2001. godine.

Počeo je peti set finalnog meča u Wimbledonu u kojem su ‘ratovali’ Goran Ivanišević i Patrick Rafter, no ja to jednostavno nisam mogao gledati. Šetao sam alejom ‘pijanih komentatora’ iza Pajić porte, pod sjenom Vjesnikovog nebodera i samo čekao da potres magnitude tri koliko je proizveo urlik oduševljenja napaćenog puka kojeg je Goran Ivanišević uspio izluditi u ta dva nestvarna tjedna i jedan dan prolomi gradom.

“Vrati se brzo u redakciju, u roku od 24 sata treba složiti prilog na 64 stranica.”

Treći set meča Donna Vekić (21. na WTA) – Marta Kostyuk (19. na WTA) svoju dramatiku dosegnuo je samom spoznajom da je to borba za polufinale Olimpijskih igara. Nakon odličnog prvog, slijedio je pad u drugom setu. Šest godina mlađa Ukrajinka pogađala je sve, na njenom licu nije bilo umora, stigla je i plesati na glavnom terenu Roland Garrosa. A onda se sve pretvorilo u ponoćni triler u kojem sam vidio onu iskonsku želju i strast za pobjedom koju Donna nije imala u svakom meču svog života. Dvostruka servis greška na meč loptu, pa 13 igra za kraj. Skakao sam na svaki poen, i baš stisnuo palčeve za pobjedu. Bila je Vekić na samom rubu opstanka, ali odigrala je neke udarce koje kod nje nikada nisam vidio, pokazala je ponajprije sebi da može odigrati i najteži i najluđi meč. Kako god ova pariška priča završi Donna se pobrinula da ostane – zapisana!