Bio je to odnos novinara i igrača na rubu prijateljstva. Da bi u jednom trenutku glagoli srušili sve mostove, te je uslijedio višegodišnji 'prekid programa'. Spojio nas je na kraju - zajednički neprijatelj...

“Sad buš ipak došao na stadion. Otišel je ‘glava’, a vratili su se tvoji dečki”, stigla je poruka u četvrtak predvečer.

Iskreno, umoran sam od Dinama, i tog tridesetogodišnjeg ludog plavog rolerkostera. Nekoliko dana prije famozne Skupštine otišao sam u BBB Fan shop u Ilici. Uplatio 20 eura, postao član kluba, ponovno valjda nakon 35 godina. Znam da je bilo važno. Šimić i Bišćan će zbog svoje povijesti dobiti podršku. A ja i Dinamo ćemo već nekako.

Nakon što su shvatili da je vrag odnio šalu čelnici Dinama su ipak poslušali Darija Šimića. Ante Čačić čeka bogatu otpremninu, a Igor Bišćan stiže pred veliko Plavo ogledalo. Treći put. Prvi put kao klinac, još jednom u Mamićevoj eri i eto ponovno sada kada je Mamić sišao sa scene.

“Bok, ja sam u Parizu”, javio se Bišćan u jesen 1999. godine.

Tak se da – odgovorio sam.

“Ma, ne brini, kao navijač ćeš biti zadovoljan.”

Bila je to zapravo šifra – Igor Bišćan postao je nogometaš slavnog engleskog Liverpoola. Ponosan kako sam to prvi objavio na stranicama Večernjeg lista, imao sam priliku Bišćana dočekati u gradu Beatlesa. No, zanimljivi je bio naš drugi susret. Stigao sam na dvoboj Liverpoola i Porta, za kojeg je igrao Silvio Marić, a upravo na Albert Docku gdje je Bišćan imao lijep stan dočekao me u društvu mame Ružice i kondicijskog trenera Zvonka Komesa. Mama, koja je odrasla u željezničkoj koloniji, prenijela je Igoru ljubav prema Dinamu, a Zvonko puno radio na Bišćanovom fizičkom izgledu kako bi preživio u gladijatorskoj areni.

Bile su to godine u kojima Bišćan nije igrao puno, no u proljeće 2005. godine, kada se naš odnos ‘rashladio’ poput jakog liverpulskog sjeverca ponovno smo se sreli u Liverpoolu. Uredniku sam prenio informaciju da će Beli (Igorov nadimak op.p.) otvoriti dušu nakon nekoliko godina ‘silenzio stampe’.

“Dres te čeka na recepciji, ali od razgovora ništa.”

Bilo je to jutro nakon što je Liverpool izborio famozno finale Lige prvaka protiv Milana.

Još jednom sam pokušao nakon čudesne noći u Istanbulu doći do riječi, no tada je Bišćan snužden kod autobusa koji će nevjerojatne prvake Europe odvesti na aerodrom, samo odmahnuo rukom.

“Ja sam Ferrari u garaži”, osvanuo je bombastični naslov na prvoj stranici Sportskih novosti.

Iskreno bio je to šok. Nakon ‘ribanja’ u redakciji, zbog čega sam potrošio novce na put u Liverpool, a vratio se s praznim blokom. Tada su urednici još uvijek bili strogi prema svojim novinarima, poslao sam poruku s “?”.

“Bez ljutnje, ja odlučujem kome ću dati intervju.”

Priznao sam poraz, ali jednostavno nisam mu mogao “zapljeskati” nakon što je pobjegao iz reprezentativnog dresa u eri Otta Barića, niti bio spreman biti na liniji “faceliftinga” njegove karijere. Prolazile su godine, nakon jedne utakmice u Rijeci, gdje je dobio crveni karton i nakon mog štiva – verbalno me napao kao najvećeg neprijatelja.

Uslijedio je višegodišnji prekid programa, koji je ponovno ‘konektiran’ u trenutku kada je zajedno s Dariom Šimićem, Tomom Šokotom i Silvijem Marićem krenuo u akciju “Dinamova četvorka”. Donio mi je listu na koju sam stavio svoj potpis. Spojio nas je isti – neprijatelj. Ali nakon toga se “mladenačka ljubav” više nikad nije vratila.

Život s Bišćanom nije lagan. U ovih nekoliko sličica sam pokušao dočarati svoje iskustvo, no bilo je to dovoljno da ga upoznam i formiram mišljenje. Dugavski kraljević, kako sam ga znao opisivati je osoba teškog karaktera, s velikom dozom rezerve prema svima koji nisu u najbližem okruženju, djeluje ljutit, ne voli medije, vješto svoj privatni život drži podalje od scene. Svašta je prošao u karijeri, pamti mu se bijeg iz Čateža, upamćen je i kao nasilnik (afera taxi), kao hladna i nepovjerljiva osoba.

Malo govori, ali govori jasnim jezikom. I što je najvažnije, a to je bit – uvijek govori sa strane pravde i poštenja. I kada je i kriv, znat će to priznati i podnijeti, ali koliko god bio “težak”, zatvoren, nedostupan, Igor Bišćan spada u aleju onih koji dolaze – s prave strane.

Dočekao je svojih pet minuta, san kojeg je nosio od onog trenutka kada je odlučio postati nogometni trener. Rudeš, Olimpija, Rijeka, U-21 reprezentacija. Uglavnom je imao uspjeha, premda je njegov nogomet strogo kontroliran i pragmatičan. Dinamo je nešto što je želio, emocija kakvu sigurno nije imao nigdje. Ali čeka ga najteži mogući zadatak. Dolazi u klub iz kojeg svi Mamićevi demoni još nisu istjerani, momčad koja je tetura kao boksač kojem se broji u nokdaunu, i imperativ da sačuva sedam bodova, te vrlo brzo Dinamu vrati snagu s kojom je vladao posljednjih godina.