Ni snažan vjetar i užasno vrijeme nisu spriječili desetak tisuća gledatelja da uživaju u jadranskom derbiju. Splitski navijači sanjali su vidjeti Hajduka nakon dugo godina na vrhu poretka, što bi se u slučaju pobjede nad Rijekom privremeno ostvarilo, barem do završetka nedjeljnog derbija između Osijeka i Dinama.

Nažalost po njih, Riječani su na Poljud izašli goropadni, čvrsti i organizirani. Momčad Gorana Tomića se u silnim raspravama o prvaku ove sezone nekako u pravilu svrstavala na dno poretka u četvercu Dinamo – Hajduk – Osijek – Rijeka. Govorilo se da imaju najmanje šanse i da će prvi otpasti iz utrke. Danas su Tomić i društvo svima začepili usta.

Ono što prvo treba reći je kako je Hajduk bez Krovinovića zasigurno 20 posto slabija momčad. Bijeli su zračili bezidejnošću i monotonošću svaki put kad je trebalo prijeći centar i pronaći pukotinu u postavljenoj riječkoj obrani. Jer Filip je Hajduku što je Modrić Realu, što je De Bruyne Cityju, uz naravno, jednu bitnu razliku, a to je činjenica kako Hajduk na klupi nema igrača ni blizu njegovim gabaritima, koji može popuniti upražnjeno mjesto u slučaju izostanka Krovinovića. Protiv Slavena se to manje osjetilo, no s Rijekom je priča ipak bila nešto drukčija.

Drugi element koji je danas presudio utakmicu bila je katastrofalno loša obrana domaće momčadi. Ferro nije izgledao kao stoper koji donosi stabilnost, Elez je bio opasniji prema naprijed nego što je bio prepreka suparničkim braničima, Katić nit’ smrdi nit’ miriše…

Natrag na prvi problem – s izostankom Krovinovića vidjelo se koliko Hajduk ima problema u kreaciji i koliko im, unatoč neospornom znanju Valdasa Dambrauskasa, nedostaje ‘plan B’. Od svih na terenu jedino je Livaja djelovao opasno prema naprijed, znao je zagraditi loptu, kombinirao je s Kalinićem, trošio suparničke braniče, na kraju je i zabio gol u 69. minuti i vratio nadu na poljudske tribine.

Ponešeni euforijom i pogotkom čudesnog Livaje, Hajduk je u iduće tri, četiri minute žestoko napao Rijeku, no brzo je uslijedila ona tipična faza utakmice u kojoj je ritam isprekidan brojnim prekidima, zamjenama, sitnim prekršajima i protivničkom ‘krađom’ vremena, ozlijedio se Selahi i prošlo je još dvije, tri minute, stoga taj zanos nije iskorišten i konkretiziran.

Rijeka je bila svjesna da će Hajduk nakon toga krenuti u juriš prema njihovom kaznenom prostoru, formacija se zagubila, napadalo se stihijski i bez prave ideje, a u samoj završnici gosti su riješili utakmicu, Krešić prima loptu na petercu, Hajdukova obrana još jednom reagira presporo i premekano i Subašić je kapitulirao po treći put.

U slučaju pobjede Hajduk bi barem na dan preuzeo čelnu poziciju u HNL-u. Bijeli bi imali 50 bodova, kao i Dinamo, ali zbog boljeg međusobnog omjera (remi na Poljudu i pobjeda na Maksimiru), Hajduk bi do derbija u Gradskom vrtu bio u prednosti.

Torcida Poljud ponovno napušta razočarana. Teško je zamisliti kako se navijači Hajduka osjećaju u ovom trenutku. Nabijeni adrenalinom i pozitivnim emocijama, puni vjere da bi derbi Osijeka i Dinama mogli dočekati uzdignute glave i opušteni u mislima, doživjeli su bolno prizemljenje. Dogodilo im se isto što se dogodi djetetu kad mu date igračku pa mu je oduzmete nakon dvije minute. Uvijek iznova ista priča… Za Hajduk naravno, ništa nije gotovo. Do kraja prvenstva je ostalo puno utakmica, puno derbija i puno prilika da svaki član vodećeg četverca kiksa. No, jasno je da je svim njegovim simpatizerima nakon derbija na Poljudu ponovno ostao gorak okus u ustima, a Hajdukovi protivnici dobili su novi razlog za ponavljanje one stare “Miriše na fritulu…”