Juniori Hajduka jučer su igrali finale Lige prvaka. To se zaista dogodilo i to je uspjeh vrijedan upravo onoga što su juniori i dobili. Neupitnu podršku cijele države i najveće gostovanje u povijesti navijača Hajduka, Torcide.
Teško je reći što će biti od ovih momaka u budućnosti jer nemam kristalnu kuglu, ali jasno je što Hajduk mora napraviti, pustiti ih da igraju i razvijaju se, a onda je možda konačno vrijeme za veliki i moćni Hajduk.
Hajduk je zaista poseban klub, njegova veličina ne može se mjeriti samo rezultatima seniorske momčadi jer ovo što se događalo zadnja dva mjeseca s juniorima vrijedi pamtiti vječno i vrijedi 1000 tekstova. Hajduk je jučer igrao finale Lige prvaka te je izgubio s 5:0 pred preko 9 tisuća svojih navijača. Nisam jedan od onih koji se tješe da je rezultat samo trend i jako sam ljutit i frustriran svime što se u Hajduku događa posljednjih 20 godina po pitanju rezultata.
Ipak, jučerašnji rezultat zaista je najmanje bitan u ovoj velikoj priči, Hajdukovci su napravili čudo, napravili su baš to, REZULTAT koji će ostati za povijest. Prvo je ovo Hajdukovo europsko finale u povijesti nakon svih nesretnih ispadanja zlatnih generacija za vrijeme Jugoslavije i ovim mladićima nitko ne može zamjeriti što su izgubili od bolje momčadi. 5:0 izgleda ružno, ali mora se znati da su ovo ipak juniori i da je najveća razlika s ozbiljnim seniorskim nogometom uz fizičku i ta stabilnost glave da ne potonete kada primite gol ili dva.
To se Hajduku jučer dogodilo, ali dogodilo se i Salzburgu u finalu prošle godine kada su izgubili 6:0, a i najvećem Real Madridu koji je ove godine s 4:0 isprašen od istog ovog AZ-a.
Posebnost ove sjajne juniorske priče je prije svega Torcida. Ništa od ovoga ne bi bilo ovako spektakularno da se igralo u Nyonu pred 300 ljudi i da je to bila klasična juniorska utakmica.
Sve je počelo s preko 10 tisuća ljudi na Manchester Cityju na Poljudu, nastavilo se ludilom na Westfalenu, a što tek onda reći za ovo što su Hajduk i UEFA dogovorili za Final 4. UEFA je pod velikim pritiskom prebacila polufinale i finale na stadion u Ženevi, a onda je napisana povijest. Hajdukovi navijači jučer su odradili najveće gostovanje u povijesti svoje grupe, a svi znamo tko je i što je Torcida u navijačkim okvirima. Preko 9 tisuća ljudi je doputovalo vjerovali ili ne u ponedjeljak u Švicarsku na utakmicu juniora. I to je sve što treba znati o tome što je Hajduk i što znači ljudima u Hrvatskoj i šire. Hajduk je dio identiteta i jučer je ispričana priča koja nikad neće biti zaboravljena. Pamtit će se ova utakmica kao nekad HSV, Tottenham, Torino i Ajax, a juniori će biti dočekani kao nitko prije njih.
A što reći o momcima koji su napisali povijest. Znamo da juniorski nogomet teško može u istu rečenicu s onim seniorskim, ali trojica Hajdukovih i trojica AZ-ovih juniorskih prvotimaca već su dugo standardni članovi svojih seniorskih momčadi. Kada gledate AZ-ovog Pokua, zaista je teško pomisliti da neće postati svjetska klasa. A zašto i ne bi, gledajući listu igrača koji su igrali finala juniorske Lige prvaka posljednjih godina, naići ćete na imena poput Joao Felixa, Conora Gallaghera, Reecea Jamesa, Abrahama, Puiga i mnogih drugih. Joško Gvardiol i Josip Šutalo dvije godine zaredom su činili stoperski par Dinamove mlade momčadi, a sada su stoperski par druge i treće reprezentacije svijeta.
Buljan, Jurić-Petrašilo, Vušković, Đolonga, Hrgović, Kavelj, Capan, Pukštas, Brajković, Vrcić, Antunović, Fesyuk, Skoko, Begonja, Arković, Reić, Duić, Nazor. To je 18 veličanstvenih koji su došli do finala Lige prvaka, naravno predvođeni trenerskim čudom Marijanom Budimirom. Budimir je pokazao koliko Hajduku znači kontinuitet struke, on je tu već godinama i on upravo piše Hajdukovu povijest. Triput su zaredom Hajdukovi juniori najbolji u državi, a vjerojatno će biti i četvrti put, a on je putokaz kako i što dalje trebaju raditi Jakobušić i ostatak uprave. Zasigurno ne treba zaboraviti niti voditelja Akademije, velikog Boru Primorca koji je došavši u Split preuzeo brigu za mlađe kategorije, a rezultat je i više nego spektakularan. Budimir treba još malo pričekati i očekuje ga sigurno mjesto na klupi seniora, a onda tko zna možda i klupa najvećih europskih klubova jednog dana.
Na Hajduku je sada “lagan” posao da ove momke razvije i dovode ih do razine da nose Hajduk godinama u nizu do titule, a reprezentaciju do novih uspjeha, ali naravno da to ne ide tako lako. Pritisak navijača, toksičnost sredine i nedostatak rezultata prevelik su uteg za mnoge, a prijelaz iz juniora u seniore onaj neprobojni za još više njih i moramo biti svjesni da veliki broj od ovih 18 junaka neće imati velike karijere. Ali to je u redu i to je ono čega u Hajduku moraju biti svjesni, na njima je sada da rade ono što su i krenuli u posljednje tri, četiri godine, davati šanse pojedincima i polako ih uvoditi u seniorski nogomet. Tu su već Prpić, Capan, Pukštas i Vušković, a samo je pitanje vremena kada će za seniore zaigrati Jurić-Petrašilo, Hrgović, Brajković, Antunović i Skoko.
Hajduk je pogriješio s Vuškovićem i u to sam se jučer uvjerio, nitko sa 16 godina ne bi trebao igrati seniorski nogomet, a razlozi su i više nego vidljivi. On mentalno nikako nije spreman nositi se s pritiscima Splita i u zadnje vrijeme je pukao pod tim pritiskom. On je budućnost i nosit će Hajduk i reprezentaciju, ali s njim treba biti strpljiv. Jedini koji je apsolutno spreman da igra za prvu momčad je upravo stranac, Amerikanac litavskih korijena, Rokas Pukštas. On pokazuje da je jači od pritiska i bit će najbolji igrač Hajduka iduće sezone, ovdje ste to pročitali prvo.
Što se tiče ostalih, Hajduk im sada u završnici prvenstva kada ne mogu niti gore niti dolje treba dati šansu, a onda oprezno i polako iduće sezone osluškivati tko je za najveću scenu, a tko nije. Hajduk je zadnjih 20 godina tu gdje je, a najveći razlog je loše vođenje kluba, ali Hajduk sada ima sve predispozicije da pametnim odlukama i strpljenjem bude ono što već 112 godina zapravo i je, velik i moćan!