Jedna je stvar demokratizirati klub, učiniti ga transparentnijim prema navijačima i članovima. Jedna je stvar mijenjati korumpirani sustav koji je u raljama držao čitav hrvatski nogomet. To svatko kome je stalo do poštenja u sportu mora podržati. No, potpuno je druga stvar kada taj truli sustav srušiš, a nemaš alternativu koja bi omogućila funkcioniranje kluba na istoj pa i većoj razini. Piše: Antonio Baković

Poslije 28 kola Dinamo ima 46 bodova i drži treće mjesto HNL-a. Bazična računica kaže da je to učinak od 1.65 bodova po utakmici. Vratimo li se godinu dana, istom matematikom dolazimo do 2.1 boda prosječno osvojenog po jednom susretu. Također, Dinamo drži treće mjesto domaćeg prvenstva te i dalje ima kakvu-takvu šansu doći do financijski najisplativije titule u novijoj povijesti, što zapravo više govori o tome kakva mu je konkurencija koja dosad nije troboj pretvorila u ekskluzivni dvoboj za naslov prvaka.

Puno tinte potrošilo se ove sezone u pokušaj da se objasni gdje se dogodio pad u igri, a posljedično i rezultatima objektivno najkvalitetnije, najšire i najskuplje momčadi lige. Neki misle da je problem u struci, drugi kažu da nije bilo sreće s ozljedama ključnih igrača, a treći (kojih je sve više) kunu se da je problem u vodstvu kluba.

Ako bismo sva mišljenja uzeli kao jednako vrijedna i od toga napravili slagalicu, vjerojatno bismo došli do zaključka kako dio problema leži u svemu pomalo. Samim time problem je teže detektirati i riješiti, no jasno je da problem postoji i netko će ga morati rješavati.

Prvi korak u tom rješenju i ozdravljenju, prema mišljenju odgovornih, bila je smjena Fabija Cannavara. Najneuspješniji od tri ovosezonska Dinamova trenera dobio je od kluba zahvalnicu u priopćenju koje je možda bilo i previše srdačno s obzirom na “uspjehe” koje je potpisao. Koliko je “Zlatnoj lopti” značio odlazak iz svlačionice Modrih dovoljno govori i to što se dosad nije oglasio barem nekom kurtoaznom zahvalom od dvije rečenice klubu koji mu je dao priliku da gradi ne baš sjajnu trenersku karijeru. No, to je na njegov obraz.

Dinamo vjerojatno neće osvojiti naslov prvaka s Cannavarom ni bez njega. Vjerojatno ga nije ni zaslužio u sezoni u kojoj se od Božića glasno u kuloarima govorilo kako titula ide najmanje lošoj momčadi. To možda grubo zvuči, ali na kraju tako ispada. Naravno, možda ova šok terapija s najnovijom smjenom urodi plodom pa Modri pobijede sve do kraja i podignu pehar prvaka, ali dosad u sezoni nisu ničim pokazali da su sposobni povezati nekoliko pobjeda, a kamoli osam. No, ako Dinamo i ostane bez najvažnijeg trofeja to neće biti najgora stvar.

Niti jedna momčad na svijetu nije pretplaćena na titule, ma kako se ona zvala. Uostalom, da jest, onda nitko ne bi gledao nogomet nego bi se na početku sezone pogledalo na klupske račune, a naslov bi se dodijelio onom tko ima najviše novca. Stvari tako ne funkcioniraju i to je dobro. Jer svaka momčad smije izgubiti utakmicu, utrku za naslov ili utrku za ulaz u europska natjecanja. Ako je prošlih sezona to smjela Barcelona, ako smije već godinama Manchester United, ako PSG unatoč milijardama ne može do pehara prvaka Europe, ako ni City nije sjena sebe od prošlih sezona – onda se i Dinamo smije okliznuti tek drugi put u 20 godina. No, jednu stvar ne smije.

Ne smije izgubiti sebe. Jedna je stvar demokratizirati klub, učiniti ga transparentnijim prema navijačima i članovima. Jedna je stvar mijenjati korumpirani sustav koji je u raljama držao čitav hrvatski nogomet. To svatko kome je stalo do poštenja u sportu mora podržati. No, potpuno je druga stvar kada taj truli sustav srušiš, a nemaš alternativu koja bi omogućila funkcioniranje kluba na istoj pa i većoj razini. Jer, valjda je upravo to cilj – podizati klub na veći nivo iz sezone u sezonu.

Odgovornost je na onima koji su se godinama borili da tu odgovornost preuzmu. Svi znaju tko su ti ljudi. I ako je jedna loša sezona cijena restrukturiranja, ako postoji plan za bližu budućnost onda sve skupa ima kakvog-takvog smisla. Problem je ako tog plana nema. Odnosno, možda ga ima u glavama odgovornih, ali on se zasad ne vidi. Ako ga imaju neka ga pokažu jer to je pošteno. A za poštenje se svi zalažemo. Zar ne?