Livaković, Šutalo, Ivanušec i Petković su igrači koji jesu i nisu na prodaju. No, znamo što će pobijediti u utakmici između rezultatskog i financijskog interesa.
Nakon što je Petkoviću s bijele točke protiv Hajduka bila “mlohava čuna”, a Livaković primio pacerski gol kao da je namještao utakmicu iz jedan u dva, na društvenim mrežama se moglo pročitati i ovo: “Kakva uprava, takav rezultat”, “Otjerali ste Mamića, e pa sada će te Hajduku gledati u leđa”, “Bišćan-Šimić – garancija za srozavanje kluba kakav je bio prije Mamića”. “Narodski klub, jedan član jedan glas – sada će te vidjeti kako je Torcidi”.
“Žalit ćete za Mamićem”, svako toliko me netko ubode iglom, no taj križ ću vječno nositi.
Na sreću Dinamovih navijača, te Mamićevih sljedbenika Dario Šimić i Igor Bišćan ne mogu pokvarit posljednje “remek-djelo” Zdravka Mamića. Livaković, Ivanušec, Šutalo – tatini sinovi i jedan veliki majstor Bruno Petković ispod olujnog zagrebačkog neba su poput tornada lagano otpuhali – Astanu.
Vidjelo se od prve sekunde da Kazahstanci nisu dorastao suparnik, štoviše jedna su od slabijih momčadi koja je otvarala euro kvalifikacije proteklih godina. No, koga to zapravo briga. Dinamo je djelovao ozbiljno, odgovorno, goropadno, s jasnim ciljem. I dok je Leko uspio pobjeći ispod Bišćanovog čekića u prvenstvenoj utakmici, trener Astane je molio svevišnjeg da ili ‘udari grom’ ili da španjolski suci što prije odsviraju kraj.
O Bruni Petkovići mi nikada nije dosadno pisati, jer on će uvijek servirati ili crno ili bijelo. Srećom, bijelo je češća pojava, jer taj nogometni umjetnik bira utakmice kada on hoće igrati (neodoljivo me to podsjeća na Savičevića), te vas isto tako može dovesti do ludila kao prošlog petka u HNL derbiju. No, bez njegovog doprinosa, bez njegovo “magičnog dodira” Dinamo ne može puno.
Sjetio sam se i nesretnog Mislava Oršića, koji je zbog teške ozljede ostao bez nogometa sljedećih pola godine, nakon što je prethodnih pola izgubio u Southamptonu. On je jedan od posljednjih koji je u trans bacao maksimirski sjever i zapad, a ovog utorka to je učinio Luka Ivanušec. I njega je jedna ozljeda izbacila sa Svjetskog prvenstva gdje je izgubio broncu, premda po nogometnoj kvaliteti tamo pripada, no najbitnije za njega samog i Dinamo je što se vratio na svoj – pravi put. Bio je razigran, lucidan, precizan, još jedan od Plavih koji su upisali europski hat-trick. A nema ih more. Potvrdio je da potpuno sazrijeva, bez njega, kao i bez Petkovića Bišćan može sjesti i plakati. Samo je potrebno da ostane u kontinuitetu, jer on je igrač koji u HNL-u, pa i u Europi može odlučivati utakmice.
Puno se toga pisalo o njegovom odlasku, no zasad još uvijek nije ništa definirano, a poznavajući njegovog agenta Marka Naletilića u njegovom se laboratoriju uvijek kemija i iskemija sve dobro – za klub i za igrača. No, iako je teško odbiti pravu ponudu, jao si ga Dinamu ako je ovo Lukin “last dance”.
Livaković, Šutalo, Ivanušec i Petković su igrači koji jesu i nisu na prodaju. No, znamo što će pobijediti u utakmici između rezultatskog i financijskog interesa. No, Šimić mora znati da s obzirom na Ligu prvaka u sezoni 2024./25. Dinamo igra najvažniju prvoligašku sezonu.