Uvjeti u našoj ligi su tužni, neprofesionalni, ne mogu to shvatiti. Volio bih da prvak bude Hajduk, ali svejedno ga u svakoj utakmici želim pobijediti. Mojim transferom Hajduk je riješio puno problema i drago mi je što sam mu mogao pomoći. Krivo mi je što u Rijeci nisam ostao duže, najbolji nogomet igrao sam u Austriji i Danskoj, a nakon debija za reprezentaciju očekivao sam još nastupa, ispričao nam je Josip Radošević, još jedan u nizu povratnika u SHNL u proteklih par sezona.

Razočaran infrastrukturom, ali zadovoljan i ispunjen nogometno i privatno povratkom u Hrvatsku, Josip Radošević smjestio se sa suprugom i troje djece u Puli. Nakon Hajduka i Rijeke uskoro tridesetjednogodišnji (3. travnja proslavit će rođendan) veznjak iz Dugopolja novi je domaći angažman pronašao u redovima Istre 1961, za koju je potpisao nakon sedam godina u danskom Brondbyju.

U drugom dijelu sezone Puljani su ostvarili dvije pobjede, četiri remija i tek jedan poraz, i to od Šibenika u posljednjoj utakmici pred pauzu. U poretku su osmi s 29 bodova, što je sedam više od posljednjeplasiranog Šibenika, što znači da ostanak još uvijek nije osiguran. On kao takav i dalje ostaje primaran cilj.

Na tom putu Istra je porazila Rijeku na Rujevici i remizirala s Hajdukom na Drosini, a Radošević se odmah nametnuo treneru Gonzalu Garciji kao starter, prikupivši pet nastupa.

U otvorenom razgovoru Radošević je prevrtio film dosadašnjeg dijela karijere koji je započeo odrastanjem u Dugopolju uz još nekolicinu nadarenih mladića koji su kasnije poput njega igrali za Hajduk. U općini udaljenoj 15-ak minuta vožnje od Splita – koja je gospodarski i demografski buknula izgradnjom autoceste A1 budući da je splitski priključak na istu upravo u Dugopolju – izbrusio se Radoševićev talent koji na Poljudu nije mogao proći nezamijećeno. Kao defenzivni veznjak vrhunskih radnih navika i fizičke spreme, zbog čega su ga čak svojevremeno uspoređivali s aktualnim trenerom Hajduka Gennarom Gattusom, već se kao tinejdžer vinuo visoko.

Osim dviju epizoda u bijelom Hajdukovu dresu, Radošević se za Sport Klub prisjetio i kratkotrajnog boravka u Rijeci, zatim inozemnih izazova u Napoliju, Eibaru, Salzburgu i Brondbyju, ali i hrvatske reprezentacije za koju je upisao jedan nastup.

Kakvi su Vam prvi dojmovi Istre, zašto ste odabrali baš taj klub?

“Zasad je sve u redu, zadovoljan sam tu s obitelji. Klub ima dosta kapaciteta i prostora za napredak. Zvao me sportski direktor Saša Bjelanović još 3-4 mjeseca ranije. Bili su korektni i konkretni, svidjela mi se njihova priča i tako smo se supruga i ja odlučili vratiti u Hrvatsku.“

Je li bilo teško zatvoriti tu inozemnu priču i vratiti se doma?

“I nije baš. Djeca su nam sada već odrasla, najstariji sin kreće u školu. Imamo troje djece, od sedam godina, pet i tri. Htjeli smo se vratiti doma. Sretni smo i privatno i nogometno.“

Je li bilo ponuda drugih klubova iz SHNL-a?

“Ne bih o tome. Drago mi je što sam se dogovorio s Istrom. Potpisao sam na dvije i pol godine i idemo probati napraviti najbolje što možemo. Zbog obitelji mi je važno da to ne bude samo usputna stanica.“

Koliko je SHNL drukčiji danas u odnosu na 2018. kada ste posljednji put bili tu?

“Po pitanju klubova, sada ih je više koji uzimaju bodove. Nema nekog klasičnog autsajdera kao nekad. Liga je zanimljivija i sviđa mi se.“

A infrastruktura?

“Ah, to je tužno. Kakve igrače imamo, kakvu reprezentaciju, i da se onda moramo baviti pitanjem uvjeta, terena i infrastrukture. To je baš neprofesionalno. Vremenski uvjeti u Danskoj nisu ni izbliza tako dobri kao u Hrvatskoj, a imaju puno kvalitetnije terene od nas. To mi nikako nije jasno. Mogu razumjeti da za sve to treba novac, ali jednostavno mora nam biti bolje nego što je sada. Pogledajmo samo kakvi su nam glavni travnjaci. Zato se i događaju ozljede i zato i ne možeš imati kvalitetnu prezentaciju igre. OK, sad će neki travnjaci biti novi, ali moraš ih znati održavati jer će se u suprotnom opet pokvariti.“

Koliko vidimo, solidnu ste momčad složili u Istri. Vratio se trener Garcia, ima mladih, potentnih igrača poput Lisice, Rozića i Valinčića, stigao je i iskusniji Lončar u vezni red s Vama…

“Ima tu puno kapaciteta, ali treba raditi ako želiš napredovati. Atmosfera je dobra i zadovoljan sam što sam tu. Nismo toliko opterećeni rezultatima, no s obzirom na kvalitetu igrača, možda se možemo nadati i Europi u budućnosti, zašto ne. Sada nam je najvažnije razvijati našu igru i identitet.“

Pitanje za milijun eura – tko će biti prvak ove sezone?

“Volio bih da to bude Hajduk, ali kad igram protiv njih, želim pobijediti. Tako je, uostalom, već i bilo nedavno kad smo doduše odigrali neriješeno. Zaista je teško bilo što prognozirati s obzirom na formu kandidata.“

Kad smo kod Hajduka, kako Vam je bilo nedavno igrati protiv bivšeg kluba?

“Bilo mi je drago. Oba puta kad sam otišao s Poljuda dogodilo se to u prijateljskom tonu, bez repova. A već sam i imao iskustvo igranja protiv Hajduka dok sam bio u Rijeci. Oba puta sam transferom pomogao klubu. Uvijek sam davao maksimum za svaki klub za koji sam igrao, ljudi to vide i shvaćaju.“

Vratimo se malo u Vaše djetinjstvo i odrastanje u Dugopolju. Kako je ono izgledalo i zašto ste odabrali baš nogomet?

“Odmalena mi je uvijek lopta bila među nogama. Baš sam guštao. Odrastao sam u Dugopolju s roditeljima i trojicom braće, svi su stariji od mene. Tu je u ekipi bio i Mijo Caktaš, on je stariji od mene i s njim sam baš bio blizak. Sjećam se da su tu bili i mlađi Lorenco Šimić i Andrija Balić, ali na drugim krajevima sela. U kadetima sam jednom tjedno počeo odlaziti na Poljud na treninge, a kad sam prešao u juniore preselio sam u Split. Imao sam dosta prijatelja, uživali smo igrajući se vani. Išao sam u školu, družio se, igrao za Hajduk, nije moglo bolje…“

Sjećate li se debija za seniore Hajduka?

“Da, trener je bio Krasimir Balakov. Bila je to kup-utakmica sa Zadrom na Poljudu u studenom 2011. godine. Sjećam se da je padala kiša, bilo je ružno vrijeme. Ali, imao sam osjećaj kao da letim! Čovječe, o tome sanjaš, da zaigraš za Hajduk.“

Ipak, nastavak te Vaše hajdučke priče nije tekao glatko. Prvo ste odbili ponuđene uvjete profesionalnog ugovora, pa su Vas odvojili od momčadi i poslali na ‘hlađenje’. Ubrzo ste ipak prihvatili stipendijski ugovor, a onda i potpisali profesionalni.

“Bilo je tu problema. Maknuli su me, pa sam se naknadno vratio. Ali zadovoljan sam bio, sretan zbog tog debija. Nažalost, ta prva epizoda nije trajala dugo, no ispunila je sve moje snove. Kao i inače, kad nema puno novca, okreneš se mladima. Tako je bilo i tada.“

VEZANA VIJEST

VIDEO / Kovačević se slomio pred kamerama Sport Kluba: ‘Sve smo zajedno prolazili’

Nogomet

14. ožu 2025 1

Nogomet

14. ožu 2025 1

VIDEO / Penali ovaj put nisu bili sretni za Hrvatsku, Maignan junak Francuza

Nogomet

23. ožu 2025 0

Nogomet

23. ožu 2025 0

Ključan čovjek Vašeg uspona u Hajduku bio je Mišo Krstičević. Vodio Vas je u juniorima i kasnije vratio u prvu momčad kad je preuzeo klupu seniora nakon nenadanog odlaska Balakova. Upravo je on inzistirao s vodstvom kluba – predsjednik je tada bio Hrvoje Maleš – da se stvari s Vama razriješe.

“On je stvarno odigrao veliku ulogu u tome svemu. S njim sam krenuo već u juniorima. Tražio je rad, disciplinu, odgovornost. Tko zasluži, taj će igrati, pa smo brzo kliknuli. Treninzi su bili zahtjevni, ali dosta je igrača profitiralo tim radom. Osvojili smo juniorsko prvenstvo, a kad je došao u seniore odigrao je veliku ulogu u mom povratku i zahvalan sam mu na tome. Dobar trener, dobar čovjek, a trenutak u kojem je došao na klupu nije bio lagan.“

Koje utakmice iz te prve epizode na Poljudu posebno pamtite?

“Definitivno tu utakmicu s Interom u Milanu (op.a. Hajduk je u revanšu pobijedio 2:0, ali je zbog poraza 3:0 u Splitu ispao iz kvalifikacija Europske lige). To je bilo nešto posebno. Pa onda reprezentacija. Zaista se puno stvari dogodilo u kratkom razmaku. Tako to ide u modernom nogometu danas. Sve se događa prebrzo. Možda sam ostao malo nedorečen jer u Napoliju kasnije nisam puno igrao, ali tako to ide.“

Je li Vam poziv u reprezentaciju bio šok? Postali ste u tom trenutku najmlađi igrač koji je zaigrao za Vatrene, s 18 godina, pet mjeseci i osam dana (kasnije je taj rekord oborio Alen Halilović). Izbornik je bio Igor Štimac, a utakmica u Bruxellesu protiv Belgije.

“Bio je to pozitivan šok, haha. Baš sam bio sretan zbog svega. U kratkom roku debitirao sam za Hajduk i onda za reprezentaciju. Kad se samo sjetim koliko ljudi sanja to dvoje… Sjećam se i tada napisa u medijima, nepotrebnih…“

Mislite na napise da Vas je Štimac pozvao samo zato što ste bili iz Hajduka?

“Da, to je bilo skroz nepotrebno. Ali ta epizoda ostala mi je u lijepom sjećanju jer je u reprezentaciji vladalo nevjerojatno zajedništvo. To me baš oduševilo. Super su me primili svi igrači. To su baš bile kvalitetne osobe, ne samo igrači.“

Jeste li tada mogli zamisliti da će Vam to ostati jedini nastup za reprezentaciju?

“Bio sam uvjeren da će ih biti još. Možda sam olako bio maknut u stranu jer sam odigrao dobro tu utakmicu. No što je, tu je. Prihvatio sam to i nastavio dalje.“

Već u siječnju 2013., svega godinu i dva mjeseca nakon debija u Hajduku, prodani ste u Napoli. Je li to bila prodaja jer je Hajduku nasušno bio potreban novac ili ste zaista htjeli otići?

“Hajduku je svakako trebao novac. Situacija u klubu bila je teška. Možda tada toga nisam bio svjestan, ali tim transferom Hajduk je riješio puno problema tako da mi je na kraju bilo drago da sam otišao i pomogao klubu.“

Je li Vas bilo strah tako rano otići u novu zemlju, novu sredinu, sami na svome?

“Možda me malo i bilo strah, ali nisam imao puno izbora. Možda bi mi bolje došao neki klub u kojem bi se mladim igračima davalo više šansi, ali što se može.“

U Napoliju Vas je dočekao trener Walter Mazzarri, zatim Cavani, Hamšik, Paolo Cannavaro, Insigne… Kasnije je u ljeto 2013. došao trener Rafa Benitez, a s njim i Higuain, Callejon i Mertens. Baš moćna momčad u kojoj mjesta za mladog igrača baš i nije bilo.

“Prvih pola sezone trenirao sam s prvom momčadi, ali sam igrao za Primaveru. Znači, mi u Splitu i Dalmaciji smo temperamentni, ali oni u Napulju su sve to, puta deset! No bilo mi je lijepo, stekao sam dolje dosta prijatelja i izvan nogometa. Kad je došao Benitez, vidio je da se borim i trudim pa sam i dobivao neke šanse, ali bilo je teško očekivati da ću biti standardan.“

Kakva je bila Serie A, je li to liga koja bi Vam odgovarala dugoročno?

“Liga je dobra, međutim nezahvalna je za mlade igrače, pogotovo iz inozemstva. Nema se puno strpljenja istrpjeti mlade igrače.“

Iz tog perioda ostala je i poznata izjava Mareka Hamšika da ste bili, citiram, drski i nabrijani, te da je među vama čak došlo i do fizičkog obračuna. Je li to istina?

“Pročitao sam tu izjavu i samo mogu ponoviti ono što sam već rekao prije, a to je da je to potpuna neistina.“

I tako je došao povratak u Hrvatsku, ali ne u Hajduk, već u Rijeku. U zimu 2015. Kako to?

“Damir Mišković me kontaktirao. Tražio sam klub u kojem ću više igrati, a Rijeka me htjela i borila se za prvaka. Otišao sam na posudbu. Radio sam tu s Matjažom Kekom, on je dobar, iskusan trener koji zna što želi. Napravio je čudesne rezultate s Rijekom. O njemu imam samo pozitivno mišljenje. Bilo mi je lijepo u Rijeci i htjeli su me zadržati, ali otvorila mi se opcija u Španjolskoj. Malo mi je i krivo što nisam ostao duže u Rijeci.“

A ta španjolska opcija bila je Eibar, u zimu 2016.

“Tamo sam osjetio kako ljudi na drukčiji način uživaju u nogometu i životu. Liga je naravno bila super. Baš sam uživao. Krenuo sam dobro, ali onda mi se dogodila ozljeda zgloba na utakmici hrvatske U21 reprezentacije u Španjolskoj. Bio je jako loš teren, blatnjav i izvrnuo sam zglob. Imao sam potpis do kraja sezone uz mogućnost otkupa, ali ta me ozljeda unazadila. Nisam imao dovoljno vremena vratiti se u formu i nisu me odlučili zadržati. Bilo mi je krivo zbog toga.“

Nakon toga je u priču došao Salzburg, tada ste već bili raskinuli ugovor s Napolijem.

“U Salzburgu mi je bilo super. Sjajno posložen klub, uvjeti, kvaliteta rada, dobri igrači poput Ćaleta-Cara, Minamina, Laimera, Lainera, Upamecana… Uz to, standardno sam igrao i osvojili smo duplu krunu, dakle prvenstvo i kup.“

Što se onda dogodilo, zašto ste već sljedeće sezone (2017./18.) napustili Salzburg i vratili se u Hajduk?

“U Salzburgu sam imao ugovor na godinu dana plus dodatne tri ako se dogovorimo. Međutim, kako je tadašnji predsjednik Mateschitz morao napustiti klub, a istovremeno mi je supruga bila trudna s prvim djetetom, odlučili smo se radi obitelji vratiti doma.“

U Hajduk ste se vratili, dakle, u ljeto 2017. godine. Sportski direktor bio je Mario Branco, trener Joan Carrillo, a igrači Juranović, Tudor, Nižić, Bašić, Futacs, Ismajli, Lopez, Said, Ohandza… Već tijekom ljeta otišao je Nikola Vlašić, ali se na zimu 2018. vratio Mijo Caktaš. Tijekom sezone Carrilla je zamijenio Željko Kopić. Kakav je Hajduk bio tada iz Vašeg kuta?

“Imali smo jako dobru momčad i trenera, super rezultate, ali ni dan-danas ne znam što nam se dogodilo u zadnja dva i pol mjeseca. Borili smo se za oba trofeja i onda je sve puklo. Ne mogu to shvatiti.“

A sve je počelo obećavajuće. Solidan početak sezone u HNL-u, u Europi izbacivanje Levskog i Brondbyja te časno ispadanje od Evertona u play-offu Europske lige. Na Goodison Parku Everton je slavio 2:0, a na Poljudu je završilo 1:1. Upravo je Radošević u revanšu zabio najljepši gol karijere s 30 metara, ali je Sigurdsson gotovo s centra iznenadio Dantea Stipicu. Oprosti na trljanju soli na ranu, Dante, ali to je nogomet. Imao je još Hajduk i kazneni udarac kod 1:1 koji Said nije iskoristio…

“Taj gol definitivno je bio moj najljepši i najdraži. Zabiti gol u takvom ambijentu na punom stadionu nešto je najljepše što možeš doživjeti kao nogometaš. Ostat će zauvijek zapisano.“

Bili ste te sezone i kapetan te tako ostvarili još jedan životni san svakog muškog djeteta koje se ikad bavilo nogometom u Splitu. Kakav je to bio osjećaj?

“Bio sam kapetan i u mlađim uzrastima tako da me nije previše stiskala ta vrpca oko ruke, haha. Bio sam naviknut na taj pritisak i ulogu, ali svejedno sam bio itekako sretan zbog toga. Sezona je bila baš turbulentna, iako, ponavljam, ni danas mi nije jasno gdje je i zašto puklo.“

Mislite prije svega na derbi s Dinamom na Poljudu u travnju 2018., šest kola prije kraja sezone kada je zaostatak za vodećim Modrima bio svakako dostižnih pet bodova. Da približimo kontekst, nekoliko dana uoči derbija klub je uzdrmalo priopćenje Torcide u kojem su navijači optužili tadašnjeg predsjednika Uprave Ivana Kosa za kršenje temeljnih vrijednosti kluba. Hajduk je taj derbi izgubio 2:1, a Kos je odmah nakon toga smijenjen. I onda se još dogodio poraz u finalu Kupa od Dinama u Vinkovcima 1:0 u utakmici u kojoj je Hajduk oštećen sudačkim odlukama.

“Ma, to finale Kupa bilo je smiješno. Kad izgubiš utakmicu u normalnim okolnostima, bude ti žao, ali kad se dogode stvari koje nemaju veze s igrom, zapitaš se što je ovo. Bili smo svugdje blizu trofeja, a nismo ništa uzeli.“

Je li možda i ta vinkovačka epizoda utjecala na Vaš novi odlazak iz Hajduka, ovaj put u danski Brondby?

“Možda i jest, jer sam htio otići u neku uređeniju ligu, ali nije bila glavni okidač. Neke se stvari jednostavno tako dogode. U Brondbyju je već bio Ante Erceg, on je došao prije mene. Stupili su u kontakt sa mnom, trener je tada bio Zorniger koji je prethodno bio u Leipzigu pa je možda i on kontaktirao ljude iz Salzburga.“

Jeste li mogli tada zamisliti da ćete se toliko dugo zadržati u Danskoj?

“Ma kakvi. S vremenom smo obitelj i ja zavoljeli grad i državu. Bilo mi je prelijepo, imali smo i dobre rezultate, bio sam i među kapetanima, ljudi su prepoznali moj trud. Postali smo i prvaci 2021. godine, što je bio poseban trenutak, a baš mi je žao što smo prošle sezone u posljednjem kolu ostali bez naslova. ‘More’ ljudi došlo nas je podržati, svi su bili u žutome, baš je bilo tužno što nismo uspjeli…“

Kakav Vam je bio život u Danskoj?

“Grad je super, svidio mi se. Tijekom zime je malo teže, ali ostali dio godine je super. Sve je lijepo i uredno posloženo u gradu i državi, ima i naših ljudi, a liga je dobra, jaka. Danski jezik baš i nisam naučio jer svi više-manje pričaju engleski.“

Je li tijekom tih sedam godina bilo ponuda iz drugih, jačih liga i klubova?

“Bilo je stalno nekih opcija, ali u dogovoru sa suprugom i obitelji gledali smo širu sliku. Nismo htjeli svake godine mijenjati sredinu i premještati život. Gledali smo najbolji interes za obitelj.“

Za kraj, Josipe, nekoliko brzopoteznih pitanja. Gdje ste pružili najbolje partije?

“U Salzburgu i Brondbyju.“

Najdraži gol?

“Evertonu. To možemo zapečatiti, haha.“

Najdraža utakmica?

“Hrvatska – Belgija, reprezentacija. Iako nismo pobijedili (op.a. završilo je 1:1).“

Koju biste utakmicu voljeli odigrati iznova?

“Finale Kupa s Hajdukom protiv Dinama u Vinkovcima.“

Jeste li mijenjali dresove sa suparničkim igračima, imate li kojeg ‘kapitalca’?

“Jesam, ali dosta sam ih i podijelio kasnije. Mijenjao sam se s Torresom, Rooneyjem, Rakitićem… Neke od njih sam ipak uspio sačuvati.“

Najbolji trener koji Vas je vodio?

“Rafa Benitez.“

Najboljih 11 suigrača?

“Reina, Vrsaljko, Albiol, Koulibaly, Zuniga, Kovačić, Modrić, Brozović, Perišić, Mandžukić, Mertens.“