Manchester City, daleko najuspješniji engleski klub kroz posljednjih 10 godina proživljava posve nezamislivu krizu, a na meti kritika nemilosrdnih engleskih medija, sve se češće nalazi i Joško Gvardiol.

Hrvatska nogometna reprezentacija suočava se sa smjenom generacija. Iako je ona u velikoj mjeri već napravljena te udarni sastav Vatrenih više gotovo i ne nalikuje na onaj iz 2018. godine, ne možemo reći da je završila sve dok je nevjerojatni Luka Modrić još uvijek u pogonu. Međutim, svima nam je jasno kako ni Luka, čovjek koji prkosi vremenu i zakonima prirode – jednostavno nije vječan. Stoga se već godinama traži njegov nasljednik, a pritom ne mislim u igračkom ili pozicijskom smislu jer se jedan Modrić naprosto ne može ponoviti, već je Hrvatska dugo bila u potrazi za čovjekom koji će biti vođa i zaštitni znak reprezentacije kroz dogledno vrijeme.

A još tamo za vrijeme zimske svjetske smotre u Kataru, postalo je jasno kako Hrvatska tog čovjeka ima, a ime mu je Joško Gvardiol.

Gvardiol je pravi nogometni fenomen. Pričamo o dečku koji se s 21 godinom mogao pohvaliti kako je igrao europske utakmice s Dinamom, kako je tri sezone bio ključni član jedne od najboljih njemačkih momčadi te kako je postao igračem jednog Manchester Cityja, pri čemu je, onako usput, postao najskuplji obrambeni igrač u povijesti nogometa. Prilično bogat životopis za jednog čovjeka koji je u to vrijeme tek postao punoljetan u svim zemljama svijeta.

Još uvijek vividno pamtim taj kolovoz 2023. kada je popularni ‘Jole’ prešao iz Leipziga u Manchester City za rekordnih 90 milijuna eura. Zainteresirani europski velikani su s vrećama novca stajali u redu i nadali se Gvardiolovom potpisu, a među svim izborima, odluka je ipak pala na nebesko plave. Čim sam ugledao tu vijest, nazvao sam svog dragog prijatelja koji mi se nalazi na brzom biranju kada je komentiranje nogometnih novosti u pitanje te s uzbuđenjem u glasu rekao: ‘Ovo je najbolja stvar koja se mogla dogoditi hrvatskom nogometu!’

Bio sam tog mišljenja jer nisam mogao dočekati da vidim plodove suradnje Joška Gvardiola i njegovog skoro-prezimenjaka Guardiole, koji s razlogom nosi epitet najvećeg trenerskog genijalca modernog nogometa. U redu, Pep je na svakom radnom mjestu imao odriješene ruke u vidu neograničenog budžeta koji mu je omogućavao da stvara super-timove i dominira europskim nogometom. Ali, ono što mu se ne može osporiti je činjenica kako igrače ne stavlja u kalup, već ih, potpuno suprotno, gleda izvan uobičajenih okvira i nerijetko im, a poglavito obrambenim igračima, ‘izmišlja’ nove pozicije, ukoliko posjeduju potrebne karakteristike za takvo što.

Tako je u Bayernu Philippa Lahma, a potom i Joshuu Kimmicha preobratio u vrhunske igrače sredine terena. U Cityju je napravio isto sa Johnom Stonesom, dok je Joao Cancelo svojevremeno pod Pepovom palicom katkad igrao na poziciji vrlo ofenzivnog krila u fazi posjeda, a nekada kao ‘pomoćnik’ u središnjem koridoru. Uzevši sve spomenuto u obzir, bilo je vrlo jasno kako Gvardiol u Građanima neće igrati na tradicionalnoj bekovskoj poziciji, što je definitivno izazivalo uzbuđenje, jer je djelovalo kako upravo Pep može najviše izvući iz njega  – što bi bio ogroman dobitak za Vatrene.

I zbilja je tako izgledalo. Ispod Gvardiolovih ovosezonskih brojki možete uočiti i njegovu prosječnu mapu kretanja koja je vrlo slična kao i prošle sezone. Ona nam otkriva da Gvardiol u fazi posjeda praktički igra na poziciji lijeve osmice ili lijevog krila, dok se u fazi obrane spušta na svoju prirodnu bekovsku poziciju. Već smo dobro bili upoznati s njegovim tehničkim sposobnostima, a spoj toga sa značajno većom razinom napadačkih ovlasti je polučio spektakularne rezultate.

I nakon te prve bajkovite sezone u kojoj je Gvardiol briljirao te bio predmet brojnih hvalospjeva, Manchester City momentalno izgleda apsolutno neprepoznatljivo. U trenutku pisanja ovog teksta, Pepova momčad ima samo jednu jedinu pobjedu u posljednjih 13 utakmica, a u navedenom periodu su doživjeli devet šokantnih poraza. Najveći genijalac modernog nogometa djeluje kao da po prvi put u karijeri nema pravo rješenje, čak ni ‘robot’ zvan Erling Haaland više ne postiže golove, a u to sivilo utopio se i Joško Gvardiol. Građani su upali u toliko ozbiljne probleme da se jednostavno moramo zapitati – je li Gvardiol pogriješio dolaskom na Etihad? Kako bi odgovorili na to pitanje, prvo moramo detektirati zašto City odjednom igra tako loše.

1) Izostanak Rodrija

Krenut ćemo od onog očitog. Ako možda ne pratite engleski Premiership, pa mislite kako je Manchester City jednostavno upao u niz nesretnih rezultata, to apsolutno nije istina. Jednostavno rečeno – igraju katastrofalno loše. Svaku utakmicu Građana karakterizira sterilna igra s bezbroj neimaginativnih dodavanja u širinu te stvaraju strahovito malo prigoda u odnosu na ono što smo gledali prethodnih godina. Sve je to posljedica Rodrijeva izostanka, Cityjeve prave ‘žile kucavice’. Guardiola se uspio održati toliko dugo u vrhu baš iz razloga što svake sezone stvori neki novi sustav, a prošle nogometne godine, praktično je igrao s formacijom 3-1-6 u fazi posjeda. Pogađate, ova ‘jedinica’ u sredini označava upravo ovogodišnjeg osvajača Zlatne lopte. Riječ je o igraču koji je praktično nepogrešiv pri kratkim dodavanjima, a njegova sigurnost na lopti je Manchester Cityju omogućavala da visoko podigne svoju obrambenu liniju jer se sa Španjolcem na terenu minimalizirala mogućnost pogrešaka koje bi prethodile protivničkom kontranapadu.

Također, njegovo prisustvo davalo je ritam napadima Građana, a nepošteno bi bilo izostaviti njegov nevjerojatan obrambeni doprinos. Rodri je prvenstveno svojom nogometnom inteligencijom s lakoćom prekidao protivničke napade u samom začetku te je bio poput stroja koji non-stop ‘reciklira’ posjede. Bez njega je City nevjerojatno puno izgubio na obje strane terena. Napad izgleda sporo, obrana djeluje izuzetno ranjivo, a City pravu zamjenu za njega nema. I to je potpuno razumljivo, jer na svijetu postoji svega nekoliko igrača, čija se imena mogu nabrojati na prste jedne ruke, koji mogu tu kompleksnu rolu odigrati na visokoj razini.

2) City nema širinu

Čak i prije početka aktualne sezone, istom onom dragom prijatelju s početka priče, predstavio sam tezu da Pep Guardiola po prvi put u svojoj trenerskoj karijeri nema roster koji se može nazvati širokim. Prvenstveno je alarmantno djelovalo stanje s napadačima jer je City odlaskom Juliana Alvareza u Atletico Madrid ostao na Erlingu Haalandu kao jedinom pravom napadaču u momčadi, a kolikogod da je fizički impresivan, ni Haaland ne može igrati baš svaku utakmicu, pogotovo ne u ritmu s europskim utakmicama. U ovom trenutnom nizu, Haaland djeluje neprepoznatljivo, a siguran sam kako tu i umor igra veliku ulogu. Također, u rosteru Građana ne postoji prava zamjena za genijalnog Kevina De Bruynea čiji se plamen polako gasi, a primjerice ni Joško Gvardiol nema dostojnu rezervu. Mijenja ga obično Nathan Ake, ali Nizozemac ne može ponuditi ono što hrvatski branič daje, pa je tako i sam Guardiola početkom sezone, dok se ova mega-kriza nije ni nazirala na horizontu, istaknuo kako ima problema jer Gvardiol ne može igrati svaku utakmicu.

3) Momčad se zasitila i nije dovoljno obnovljena

Ederson, Kyle Walker, John Stones, Bernardo Silva, Kevin de Bruyne, Ilkay Gundogan, Phil Foden. Svi navedeni igrači bili su stožerni u nebesko plavoj momčadi tijekom proteklih trofejnih godina, a zajedničko im je što su svi redom na Etihad stigli 2017. ili ranije te pritom osvojili sve što se u klupskom nogometu može osvojiti. Neke od njih su ‘pregazile’ godine, no vjerujem da se kod mnogih od spomenutih igrača, ali i nekih koji su se klubu pridružili kasnije, pojavilo to zasićenje uspjehom. Dojma sam da je nedosanjani san zvan Liga prvaka držao Pepov stroj gladnim, ali nakon osvajanja ‘trofeja s velikim ušima’, a onda i još jedne Premier lige u prošloj sezoni, potpuno realno djeluje da razina motivacije nije na onoj prepoznatljivoj razini, a takav pristup u prvenstvu poput Premier lige ne prolazi.

4) Pep je neobjašnjivo tvrdoglav

Unatoč Rodrijevoj ozljedi, Manchester City još uvijek u fazi posjeda igra s obrambenom linijom koja je podignuta gotovo do centra igrališta. Bez Zlatne lopte na terenu, Građani su puno skloniji pogreškama u distribuciji lopte, a istovremeno, Mateo Kovačić i Ilkay Gundogan, igrači koji mijenjaju Rodrija nemaju izraženu duel igru, ni obrambene instinkte. Tako protivničke momčadi s lakoćom, po oduzetoj lopti, stvaraju prilike iz tranzicijskih napada. Još uvijek mi je potpuno nejasno zašto se Pep odbija prilagoditi, odnosno privremeno odustati od svojih postulata te nešto konzervativnije postaviti momčad, barem kako bi se sanirao dio problema u obrani. City je u zadnja dva mjeseca samo jednom mrežu sačuvao netaknutom – taj podatak govori dovoljno.

Dakle, uz sve nabrojano, ne treba biti osobiti lumen za donošenje zaključka kako se Manchester City trenutno nalazi u totalnom rasulu, a sve se to odrazilo i na predstavama našeg Joška Gvardiola. Bilo je tu mnoštvo gafova, atipičnih kikseva i nesigurnosti koje su prethodile golovima protivničkih momčadi. I to ne treba čuditi, ipak je riječ o 22-godišnjaku koji se po prvi put susreće s ovakvom vrstom kontinuiranog pritiska. Šteta, jer je u neku ruku ‘promašio tajming’ te ga je već u drugoj sezoni, umjesto redovite dominacije i šetnje do trofeja dočekala nezapamćena kriza kakva se na Etihadu ni u ludilu nije mogla očekivati.

Međutim, je li Gvardiol pogriješio dolaskom u City? Moj odgovor je – ne.

Rekao bih kako je Gvardiol već dovoljno napredovao pod Guardiolinom palicom, da se njegov transfer u Manchester City isplatio. Prije svega – unaprijedio je ofenzivni arsenal – do te mjere da su navijači Građana na društvenim mrežama počeli sanjariti da stvarno i zaigra u napadu. Također tehnički i taktički je sazrio i postaje sve univerzalniji igrač koji može pokrivati više pozicija, a siguran sam kako ga Pep vidi i na drugim mjestima. Zato se ne bih se začudio da ga isproba i na toj poziciji zadnjeg veznog, ali takva prilagodba vjerojatno zahtijeva čitavo ljeto, osobito u kompleksnom Guardiolinom sustavu. Međutim, već i sada možemo zaključiti kako je hrvatski nogomet, odnosno reprezentacija profitirala od Gvardiolova transfera u Manchester City.

Naravno, bilo bi lijepo kada bi ta uspješna priča iz prošle sezone nastavila trajati, ali tko zna, ova trenutna situacija bi se mogla i pozitivno odraziti na Joška. Napredak u sportu nikada nije linearan, a preživljavanje krize ovakvih razmjera igrače mora psihološki osnažiti. Ipak, uz sve aktualne probleme i budućnost je za Građane pod znakom pitanja u kontekstu 115 tužbi koje se poput crnog oblaka nadvijaju nad stadionom Etihad. Eventualna kazna mogla bi rezultirati tektonskim promjenama u klubu, ali Gvardiol ni u tom slučaju ne treba brinuti, jer oni isti europski velikani još uvijek čekaju u redu s vrećama novca – u želji i nadi da će budući lider Hrvatske nositi baš njihov dres.