Noževi su naoštreni, baklje zapaljene, omiljena meta je ponovno aktualna.

Novi Basket Mušketiri su snimljeni, uskoro i emitirani, spreman sam za košarkaški tjedan, jedva čekam guštati u Euroligi, pa ACB ligi….

‘Ali, ponukan nekim medijskim natpisima’…započeo bih inače tekst da sam medijski relevantan ili toliko značajan da je moje mišljenje važno do takve razine da iz novina iskačem kao iz paštete. No, nisam, međutim nešto i jesam. Frustriran.

Zlatko Dalić ima poseban status u hrvatskoj javnosti. Logično, čovjek je vođa nogometne reprezentacije koja je narodna svetinja. Nema ništa značajnijeg od nacionalnog dresa, grba, himne, ma svega što ide uz taj ansambl. Isto tako, čovjek je poprilično polarizirajuća figura. Možda ono što se najviše ističe jest često opjevani populizam. Nije ga lako braniti kada taj populistički duh izlazi ih svih njegovih pora.

Pritisak s kojim se Dalić suočava, s druge strane, je također teško razumljiv običnom čovjeku. Zahtjevi stižu sa svih strana, zašto je Petković ispred Livaje, zašto mora igrati Barišić, je li Pašalić zapravo krilni napadač, a što je to Vlašić učinio da ima nedodirljiv status u reprezentaciji? Hajdukovci su nakon tri povezane pobjede svog kluba na početku prvenstva ostali u teškom stanju šoka što Šarlija, Melnjak i Krovinović nisu pozvani u reprezentaciju, da ne spominjemo sve što se događalo oko Marka Livaje i njegovog naprasnog i bezuvjetnog otkaza reprezentaciji.

Dalić, s druge strane, igra svoju igru. Uostalom, to ga je i dovelo do statusa najuspješnijeg hrvatskog izbornika u povijesti. Da. Voljeli ga ili ne, čovjek je uspješan i to baš onako….super uspješan. No, ljudi ga opet ne vole.

Clint Eastwood je jednom prilikom rekao: ‘Mišljenje je kao šu..k, svi ga imaju.’

Doista, svi imaju mišljenje. Eto, ja također. Čitam danima, ne znam niti sam zašto, sve te silne analize gdje je to Dalić pogriješio. Naslovi ‘Dalićeva najveća pogreška…’, ‘Dalić ovo nije smio napraviti’, ‘Dalić mora otići..’, ‘Dalić otkrio koji mu je burek najdraži’….

Ono što me posebno fascinira, danas čovjek koji dva puta u životu nije udario nogom loptu misli da zna više od nogometnog trenera. Bilo kojeg. A posebno Zlatka Dalića. Znate, čovjeka koji je osvojio srebro i broncu na Svjetskom prvenstvu. Tog Dalića.

‘Ali imao je sreće…’….ah da, ta sreća.

Živimo u doba videoigara, a praktički nema nogometnog fanatika koji ne igra Football Manager. A isto tako, mnogi svoja razmišljanja o nogometu izvlače iz činjenice što su s Wrexhamom osvojili Ligu prvaka. Jer, znate, ako ste u stanju s Wrexhamom, čak i uz potporu Ryana Reynoldsa osvojiti Ligu prvaka, onda znate bolje od Dalića. Nema dileme. I pritom nema veze što ste to ostvarili u virtualnom svijetu.

Još me više fascinira činjenica da su ljudi u stanju toliko lako okrenuti se protiv čovjeka koji je narodu donio isto tako toliko sretnih trenutaka. Da, što god mislili o Daliću i njegovim populističkim ispadima, riječ je o uspješnom treneru koji je ostvario rezultate sa zemljom koja nikada nije izgradila nogometni stadion. Doduše, ispričavam se, jedan je izgrađen, samo ga je na noge postavio netko drugi.

Kao netko tko dolazi iz košarke, gdje hrvatska reprezentacija nije ostvarila baš ništa već 30 godina, nema medalje, jedva da je viđeno kojekakvo polufinale, a u posljednje vrijeme teško dolazimo i do velikih natjecanja. I tu se napada trenere, ponekad s pravom, ali barem postoji razlog, a on je uvijek adekvatan – neuspjeh.

No, nogomet je nešto sasvim drugo. Dalić je ostvario uspjehe kakve košarkaški treneri mogu samo sanjati, a u današnje vrijeme i u nekim drugim, do nedavno, trofejnim sportovima. Zar smo stvarno došli do situacije da rušimo čovjeka koji je, ponavljam, ovom narodu donio toliko sretnih trenutaka? Pa i da postoji ta ‘sreća’ kao nešto opipljivo, nešto što se može stvoriti, zar nije bolje imati čovjeka koji posjeduje taj svemoćni element života nego nekoga tko će izgubiti od Turske u produžetku Europskog prvenstva jer su igrači pretjerano slavili gol postignut pola minute ranije?

Živimo u zemlji gdje puno toga nije u redu. Možemo nabrojati stotinu stvari koje treba popraviti, a možda deset koje treba zadržati. A taj naš gen, taj način razmišljanja da moramo uništiti i nešto što je dokazano dobro, nikada mi neće biti razumljiv, a niti prihvatljiv.

Pitaju se portali, novine, tiskovine, treba li Dalić otići? Pošto imam stražnjicu, dajem svoje mišljenje.

Ne. Dalić ne treba otići zato što je reprezentacija izgubila dvije važne utakmice. Neka je populist, neka je svašta i nešto, ne mora mi biti omiljen, niti drag, kao niti ljudima koji izvlače svoja mišljenja jer su dobri u Football Manageru. Ali, poštovanje mora postojati. A to često zaboravljamo.

Poštujte što je čovjek učinio, zaslužio je barem priliku da se izvuče iz situacije u kojoj se našao.