Mladi hrvatski nogometaš Ante Ćorić promijenio je sredinu i iz Rome stigao u Almeriju

Ante Ćorić u Romu je došao kao veliki talent i nada, a na početku su baš svi, potvrđuje Ante, imali samo riječi hvale i pisali i govorili pozitivno. Međutim, uslijedio je negativan šok koji je pokazao da ‘Vučica’ ne računa na hrvatskog veznjaka, koji se trudio, radio, zalagao, ali mu ni danas nije jasno kako nakon svega nije dobio nikakvu šansu.

Naposljetku, Roma ga je odlučila proslijediti na posudbu u španjolskog drugoligaša Almeríju s pravom otkupa na kraju sezone u visini od sedam milijuna eura.

Za Net.hr Ćorić je ispričao mnogo toga i potpuno se otvorrio. Od toga kako je primljen u Almeriji do toga da nije mogao proći kroz mjesto u kojem ga svi znaju zbog svega što se o njemu pisalo i govorilo, jer je od uzora postao netko tko je propao.

‘Super sam se snašao u Španjolskoj, iako nisam dugo ovdje. U Almeríji sam, evo, već treći dan. Znači grad je prelijep. Stvarno, čudo od ljepote. Dobro, ne može se to uspoređivati s jednim Rimom, ne po ljepoti, nego po veličini. Ipak sam došao iz grada od koji broji više milijuna ljudi u grad s nekih 200.000 po mjerenju iz 2016., malo je po tom pitanju ipak drugačije. Nije gužva, lako se naviknuti na život. Ali stvarno, grad kao grad je strašan’- rekao je Ćorić pa nastavio.
‘Ovo je jedan od ljepših gradova u kojima sam bio, a bio sam stvarno svugdje. Što god netko pisao i govorio, ja sam zadovoljan što dobivam priliku pokazati na terenu što znam, ne pričom, ne hvaljenjem gdje igram, nego želim pokazati da nisam zaboravio igrati, da sam još uvijek dobar. Ne znam, u meni se probudio neki inat. Želim se vratiti tamo gdje sam igrački bio prije, kao što želim da uđemo u prvu ligu. Presretan sam što ću ponovno igrati. Na meni je sad da odigram kako treba i da s Almeríjom uđem u prvu ligu. Nakon svega što mi se dogodilo u Romi.’
‘U Romi nisam dobio uopće šansu, to je jedini problem. Da se razumijemo, oni su prema meni nakon što sam došao bili korektni. Bili su uz mene, od početka su me gledali, pratili, dobio sam dojam da ću dobiti bar šansu. Ali evo, nisam dobio šansu ali se neću buniti. Iako, moje mišljenje da sam bio dobar, i više nego dobar… U tamošnjim medijima su pisali, u intervjuima su govorili, da sam impresionirao. Totti, Perotti, trener, ma svi živi… I onda nakon toga nisam dobio šansu. Zašto? To stvarno ne znam, ne znam što se točno dogodilo. Nažalost, tako je bilo, tako mi je pao grah, da tako kažem… Nikoga ne želim kriviti za to, krivim samo sebe. Možda sam ja…. Ma ne znam stvarno’
“Ma ne znam stvarno… Ne želim kriviti nikoga, niti ikome išta zamjeram. No, krivo mi je što nisam u Romi dobio priliku jer mislim da sam zaslužio minute, iako je Roma veliki klub. Nažalost, tako se dogodilo. Nikad ne bi krivio nikoga za svoje neke loše stvari, to nikad nisam radio. Puno se pričalo da krivim trenere i slično. Niti s jednim trenerom se nisam posvađao u životu, a vani ispadam kao bahati dečko koji se svađa sa svim trenerima. S Petevom i njegovim bratom sam se našao u Rimu, sjeo, popio piće, popričali smo normalno… Sve je bilo super. On i ja smo u dobrim odnosima.
Ali eto, ljudi tako malo pričaju svašta, oni koji žele da se moje ime spominje u negativnom kontekstu. Uspjeli su napraviti svoje i mene ocrniti svojim notornim lažima, iako ništa nije istina. Najlakše se pravdati. S Petevom sam se pravdao, ono kad sam izjavio u novinama, a možda nisam trebao. No, to je bilo moje mišljenje. ‘Neka oni misle što žele’, tada sam tako razmišljao, ‘što ih je volja’, ja sam stao u svoju obranu jer nisam htio da netko laže i priča laži o meni. To što se pisalo i pričalo jednostavno nije bila istina. Nikad ne bi rekao treneru da ne želim igrati. Znači, sankcije su za takvo što velike. Možete ostati bez ugovora. Ljudi kad krenu lagati ne znaju stati, ne znaju niti što pišu, ne razmišljaju svojom glavom. Sve napisano, pogotovo loše, može tebi donijeti posljedice na negativan način”, govorio je Ante, opisujući tugu i negativne osjećaje tijekom boravka u Rimu.

‘Bilo mi je teško, normalno da je. Gdje mi neće biti teško… Od najboljeg dečka koji ne pije, koji nikad nije probao alkohol, koji nikad nije probao cigaretu, koji ne izlazi van, koji je doma s familijom, koji ima curu od 16. godine, koji se ne opija, postao sam negativan primjer mlađim kolegama nogometašima. Da, bilo mi je teško, jako teško… Bed mi je bio šetati kvartom u Središću gdje sam hodao ponosno, gdje su me gledali pozitivno, bez mrlje… No, kad je sve to loše o meni izašlo u medijima, svi su me gledali drugačije kao da je to istina. Jer, ljudi vjeruju novinarima. Čitam i pratim i ja što pišu mediji, pa ne vjerujem baš svemu što pročitam.

Ne možeš osuditi nekoga samo na temelju nekog novinskog članka. Ali eto, ljudi pročitaju, misle da je to istina i to loše izađe za onog o kome se piše. Bilo mi je tada baš teško. Nikome se nisam htio obratiti, nisam s nikim htio pričati. Ništa…”, ističe Ante i na taj način daje do znanja koliko mu je dolazak u Almeríju, u drugu španjolsku ligu koja je jedna od najjačih drugih liga u Europi, pozitivan za njegovu karijeru, a ne s ‘konja na magarca’, kako neki misle…

Potom se ponovno vratio na Almeriju i samo pozitivne stvari govorio o novoj sredini i atmosferi u kojoj je dočekan.

‘Želimo ući u prvu ligu. Uvjeti su sjajni. Klub je baš za prvu ligu, govorim o uvjetima i svemu. Ljudi koji su prije tri tjedna došli u klub su sve promijenili jer imaju jaku želju za ulazak u Primeru, iako je i Segunda División jaka i kompetativna. Ima dobrih momčadi, svako svakog može pobijediti. Gledana je. Mislim da je devet klubova sad u njoj koji su igrali prvu ligu prije dvije ili tri godine, kao i prošle godine… Tako da ono, stvarno jako dobra liga, dobri klubovi, mislim da će to biti zanimljiva godina.

Razgovarao sam ljudima u klubu, presretni su što sam došao, kao i svi u klubu. Dočekali su me kao igračinu. Treći trening dobro me krenulo. Nisam zaboravio igrati nogomet, nego nisam dugo igrao. I trener je baš danas rekao kako vidi pojačanje u veznom redu u obliku mene i kako ću ja činiti, kako činim, razliku u ligi. Uz to je dodao kako jedva čeka da krenem igrati. Još uvijek čekam papire i to sad može trajati dva tjedna, može tri, a može i sutra biti gotovo. Jedva čekam da sve završi pa da budem spreman za igru. Ipak godinu dana nisam igrao 90. minuta, tu će biti na početku 20 minuta, pomalo ću to sve dozirati. Jedva čekam to’.