Rijeka se sinoć oprostila od europskog proljeća iako je u jednom dijelu utakmice bila u solidnoj poziciji za dohvaćanje tog, za hrvatske klubove, nedostižnog cilja...

Kao što smo to već navikli u protekle dvije sezone, Kekova momčad mljela je visokim presingom u prvom poluvremenu, kod 2:0 propustila dvije jako dobre prilike za rješavanje utakmice i onda dobila gol nakon potpunog pada koncentracije u doslovno posljednjim sekundama poluvremena.

Nije se to dogodilo prvi, a sigurno ni posljednji put ove sezone. No, za ovaj osvrt na utakmicu to je manje bitna stavka. Naime, odnos snaga u nastavku stubokom je zaokrenut, a na to nas je Rijeka također navikla ove sezone. Nećemo ulaziti u dubinske uzroke zbog čega igrači hrvatskog prvaka gotovo poslovično “ostaju bez energije” u drugih 45 minuta te kako je moguće da se jedna te ista momčad bez ikakvih intervencija (barem onih eksternih) ponaša na potpuno drukčiji način u razmaku od samo 15 minuta, odnosno nekoliko sekundi igre. Jer, bijeli su na teren u nastavku ušli s potpuno drukčijim pristupom, što im se vrlo brzo i naplatilo. 

AEK je u potpunosti vodio igru, dijelom je to rezultat činjenice da su pokušavali oduzimati loptu puno dublje nego u prvom poluvremenu, no uvelike je takav pristup olakšala i sama Rijeka, prepustivši inicijativu, s namjerom čuvanja rezultata. Koncept o kojem se može itekako raspravljati na nogometno-filozofskoj razini, što ćemo također ovom prilikom zaobići…

Ono što je ostavilo bez objašnjenja i s pravom šokiralo svakog gledatelja utakmice, bez obzira koliko emotivno bio involviran u događaje na terenu, je način na koji je Rijeka odigrala samu završnicu susreta. 

Nije se dosad jednom događalo da hrvatski sportski kolektivi naočigled imaju problema s praćenjem raspleta u skupini i izvođenjem adekvatnih matematičkih računica i povlačenjem sukladnih prilagodbi i poteza na terenu, ali ono što smo vidjeli od Rijeke sinoć bilo je nešto najčudnije čemu smo uopće svjedočili. 

Kod rezultata 2-2, AEK je u posljednjih dvadesetak minuta malo “podigao nogu s gasa”, bili su očito u tim trenucima svjesni kako im taj rezultat daje velike izglede da u posljednjem kolu u Beču dohvate drugi krug natjecanja. Neće smjeti izgubiti od objektivno nekvalitetnijeg kluba i osjetili su kako nije potrebno poduzimati previše rizika tražeći pogodak koji bi im osigurao europsko proljeće već u Ateni…

I dok donekle možemo shvatiti takav pristup izabranika Manola Jimeneza, kako opravdati pristup koji su igrači Rijeke imali kod spomenutog rezultata? Nije trebalo imati nuklearnog fizičara ili višeg matematičara u stručnom stožeru da bi se u tim trenucima utvrdilo kako klubu za prolaz u sljedeći krug natjecanja isključivo i jedino odgovara – pobjeda!! 

No, što se događalo na terenu? Izdvojili smo dvije situacije koje će zorno prikazati na koji način je Rijeka “pokušavala” postići taj treći pogodak u samoj završnici. Precrtali smo pozicije igrača obje momčadi na zelenu ploču i pronašli neobjašnjive rupe u obrambenim zonama AEK-a koje Riječani nisu koristili.

Na prvom grafičkom prikazu (situacija u 85. minuti) možete uočiti da su četiri igrača u bijelom okružena šestoricom igrača domaće momčadi, ali upada u oči ogroman prostor na desnoj strani obrane AEK koji nije iskorišten i u kojemu nema niti jednog igrača u bijelom dresu?! 

Osim toga, u navedenoj situaciji, primjetna je stravična odsjećenost posljednja dva igrača Rijeke (crveni križić označava igrača s loptom) od ostatka momčadi. 

Druga situacija (donji prikaz) koju smo odlučili na ovaj način “analizirati” još je dramatičnija i još manje shvatljiva. Igrala se druga minuta sudačke nadoknade (od 4 dodijeljene), AEK je s dosta igrača (!) istrčao pred šesnaesterac Rijeke, nakon neoprezne lopte koju je izgubio Žuta, ali su je i oni olako predali protivniku, što je otvorilo zaista obećavajuću situaciju za odigravanje kontre.

Kada smo očekivali da će apsolutno svi igrači Rijeke jurniti na protivničku polovicu, dogodilo se da je od posljednjeg igrača u bijelom (oko središnjeg kruga na ovom grafičkom prikazu) do njegovog prvog suigrača u pozadini ostalo najmanje 20 metara prostora, a ponovno nikoga (?!) nije bilo ni blizu uz lijevu aut crtu!

Drugu situaciju možete uočiti u naslovnoj slici, gdje još bolje možete primijetiti koliko daleko stoji “posljednja” linija Rijeke (ovom prilikom sastavljena od 6 igrača, dva nisu u kadru) od polovice protivnika i koliko je neambiciozna u nastojanjima da do iste dođe! Dvije i pol minute, 150 sekundi prije kraja njihove europske sezone!?! 

Navedenom apsolutno moramo dodati sljedeće opservacije:

1. Prilikom zamjene Črnica za Pavičića moglo se primijetiti negodovanje suigrača potonjeg zbog činjenice da je prebrzo napuštao teren.

Uopće je neobično bilo vidjeti kako Kek iskorištava posljednju zamjenu u sudačkoj nadoknadi, što treneri uglavnom koriste kada su zadovoljni rezultatom i žele ukrasti nešto vremena.

2. Dojma smo da je vratar Prskalo u samoj završnici koristio svaku priliku da maksimalno odugovlači s vraćanjem lopte u igru.

3. Niti jednom Riječani nisu pokušali odigrati dugačku loptu prema šesnaestercu protivnika u posljednjim minutama utakmice u kojima im je grčevito trebala pobjeda. To je “taktičko” rješenje koje primjenjuje gotovo svaka momčad na svijetu suočena s rezultatskim i vremenskim deficitom. 

U svakom slučaju gledali smo jednu vrlo neobičnu utakmicu u Ateni. Riječani su na kraju uspjeli obraniti bod koji im apsolutno ništa nije donio, ili točnije – donio im je ispadanje iz Europe. Ali i još jednu stvar: njime su zaradili 120 tisuća eura, što je nagrada koju Uefa u Europa ligi dodjeljuje svakom klubu koji je ostvario remi u utakmicama skupina. 

U slučaju pobjede, zaradili bi tri puta više novaca. Da su primili gol – a unatoč neočekivano opreznom pristupu u posljednjim minutama svejedno su mogli, jer je oko 90. minute AEK promašio nevjerojatnu priliku s nekoliko metara udaljenosti od Prskala – zaradili bi frišku figu! 

Navijačima i neutralnim promatračima ostat će dojam da ih je to ionako dočekalo, no možda griješe. Naime, već nekoliko dana čitamo i slušamo o zimskom prijelaznom roku kao razdoblju velike rasprodaje u riječkoj momčadi. Njome bi klub trebao zaraditi puno više novaca nego što bi dobio dobio plasmanom u sljedeću fazu natjecanja: 300 tisuća eura nagrade za drugo mjesto, još 240 razlike do pobjede protiv AEK-a je tek nešto više od pola milijuna eura, a te novce mogu dobiti za pola Leonarda Žute, primjerice, ako je vjerovati procjenama Transfermarkta. 

Jasno, za prolaz dalje trebao bi im i pozitivan rezultat protiv Milana kod kuće u posljednjem kolu (i odgovarajući rasplet u Beču), koji bi im donio još 120 ili 360 tisuća eura. Sada smo već opasno blizu cijeni cijelog Žute, a netko u klubu možda je izračunao kako vjerojatnost za dohvaćanje tog dodatnog Uefinog financijskog kolača nije ni blizu bila jednaka da se kroz promjenu igračkog kadra kompenzira oportunitetni trošak uslijed neadekvatnog rezultata…  

Ako je ta pretpostavka točna, a trudio sam je obraniti nizom grafičkih indikatora i pratećih objašnjenja – bio je to posljednji u nizu neobičnih poteza sa sportskog aspekta u sezoni koja je trebala biti nadogradnja na prošlu.

Prije početka iste za “kikiriki” je prodan nositelj igre šampionske momčadi, Andrijašević je poslan u klub koji je daleko od razine koja bi opravdala takav transfer. Nakon junačkog izbacivanja Salzburga, prodan (tj. posuđen) je još jedan iznimno bitan kotačić u dotad još uvijek dosta podmazanom mehanizmu Kekovog stroja. 

Ισοπαλία 2-2 το τελικό αποτέλεσμα στον αγώνα του ΟΑΚΑ #UEL #aekrij #aekfcineurope #aekfamily #weareback pic.twitter.com/VQ5PbdNt34

— AEK F.C. (@AEK_FC_OFFICIAL) November 23, 2017

Ristovski je otišao u Sporting uz objašnjenje da je portugalski klub jako inzistirao na njegovom dovođenju upravo u toj fazi sezone kako bi Makedončeve usluge mogli iskoristiti u preostalim europskim utakmicama. Rista se načekao do prvog nastupa za zeleno-bijele, a klub je za taj transfer uzeo pravu siću, ako taj novac stavimo u kontekst nabujalog nogometnog tržišta, a posebno u kontekst značaja kojeg je imao za momčad. 

Neobičnosti i nelogičnosti tu nisu stale, ubrzo je Gavranović došao korak od potpisivanja ugovora s najvećim Rijekinim suparnikom za naslov, od čega se navodno u posljednji trenutak odustalo uz indikativni dolazak Pavičića na Rujevicu ubrzo zatim. Uslijedila je serija potpuno neočekivanih rezultata, naročito u HNL-u, a posebno je bolno bilo gledati kako je Rijeka u gotovo svakoj kompetitivnijoj utakmici imala ogromnih problema u drugim poluvremenima, kada bi redovito veći dio momčadi ostajao bez snage. Što i nije neobičan rasplet s obzirom koliko dugo je Kek odbijao koristiti većinu igrača koje je Uprava pribavila u prijelaznom roku… 

S obzirom na činjenicu da Rijeka dva kola prije kraja jesenskog dijela prvenstva puno previše zaostaje za Dinamom, neuspjeh u Ateni praktički je spustio zastor na sezonu, barem što se rezultatskih ambicija tiče. Kakve god da one zapravo bile, jer nekoliko puta tijekom ovih par mjeseci, prosječnom navijaču bilo je jako teško interpretirati kako su ih zapravo zamislili Mišković, Mance i kompanija.