Prošle godine, 9.2. imao sam čast i radost dijeliti istu prostoriju s njim, razmijeniti pokoju riječ s njim i, radeći posao koji volim, voditi emisiju u kojoj je bio gost kao glavni 'glumac' filma posvećenog njemu i njegovu velikom životu. Život koji je pravi primjer stare latinske 'per aspera ad astra'. Taj dan napunio je 87 godina i spletom okolnosti dijelili smo isti stol. Piše: Petar Čondić

Danas, dan prije pune godine od toga, dan prije svog 88. rođendana otišao je trener svih trenera, otišao je čovjek koji je svakog nogometnog zaljubljenika 1998. ‘natjerao’ pronaći malu Hrvatsku na karti svijeta.

Na njegovu ovozemaljskom putu ja sam bio samo nešto manje od treptaja oka i ima onih daleko relevantnijih koji mogu i znaju napisati o njemu puno više, vjerojatno i točnije, ali na mene je djelovao ovako.

Jedan od onih posebnih, od onih koji su bili mali u svojoj veličini. Njegova osebujnost, karizmatičnost, glas, otvorenost, na koncu i rezultat nikada neće otići. Taj će trag ostati prisutan među svima koji su ga jednom čuli preko TV ekrana. Ali i toplina koju sam imao sreću osjetiti u njegovu prisustvu.

Kad za tebe i o tebi netko radi film i još ga za kraj možeš sam iz prvog reda pogledati i suznih očiju vrtjeti slike cijelog svog života, znaš da si nešto postigao i nešto u nasljedstvo ostavio.

Posebno iz filma pamtim da je u vrijeme najtežih trenutaka u tuđini morao birati između kupovanja hrane gladnoj obitelji i poklona kćeri, jednog predmeta s izloga koji je vidjela u šetnji. Ćiro je izabrao kupiti poklon jer ju on čini sretnijom od hrane koju bi kupio.

Sportskim novinarima ostat će praznina jer je uvijek bio dostupan nešto reći i tim istupom odmah ti dati naslov bez da se misliš kako bi ga mogao skrojiti. Ali svi ćemo pokušati u svojim glavama ili međusobno pogađati na koji bi način, samo sebi svojstven, komentirao neku temu o kojoj bi ga sigurno pitali.
Imao je različitih istupa, ali što reći loše o čovjeku kojem ni psovku ne možeš zamjeriti nego te nasmije. Jednostavno zato što je to Ćiro.

Otišao je, ali ostaje zauvijek, kao i antologijska recitacija Puškina u studiju.

Počivaj u miru Ćiro i hvala ti.