Ne bi trebalo više nikoga šokirati, ali kada kreće ta protivnička trica…

Hrvatski košarkaši ostali su ponovno prekratki u završnici važne utakmice, više nije niti bitno kojeg natjecanja, kvalifikacijskog ciklusa, ma čega već ne.

No, na početku. Velika čestitka igračima, izborniku reprezentacije Veljku Mršiću, njegovim asistentima od Damira Mulaomerovića pa nadalje, ma sve do vrha Saveza. Pitate se zašto, posebno nakon dva poraza?

Prvo, donesena je najhrabrija odluka, možda i u povijesti nacionalnog košarkaškog Saveza. Totalni remont reprezentacije, ključevi su ostavljeni u rukama nikad mlađe selekcije koja je krenula u pohod na veliko natjecanje. Bit ću posve iskren, očekivao sam već i protiv Slovenije poraz od 25 razlike, a možda još i lošije izdanje protiv Finske. Ali to se nije dogodilo, minus taj dio s porazom.

Već dugo nisam s većim guštom pratio utakmicu reprezentacije, a da pritom nisam opsovao oksfordski riječnik prljavih riječi. Ostao sam pod dojmom nade da se napokon nešto pozitivno događa, da ćemo napokon nešto novoga naučiti iz ovih poraza.

Hrvatska je u obje utakmice igrala na način koji me iskreno oduševio, čudno je to reći, no konačno je igra imala i glavu i rep. Nemamo kvalitetnih šutera, toga je bio svjestan i Mršić, nemamo super iskusnih igrača, i toga je bio svjestan izbornik. U tri dana priprema s ovim mladim momcima uvjerio ih je da mogu igrati, trčati, boriti se protiv iskusnijih i šuterski moćnijih ekipa.

Finci su šutirali, zabijali što su trebali i što smo očekivali, ali hrvatski igrači nisu paničarili, koristili su svoje prednosti, brz protok lopte, igru pod koševima. Nije se posustajalo od plana igre i to je dio koji me kao navijača najviše oduševio. Napokon smo znali što je identitet igre hrvatske reprezentacije, čvrsta obrana pa borba za svaku loptu.

TRICA, PROKLETA, PROKLETA, MA PROKLETA TRICA!

A sada…ovaj naslov.

Pogledao sam u nebo. I pitao, pa je li ovo moguće??? Zar opet?

Imam osjećaj, ako ću za dvadeset godina još uvijek disati kako će neki tamo drugi klinci u dresu reprezentacije proklinjati novi poraz zbog gomile trica protivnika u posljednjoj minuti, tada možda protiv odjednom super moćne Andore čiji bek Eduardo Ardilles iz redova Barcelone ne može promašiti pa niti da je pod tušem u svlačionici.

Rekao bi tamo neki trener…’mladi moraju naučiti iz ovog poraza’…ma jedino što moraju naučiti jest da idući put kad se protivnik podigne na trici u posljednjoj minuti, krene pod noge pa tko ostane živ. Dobro, možda ne baš tako doslovno.

Završit ćemo pozitivno. Hrvatska je na dobrom putu, ništa nije izgubljeno, neka se ne gubi mnoštvo dobrih stvari koje smo dobili nakon ova dva poraza. Nema više prekaljenih veterana koji su nam uništavali živce promašenim zicerima….s klincima i njihovim pogreškama ćemo živjeti, a jednog dana uvjeren sam i uživati u povratku tamo gdje smo nekad bili. Bundović, Prkačin, Perković, Branković, Rogić, Marić i društvo, glavu gore….

Reprezentacijo, izgubili smo, ali dobili smo nadu. Vidimo se u veljači.