Dan poslije smrti legendarnog Petra Skansija reakcije se ne stišavaju. Nema koga vijest o njegovu odlasku nije pošteno uzdrmala, iako su mnogi bili svjesni da se kraj bliži...

Okrenuli smo jutros broj Rate Tvrdića, Skansijevog dugogodišnjeg cimera i bivšeg suigrača iz Jugoplastike i reprezentacije, no ispričao nam se. Zamolio je za razumijevanje.

„Ne mogu ništa govoriti. Skroz sam smušen…“, tiho nam je prozborio Rato. I sam čuveni as splitske košarke koji je, između ostalog baš sa Skansijem, stvarao najljepše priče na Gripama, ali i šire.

Čuli smo se zato s Brankom Macurom, on je nešto mlađa generacija. Par godina igrao je sa Skansijem u Jugoplastici, a onda je Pero preselio na klupu i bio mu trener.

„Bio sam u kontaktu sa Željkom Jerkovom i znao sam da je Skansi teško bolestan i da je loše, ali opet me potresla vijest“, rekao nam je Macura koji nam se javio netom prije nego što će članovi Splitskog kluba olimpijaca položiti vijenac uz Skansijevu ploču na Zapadnoj obali u Splitu. Ondje se, naime, na šetnici nalaze ploče olimpijskih medaljonoša iz Splita i splitskih klubova.

„Mlađi sam od njega pa smo suigrači bili samo par godina, a onda mi je pet godina bio trener. Osvojili smo titulu prvaka bivše države i Kup, pa Kup Koraća… Mnogo lijepih uspomena.“

Ubojit i nemilosrdan na parketu – u košarkaškom smislu naravno – a izvan njega Skansi je bio pravi uglađeni, galantni gospodin.

„Baš je ugodan bio, nikakvih problema nikad s njim nije bilo. Znao se odnositi prema igračima. Zbilja je i kao osoba bio fantastičan“, dodaje Macura, nekadašnji igrač i Šibenke.

A Skansijev utjecaj na razvoj košarke ne samo u Splitu, već i u regiji, jednostavno je nemjerljiv.

„On je kao igrač donio prvu titulu prvaka svijeta Jugoslaviji (op.a. 1970.) i tu je počeo uspon košarke na našim prostorima. Puno je taj uspjeh doprinio popularizaciji košarke u nas. Ostat će upamćen i kao trener koji je s Hrvatskom osvojio olimpijsko srebro u Barceloni 1992. što je bio vrhunski uspjeh.“

Odlazi nam šjor Pero, a tuga ostaje. Takav je život. Ali, ostaje i njegovo bogato nasljeđe kao putokaz budućim generacijama.

„Odlaze mi dragi ljudi s kojima sam puno godina proveo na terenu. To je život, nemilosrdan…“, sjetno će za kraj Branko Macura.