Joe Amaechi, bivši NBA igrač, dao je zanimljivo viđenje načina na koji se Michael Jordan odnosio prema suigračima, što je razotkriveno u nedavno emitiranom dokuserijalu Posljednji ples.

Amaechi je u NBA ligi debitirao upravo protiv Jordana 1995. godine igrajući za Cleveland Cavse. Za njega je to bilo zastrašujuće iskustvo…

– Ne sjećam se Michaela iz te utakmice jer sam bio previše ustrašen da ga uopće pogledam – priznao je. 

Međutim, nastavak njegova izlaganja za BBC, u raspravi o tome je li Jordan pretjerivao u grubom odnosu prema suigračima, nije uopće djelovao intimidiranim. Pače, Amaechi, kasniji igrač Orlanda i Ute, dao je zanimljivu opservaciju:

– Karizma i strahopoštovanje koje izaziva vrlo je korisno kada je usmjereno na protivnika. Međutim, manje je korisno na svakodnevnim treninzima. Manje je korisno kada dobivaš povratne informacije od njega. 

I sada dolazimo do najzvučnijeg i najzanimljivijeg dijela izlaganja:

– To narušava momčad. Čak i ako u suigračima postoje dijelovi izvrsnosti, ovo ih sprječava da postanu dobri koliko bi mogli biti. 

Amaechi je priznao da nije pogledao spomenuti dokuserijal, već da se u svojem komentaru referira na iskustva Jordanovih suigrača iz tog vremena.

– Igrao sam s ljudima koji su igrali s Michaelom. Nitko nikada nije rekao ružnu riječ o tome što je nosio cijelu momčad na ramenima. Ali, uvijek biste u momčadi mogli pronaći jednu, dvije ili tri osobe koje, koliko god se trudile, nikad nisu mogle izaći iz Jordanove nemilosti.

Ovdje ćemo stati s citiranjem i malo se osvrnuti na izrečeno – zaista zvuči pomalo zastrašujuće nagađanje da je Jordanova ekipa iz devedesetih mogla osvojiti više nego je osvojila da je on bio bolji komunikator.

Znam što ćete sada pitati – a kada bi to dohvatili to “više” što sugerira Amaechi? I to je jako dobro pitanje! Naime, u sezonama 1994. i 1995., kada su Bikovi jedini put nakon 1991. ostali bez naslova, Jordan nije igrao za Chicago, osim na samom kraju 1995. Na kraju 1998. momčad je raspuštena po nalogu s vrha.

Jedino kada se, naizgled, nešto moglo dodatno ušićariti je početak devedesetih i dva poraza od Pistonsa u finalima konferencije. No, tada je Mike još ipak bio daleko od svemogućenog božanstva nadljudske karizme i gledajući dokumentarac, nismo stekli dojam da je na isti način nastupao prema suigračima kao u šampionskim sezonama.

Osim toga, dosta je igrača i promijenjeno.

Ipak, moramo ostaviti prostora za jednu mogućnost – a to su upravo sezone 1994. i 1995. Tada je Jordan odmarao od košarke igrajući bejzbol, a Bikovi bez njega nisu bili dovoljno dobri da “nastave niz”. Ili nisu imali dovoljno samopouzdanja?

Možda jesu bili dovoljno kvalitetni, jer kad pogledate ta vrhunska imena koja na okupu iz današnje perspektive izgledaju kao superzvijezda do superzvijezde, dojam je gotovo da su se Bullsi morali lakše dočepati nekih naslova prvaka, a posebno onih u posljednjoj trilogiji, mukotrpno dohvaćenih preko Pacersa i Jazzera. 

Možda bi, uz bolje odnose u svlačionici za vrijeme Jordanovog prisustva, ti igrači koji bi ponekad na treningu dobili šakom u glavu (npr. Kerr) imali više vjere u sebe da nisu inače stalno bili izlagani negativnoj energiji, što sugerira Amaechi?

Možda bi, takvi, bili sposobniji nositi Chicago do samog kraja i kada nije bilo Gospodina Zraka, ili kada se vratio na kraju 1995.?

Sve su to, naravno, pusta nagađanja i pitanja na koja nikad nećemo dobiti odgovore, ali morate priznate da golicaju pažnju…