Krešo je po meni bio najveći igrač svih vremena izvan Amerike, na utakmici protiv SSSR-a ključnu su ulogu imali vanjski igrači Delibašić, Kićanović, Slavnić i Dalipagić. S neobičnom petorkom u to vrijeme neugodno smo ih iznenadili u produžetku i uspjeli doći do pobjede. Piše Petar Bezinović

Točno prije 40 godina na današnji dan, jugoslavenska košarkaška reprezentacija postala je olimpijski prvak u košarci. Najjači i jedan od najvoljenijih sportova u tadašnjoj državi dosegao je vrh svoje popularnosti, a sa sigurnošću možemo reći da se takav uspjeh na ovim prostorima više neće ponoviti. To je bilo prvo i jedino olimpijsko zlato košarkaške reprezentacije Jugoslavije koje će vječno ostati zapamćeno

Deset godina prije, 1970. godine Jugoslavija je postala svjetskim prvakom u košarci. Bila je to najava za puno dobrih godina koje su uslijedile nakon tog prvenstva u Ljubljani. Bilo je to prvo svjetsko prvenstvo koje se održalo izvan Južne Amerike, a nema sumnje da je domaćinstvo puno pomoglo jugoslavenskim košarkašima koji su tada u finalu porazili Brazil i postali svjetskim prvacima. Istina je, na prvenstvu je sudjelovalo samo 12 ekipa i Jugoslavija je imala automatski prolaz u zadnji krug zbog domaćinstva, ali to ne može umanjiti ovaj veliki uspjeh kojeg su postigli tadašnji košarkaši koji je bio samo početak lijepog košarkaškog puta. Legende poput Ćosića, Šolmana, Skansi i trenera Ranka Žeravice predvodili su ekipu do svjetskog broja jedan.

Deset godina sustavnog rada, planiranja, selektiranja i vođenja igrača urodilo je plodom. Ono što se mora istaknuti kod svih uspjeha Jugoslavenskih reprezentacija su treneri i njihovo uspješno vođenje tih ekipa. Trenerska košarkaška tradicija koja se stvorila na području Jugoslavije, specifično Hrvatske i Srbije, jedan je od glavnih razloga zašto sve do danas imamo priliku gledati vrhunske košarkaše iz područja bivše države. Može se reći da je sve počelo od velikog trenerskog uma Aleksandra Nikolića koji je u tadašnje vrijeme po idejama i znanju bio ispred svog vremena. Njega je nasljedio Ranko Žeravica, a jedan od njih bio je i Mirko Novosel. Ovi legendarni treneri proizveli su još nekoliko trenera koje danas također smatramo jednima od najboljih kao što su Pešić, Obradović i Duda Ivković. Razvoj mladih talenata i pretvaranje takvih u vrhunske igrače bilo je od ogromnog značaja za košarku na ovim prostorima. U tadašnje vrijeme pravilo je bilo da NBA igrači ne igraju prvenstva i velika takmičenja, a to je Jugoslaviju činilo u određenim trenucima igrački najjačom reprezentacijom svijeta.

 Uspjeh napravljen 1980. mnogi smatraju najvećim košarkaškim uspjehom s ovih prostora ikad. Spoj trenera, iskustva od prijašnjih natjecanja i nove generacije koja je bila u najboljim godinama uz pokojeg starijeg igrača bili su savršena kombinacija za osvajanje zlata. Javnost je i već od tada predbacivala kako na Olimpijadi nema Amerikanaca i prema tome nisu taj uspjeh smatrali dovoljno ozbiljnim ili značajnim zaboravljajući kako je Sovjetski Savez također bio sila, kako košarkaška tako i politička, te da su imali domaćinstvo. Ekipe poput Brazila i Italije također su zavrjeđivale poštovanje prema tome reći kako taj naslov prvaka ne vrijedi dovoljno ili da ima neku mrlju na sebi znači nepoznavanje tadašnjih prilika i situacija.

„Osvojiti zlatnu olimpijsku medalju je uvijek ogroman uspjeh. Iza sebe smo imali sve medalje i to je jedino što nam je falilo i što smo tražili. Uvijek ima neki oblak iznad zbog toga jer nije bilo Amerikanaca, a mi smo toliko godina već bili skupa da je vjerojatno i da ih je bilo da bi rezultat bio isti. Bilo je to natjecanje, mi smo na njemu bili najbolji i dobili sve utakmice bez ijednog poraza, dobili smo Ruse na njihovom terenu gdje je bilo programirano da će oni to osvojiti. Sve zamke smo uspješno prebrodili te smo Ruse ponovno dobili u kasnijoj fazi natjecanja u produžetku u napetoj utakmici.“ rekao je Željko Jerkov.

Čosić, Dalipagić , Delibašić, Kićanović, Jerkov, Slavnić, Knego, Radovanović, Žižić, Krstulović, Nakić i Skroče uz trenera Žeravicu i njegovog pomoćnika,savjetnika i skauta Mirka Novosela sačinjavali su tadašnju jugoslavensku košarkašku reprezentaciju. Bez pravih NBA igrača i općenito američke reprezentacije na tom prvenstvu, mnogi od ovih igrača bili su najbolji na svojoj poziciji poput Kićanovića, Ćosića ili Dalipagića. Svoj put na prvenstvu započeli su pobjedama protiv Senegala, Španjolske i Poljske. Nakon te tri utakmice bilo je jasno da Jugoslavija mora biti među prve tri ekipe po igri i kvaliteti. Završna faza turnira bila je takva da je u grupi bilo šest timova, a igrao se jednokružni sistem u kojem je Jugoslavija trijumfirala svih pet puta. Protiv Italije i Kube nije bil većih problema, obje utakmice su glatko dobivene, ali onda je došao najveći mogući izazov i potencijalno odlučujuća utakmica prvenstva. Dvije najveće sile, Jugoslavija i SSSR, igrale su u borbi za finale, a ta utakmica bila je finale prije finala. U napetoj borbi i igri „koš na koš“ tijekom cijele utakmice, Jugoslavija je u produžetku došla do trijumfa (20-10) te je konačni rezultat bio 101-91. Utakmica protiv Sovjeta bila je prava rovovska bitka. Na kraju je presudila taktička inovacija s jugoslavenske klupe koji su igrajući samo s jednim centrom (Ćosić) i s četiri vanjska igrača uspjeli stvoriti prednosti i iskoristiti puni potencijal vanjske linije koja je na kraju prelomila utakmicu.

„To je bio veliki naš uspjeh. Možda i najvrijednija pobjeda reprezentacije u povijesti. Iako je Olimpijada bila malo hendikepirana bojkotom Amerikanaca, itekako je bila bitna i ništa manje vrijedna budući da je Sovjetski savez napravio sve da osvoje to prvenstvo. Od građenja novog stadiona do paljenja olimpijske baklje Sergeja Belova, sve je bilo u znaku toga da će oni osvojiti košarkašku zlatnu medalju. Pobijediti SSSR na njihovom terenu u trenucima kada je sve bilo napravljeno da oni osvoje zlato je fantastičan uspjeh.“ izjavio je za SportKlub Mirko Novosel.

Koliko je ta pobjeda bila značajna govori i sljedeća njegova izjava: „Moj tadašnji prijatelj, izbornik njihove reprezentacije Aleksandar Gomeljski rekao mi je ‘Ja vam dam 50 zlatnih medalja Sovjetskog saveza za ovu jednu vašu’.“

„Krešo je po meni bio najveći igrač svih vremena izvan Amerike, na utakmici protiv SSSR-a ključnu su ulogu imali vanjski igrači Delibašić, Kićanović, Slavnić i Dalipagić. S neobičnom petorkom u to vrijeme neugodno smo ih iznenadili u produžetku i uspjeli doći do pobjede. Imali smo i odlične ostale igrače koji su također puno pridonijeli poput Jerkova i Žižića.“ zaključio je Novosel.

Pobjedom protiv Sovjeta, igrači Jugoslavije osigurali su finale, ali su iduću utakmicu protiv Brazila svejedno uspjeli pobijediti jedan razlike. U finalu ih je dočekala Italija, utakmica koju su, barem na papiru, morali pobijediti. Nošeni pobjedom protiv najvećih konkurenata to su i ostvarili, u finalu je Italija u teškoj utakmici poražena rezulatom 86-77, a Jugoslavija je došla do najvažnije i najvrjednije titule u svojoj povijesti.

Finale s Italijom bilo je teško, iako je Jugoslavija na papiru bila favorit, a tome u prilog govore i riječi Željka Jerkova:

„Na kraju finale protiv Italije je lako moguće bila i najteža utakmica na prvenstvu. Tri četvrtine utakmice bile su izjednačene i tek smo na kraju prelomili tu utakmicu. Očekivali smo da će biti lagano jer smo ih već u grupi dobili 20 razlike. Ali finale je finale, svaka utakmica počinje s rezultatom 0-0 i nikada ne znate kako će završiti. Na kraju smo bili skoncentrirani i sve dobro odradili.
Tadašnja reprezentacija imala je najboljeg centra na svijetu Ćosića, najbolje bekove Kićanovića i Delibašića i najbolje krilo na svijetu Dalipagića. Kako bi to sve funkcioniralo tu smo bili Slavnić i ja da to sve skupa povežemo.“

„Svi najveći treneri su trenirali nas i naše generacije, oni su bili ključni u razvoju mladih igrača i pretvaranju istih u vrhunske talente“ zaključio je Jerkov za SK.