Rođen u Titogradu, već s pet godina preselio se u Beograd gdje je i započeo svoj trenerski put. Vodio je brojne klubove, od OFK Beograd do košarkaških velikana poput Partizana, ali i Crvene zvezde, a krajem 80-ih okušao se i u inozemstvu preuzevši španjolsku Granadu. Radio je još u Italiji, Francuskoj i Rusiji, ali svi će reći, gdje god je radio, ostajao je dosljedan sebi – jednostavan, principijelan i uvijek na strani slabijih.

Bio je trener koji je živio košarku, ali i čovjek širokih interesa, zaljubljenik u umjetnost, književnost i glazbu. Upravo takvog Duleta pamti i Danko Cvjetićanin, koji ga je upoznao još kao dječak u omladinskom pogonu Partizana.

„Dule, kako sam ga zvao, zaista je obilježio moj život i cijelu karijeru. Bio je najveći radnik kojeg sam upoznao, trener i prosvjetitelj koji je stvarao i igrače i ljude. Postavio je standarde rada na najvišu moguću razinu. Košarku je živio sto posto – o njoj je razmišljao i pričao, iako je jednako strastveno volio knjige, slikarstvo i glazbu“, prisjetio se Cvjetićanin za Sport Klub.

Njihov odnos nadilazio je parket. Vujošević je, kaže, često tražio knjige i glazbu koju nije mogao pronaći u Beogradu.

„Naručivao je rijetke knjige i albume, sjećam se koliko se razveselio jednom dijelu mađarskog nobelovca koje sam jedva nabavio. Redovito sam mu slao knjige i CD-e iz Zagreba, često preko sudaca ili igrača. Obožavao je i Arsena Dedića, njegovu glazbu je posebno cijenio.“

Na parketu – potpuno drugačiji. Nemilosrdan u radu, fanatičan u pristupu.

„Upoznao sam ga kao klinac, još u mlađim kategorijama Partizana. Već tada je bio mlad trener, ali nevjerojatno posvećen. Treninzi su bili naporni, provodili smo sate i sate na terenu. Znao je zakazati trening i u šest ujutro, samo da vidi tko je spreman dati sve od sebe. Tražio je najhrabrije i najupornije, one koji istinski vole košarku. Ostali bi jednostavno otpali.“

No, Vujošević nije stvarao samo košarkaše – stvarao je osobnosti.

„Često nam je poklanjao knjige koje smo morali pročitati, a onda bismo o njima razgovarali. Sjećam se koliko me oduševila ‘Tri ratna prijatelja’. To vam dovoljno govori kakav je bio – poseban.“

Poseban i izvan sporta. Volio je jazz, dolazio u Zagreb, razgovarao s glazbenicima, pokušavao razumjeti svaku nijansu umjetnosti.

„Upoznao sam ga s Boškom Petrovićem i satima su razgovarali u njegovom BP Clubu. Sve ga je zanimalo, uvijek je htio znati više.“

Bio je i trener koji je poticao kreativnost. Upravo je iz tog pristupa nastala i jedna danas legendarna finta.

„Znao nam je govoriti da svatko mora osmisliti nešto svoje, potez koji će ga izdvojiti. Ja sam smislio jedan poseban dribling tj. fintu, bio je oduševljen. Kasnije je o toj finti govorio i Dejan Bodiroga koji ju je usavršio, što mi je posebno drago. Dule je stalno pratio novitete u košarci, stalno smo dok sam bio NBA skaut bili u kontaktu i nekako je uvijek bio ispred vremena.“

Cvjetićanin je nakon temelja koje je stekao u Partizanu kod Vujoševića karijeru nastavio u Ciboni, s kojom je 1986. postao prvak Europe, igrajući uz Dražena Petrovića. No, temelj svega, kako sam kaže, postavljen je upravo u danima provedenima s Vujoševićem i na tome mu je vječno zahvalan.

A takav je bio i izvan sporta – glas koji se nije bojao govoriti. Otvoreno je kritizirao društvo i politiku, pa i predsjednika Aleksandra Vučića i njegov režim, ne pristajući na šutnju u trenucima kada je smatrao da treba reći istinu.

Bio je, kako ga opisuju oni koji su ga poznavali, čovjek koji je birao teži put – onaj poštenja. I zato njegova ostavština ne stane u vitrine s trofejima. Vujošević je bio jedan od onih rijetkih čija je vrijednost bila veća od medalja. Trener koji je ostavljao trag u ljudima, a ne samo u rezultatima. Čovjek koji je učio generacije kako igrati, ali još važnije – kako misliti, kako osjećati i kako ostati svoj. Otišao je tiho, ali iza njega ostaje glas koji će se još dugo čuti u svlačionicama, na treninzima, u razgovorima o košarci i životu.

Jer Dule nije bio samo trener. Bio je škola.