Vladimir Boisa, legendarni gruzijski košarkaš i danas dopredsjednik Košarkaškog saveza Gruzije, javio se za Sport Klub iz Rige gdje košarkaška reprezentacija piše povijest

Podsjetimo, košarkaška reprezentacija Gruzije ostvarila je najveći uspjeh u povijesti – plasman među osam najboljih na Eurobasketu, što je izazvalo pravu euforiju u domovini. Iz Rige nam se javio 44-godišnji Vladimir Boisa, drugi čovjek Saveza čiji je brat Anatolij pomoćnik izborniku Aleksandru Džikiću tako da je jasno koliko je ovo bilo emotivno za njega…

Gospodine Boisa, Gruzija je već sada napravila čudo – bez obzira što se dogodi protiv Finske u srijedu u četvrtfinalu (16.00). Jeste li zadovoljni ili možete i do polufinala?

„Znate što, evo, imali smo jedan slobodan dan, a utorak je bio dan za trening i pripremu za utakmicu. Mislim da će dečki biti maksimalno koncentrirani, iako se nekako osjeća euforija. No, imam dobar osjećaj i uvjeren sam da ćemo igrati isto kako smo igrali protiv Španjolske i Francuske.“

Gruzija je napravila senzaciju jer je izbacila prvake Europe Španjolsku (pobjeda +14) te u osmini finala moćnu Francusku. A kako komentirate to što je Finska izbacila Srbiju?

„Srbija je bila prvi favorit za zlato i naravno da mislim da je Srbija puno bolja ekipa od Finske, barem po imenima, ali ponekad – ako protivnik ima dobar dan – može doći do iznenađenja. Ukratko, na ovom Eurobasketu može svako svakoga dobiti i to se pokazalo u osmini finala jer sve utakmice su bile napete do samog kraja. Švedska je dvije minute do kraja bila u egalu s Turskom. Njemačka je dugo gubila od Portugala i bio je egal u 30. minuti… Dakle, ako si motiviran i igraš koncentrirano, možeš svakoga dobiti. Tako isto i mi s Finskom imamo šanse. Ja mislim da su oni protiv Srbije odigrali zaista nevjerojatno. Po mom mišljenju je ta utakmica 50 – 50 i sve je moguće.“

Reprezentacija Gruzije živi svoje najbolje dane u povijesti, ulazak među osam je senzacija. Kako je to primljeno u vašoj zemlji?

„Mi već šesti puta zaredom, od 2011. godine, na Europskom prvenstvu i uvijek kada idemo na veliko natjecanje to je za nas veliki uspjeh, za takvu malu državu. A pogotovo ovako sada kad smo iz grupe prošli dalje i na koncu je ispalo da smo poslali kući Španjolsku, a nakon toga u osmini finala i Francusku. Da, ovo je vrlo dobar osjećaj i stvarno je zavladala velika euforija cijeloj u državi.“

Jedan od simbola ovog uspjeha je kapetan Tornike Šengelia. Iako je imao problema sa srčanom aritmijom, praktički je sve utakmice igrao na svoju odgovornost. Koliko je on bio važan u ovom rezultatu i kakav je kao igrač i čovjek?

„Ne znam jeste li znali, ali mi iz Saveza smo mu u kvalifikacijama redovito plaćali čarter da iz Bologne dođe na Dansku. Zatim, iz Danske smo platili čarter da se vrati u Bolognu da igra Euroligu i opet smo nakon toga uzeli čarter da dođe u Gruziju. Tako da je čovjek u tjedan dana odigrao 4-5 utakmica. Toko je kao prvo veliki patriot i on nikad ne igra za Gruziju samo da se pojavi, da sjedi na klupi. Prije ovog Eurobasketa propustio je zbog zdravstvenih problema nekih 20 dana treninga i ovo što je dosad odigrao je nevjerojatno. Evo vam jedan primjer; kad je potpisao ugovor u Bologni za Virtus inzistirao je da se u ugovoru stavi klauzula da može igrati za reprezentaciju. To je najbitnija stvar. I svi klubovi koja ga žele to znaju.“

Velik dio zasluga ide i treneru Aleksandru Džikiću. No, Gruzija ima dugu tradiciju rada s trenerima iz bivše Jugoslavije – Kokoškov, Golemac, Bujan… Otkud ta povezanost?

„Gruzija je uvijek imala dobrog trenera, imali smo i Herberta, koji je na prošlom SP-u bio svjetski prvak s Njemačkom, imali smo Kokoškova koji je postao prvak Europe sa Slovenijom 2017. Kokoškov je u reprezentaciju radio baš u vrijeme kada sam počeo raditi u Savezu, to je bilo 2012. i mogu reći da smo već tada imali ovu viziju da dovedemo trenere iz bivše Jugoslavije. Moram spomenuti da smo u stožeru imali i Hrvata Tihomira Bujana, kojega dobro poznajem jer smo surađivali u Zadru i za njega mogu reći da je dobar trener i dobar čovjek. Kod nas je radilo još i Jurica Golemac kao jedan od pomoćnika trenera i ukratko nekako smo željeli da sistem bivše Jugoslavije proradi u Gruziji.“

Velik dio vaše karijere vezan je za Sloveniju. Igrali ste za Slovan, Olimpiju, bili kapetan, ostali ste vezani i privatno za tu državu. Kako pamtite te godine?

„Imao sam svega 18 godina kada sam došao u Sloveniju i dan danas mislim da je to bio pravi potez jer sam došao u ruke vrhunskom treneru kao što je Zmago Sagradin. Po mom mišljenju Olimpija je u to vrijeme bila najbolja škola košarke u Europi. Evo, sad i moj sin koji ima 18 godina, igra za Sloveniju… Ukratko, ukupno sam igrao sedam godina za Olimpiju, bio sam i kapetan Olimpije, i danas se osjećam kao pravi stanovnik Ljubljane koji povremeno navrati do Gruzije. Naravno, i supruga mi je iz Ljubljane, djeca su nam rođena u Sloveniji i oni se osjećaju kao pravi Slovenci. No, imam i svoj privatni biznis u Gruziji ili točnije svoj hobi s proizvodnjom vina i konjaka sam pretvorio u biznis. Eto, trudim se da malo više vremena provedem u Sloveniji gdje sin igra košarku, a kćerka odbojku.“

Igrali ste tijekom karijere u velikim klubovima poput Montepaschi Siene, bili prvak Italije, a igrali ste još za Aris i Menorcu… Možete li malo rezimirati karijeru izvan Slovenije – jeste li zadovoljni ili mislite da ste mogli napraviti više?

„Iskreno, moglo je biti puno bolje, ali opet s druge strane treba pogledati malo i drugu stranu tako da je moglo biti puno, puno slabije. Sigurno da sam napravio neke greške odabirom klubova, ali na koncu igrao sam Euroligu, bio sam najmlađi kapetan Olimpije koji je stranac, bio sam prvak Italije, igrao sam isto u vašoj državi, Hrvatskoj, za Zadar, gdje mi je stvarno bilo, super. U tom klubu proveo sam godinu dana i bilo je zaista odlično i samo mi je krivo što nismo osvojili naslov prvaka. No, ozlijedio sam se baš u finalu protiv Cibone, šteta… Ali, Zadar je baš pravi košarkaški grad u kojem i danas imam puno prijatelja od kojih je najveći Tome Ružić s kojim se često vidim.“