Novinar Sportkluba Neven Cvijanović iz Rusije donosi ekskluzivne priče za čitatelje našeg portala.

U našim krajevima u vrijeme imalo značajnije utakmice (a to znači treća regionalna liga I više) svi kafići i restorani to i prikazuju računajući da će im promet porasti. Za čudo, ovdje to nije tako i nije jednostavno pronaći birtiju, a posebno pristojan restoran gdje možeš nešto jednako pristojno pojesti i pogledati utakmicu. Pošto sam nešto prije dva sata završio s poslom i vrijeme ručku već ozbiljno prolazi, rekoh idem nešto pojesti i pogledati kako će Urugvaj pregaziti Egipat “k’o plitak potok”, kako bi to slikovito rekao najuglednjiji pritvorenik Balkana Z.M. (podaci poznati redakciji, a vjerojatno i vama). Na žalost, niti jedno, a niti drugo nije se dogodilo. Urugvaj se namučio sa “Salahom i još deset” bez Salaha, a ja nisam ništa pristojno pojeo. Ako je nešto dobro leglo, onda je to bila mrzla piva puta dva. Rekao bi jedan moj prijatelj; “k’o budali šamar”. A što se ustvari dogodilo?

Kako da počnem tu tužnu priču? Posjetio sam redom nekoliko restorana koji su zadovoljavali gotovo sve zadane preduvjete: imaju meso, imaju pivu, ali nemaju ono najvažnije – ekran s dvadesetdvojicom koji trče za loptom. Ušao sam u jedan u kojem je nekoliko hrvatskih navijača iz Babine Grede jelo, pilo pivu i pjevalo; ne nužno tim redom. Pitam jednog od njih, “pa što ne gledate nogomet”? Kaže on “pa nismo mi toliki put prevalili zbog nogometa, nego zbog hrvatske reprezentacije”. Nesiguran da sam razumio odgovor, odlučim odmah zauzeti rezervni položaj, ali tek što sam krenuo prema izlazu, viče taj isti Babingređanin: “Aloooo, jesi ti onaj s engleske lige? Samo da ti kažem taj tvoj Klub je najbolji, mi ovdje sve pratimo”. Kažem: bravo majstore, uživaj i dalje uz Sport Klub i krenuh prema drugom restoranu, pa onda bezuspješno i trećem i na kraju, već i po isteku živaca pitam jednog konobara; pa zašto, pobogu, nitko ne prikazuje taj nogomet koji se igra u vašoj zemlji i navodno je svima jako bitan? Kaže, rečeno im je da samo određeni lokali mogu prikazivati utakmice, a niti jedan od tih koje sam ja danas posjetio nije na tom popisu. Sve je regulirano državnim ukazom, pa čak i popis kafića i restorana koji mogu prikazivati utakmice Svjetskog prvenstva u svojim prostorima.

https://twitter.com/a010116/status/958409146130485248

Pa, koje sam ja to sreće (da budem pristojan, bez dodatnog pridjeva)?! Na potezu od centra grada prema mojem skromnom utočištu u kojem sam se smjestio nalazi se samo jedan pristojan restoran u kojem prikazuju ton filmove sa Svjetskog prvenstva. Na žalost, Đenka je zadocnio upozoriti me da se radi o sushi baru na ruski način. Sjedoh ja na pristojnu poziciju na terasi, umoran i gladan kao Zabivaka, čekam konobaricu petnaestak minuta a ona me zaobilazi u velikom krugu. Mislim si ja, sigurno zna da sam za danas lagano presušio i da napojnica neće biti bogata. Također, čudno mi je što je klijentela nešto pretjerano sređena i fudbalski nezainteresirana. Otvorim jelovnik, kad ono na prvoj strani suši, na drugoj strani suši, na trećoj strani, pogađate – suši. Da čuju u Gospiću da naručujem suši dok gledam nogomet vjerojatno bi me proglasili pederom i budalom, te bi djecu plašili samnom. No, što je tu je, glad ne bira, suši “it iz”! I nije na kraju bilo to tako jako loše, popio sam i te dvije pive, sve skupa preskupo platio. I koja je poanta ove priče: Kad grlo pre-suši uz pivu može i suši! Uzdravlje!!