Od ove sezone u programu Sportkluba ekskluzivno pratimo Formulu 1. Proteklih dana predstavljamo sve ekipe, na redu je Williams Racing.

Biografija

Frank Williams najprije se okušao u karijeri trkaćeg vozača te je u kasnim šezdesetim godinama prošloga stoljeća vozio u Formuli 3. Kako bi financirao utrkivanje, bavio se rabljenim trkaćim automobilima, donosi MaxF1.net.

Franku je kasnije postalo jasno da njegova karijera trkaćeg vozača ne ide u pravome smjeru, ali je zbog velike ljubavi prema utrkivanju htio ostati dio toga svijeta. Tako je 1968. osnovao momčad u Formuli 2 u kojoj je nastupao s Brabhamovim BT23C, a za njega je vozio i njegov bliski prijatelj Piers Courage.

Nova je uloga savršeno odgovarala Franku Williamsu, a 1969. je nastupio u Formuli 1, ponovno s Piersom Courageom u Brabhamu. Njegova momčad Frank Wiliams Racing Cars, koja je nastupila samo s jednim vozačem, ostvarila je dva druga i dva peta mjesta što je bilo dovoljno da Courage završi osmi u poretku vozača sa 16 bodova.

Nastupi iz 1969. istaknuli su momčad Franka Williamsa koja je 1970. osigurala status gotovo tvorničke momčadi suradnjom s de Tomasom. Bolid nije bio posebno brz, ali dugoročno su stvari izgledale bolje. Ali tada se dogodila tragedija na VN Nizozemske gdje je poginuo Piers Courage, nakon čega je de Tomaso izgubio interes.

Za Franka Williamsa Piersova smrt bila je velik udarac. Bio mu je najbolji prijatelj koji je poginuo vozeći za njegovu momčad, a upravo je to obilježilo Frankove odnose s budućim vozačima

Na kraju sezone de Tomaso se povukao, a Williams je 1971. nastupao kao privatna momčad s Marchovim 711 bolidom. Frank je tijekom sezone razmišljao o tome da njegova momčad postane konstruktor, a između 1972. i 1975. momčadi su mu nosili imena sponzora. Novac je bio stalna nepoznanica, a navodno je Frank morao prodati tepihe iz vlastite kuće i još gore, svoj voljeni Porsche 911.

Williams je u te četiri sezone osvojio samo 12 bodova od čega pola zahvaljujući drugome mjestu Jacquesa Laffitea na VN Njemačke 1975.

Krajem 1975. Walter Wolf kupuje dio momčadi Hesketh i 60% momčadi Williams. Nova momčad Wolf-Williams koristila je Hesketove bolide 308C koje su preimenovali u FW05, a koji su se pokazali katastrofalnim. Williams je prekinuo suradnju prije kraja sezone i sa sobom poveo dizajnera Patricka Heada.

Williams Ford/Cosworth (1977. – 1983.)

Tijekom 1977. Patrick Head se okrenuo dizajniranju novoga bolida, a Frank se natjecao sa starim Marchovim 761 bolidima. Prva utrka za novu momčad Williams Grand Prix Engineering bila je peta utrka prvenstva, VN Španjolske na kojoj je Williams nastupio s Patrick Nèveom u March Fordu. Nève je za Williams 1977. nastupio na osam utrka, a najbolji plasman mu je sedmo mjesto na VN Italije. Zatim je Frank Williams izvukao asa iz rukava i osigurao sponzorstvo iz Saudijske Arabije.

Prva utrka za novu momčad Williams Grand Prix Engineering bila je peta utrka prvenstva, VN Španjolske na kojoj je Williams nastupio s Patrick Nèveom u March Fordu

Tako je nastala nova Williamsova momčad koja sama proizvodi svoje bolide. Godine 1978. nastupaju kao konstruktor, ali samo s jednim bolidom kojeg je vozio Australac Alan Jones. Njega su odabrali jer je bio jeftin i dostupan, ali Australac se pokazao boljim nego što je momčad očekivala. Iako je samo triput osvajao bodove, Jones se 1978. većinu sezone borio pri vrhu poretka. U godini kad su momčadi koristile ground effect za stvaranje downforcea, Williams je često bio najbolji bolid s Cosworthovim DFV motorima, iza Lotusa.

Williams je odabrao Alana Jonesa jer je bio jeftin i dostupan – Frank je mislio da je Australac vozač sredine poretka.

Williams Ford FW07, novi bolid za 1979., ispočetka nije bio tako brz, ali je s vremenom postao najbrži. Bio je to prvi Williamsov bolid s ground effect tehnologijom koja se temelji na stvaranju downforcea pomoću interakcije karoserije i tla, a koju su uveli Colin Chapman i Lotus.

Prve bodove u 1979. momčad je morala čekati do četvrte utrke u Long Beachu gdje je Jones bio treći. Uslijedile su dvije utrke bez bodova, nakon čega je u Monaku Regazzoni bio drugi, manje od sekunde iza pobjednika Jodyja Schecktera. Uslijedilo je još sedam uzastopnih utrka u kojima je momčad osvajala bodove.

Prva pobjeda za momčad stigla je na devetoj utrci sezone, na domaćoj utrci u Silverstoneu gdje je slavio Clay Regazzoni, dok je prvi pole position na istoj utrci ostvario Alan Jones

Williams je nakon prve pobjede pokazao dobru formu te su slavili na tri od preostalih šest utrka sezone, što je bio sjajan znak za iduću sezonu.

Momčad je 1980. nosila puni naziv Albilad-Williams Racing Team, a svjetski prvak s pet pobjeda i deset pobjedničkih postolja u 14 utrka postao je Alan Jones, ispred Nelsona Piqueta i momčadskog kolege Carlosa Reutemanna. Momčad Williamsa postala je konstruktorski prvak sa 120 bodova, gotovo dvostruko više od Ligiera (66).

Williams je i 1981. zadržao vozačku postavu Jones/Reutemann, ali ovoga puta svjetski prvak postao je Nelson Piquet u Brabhamu, bod ispred Reutemanna i četiri ispred Jonesa. Zato je momčad uvjerljivo osvojila konstruktorski naslov s 95 bodova, 34 više od Brabhama.

Finac Keke Rosberg vodio je glavnu riječ u WIlliamsu 1982. kada je osvojio 44 boda od ukupno 58 koliko je osvojila cijela momčad. Na prve dvije utrke momčadski kolega mu je bio Carlos Reutemann, na trećoj Mario Andretti, a ostatak sezone Derek Daly. Rosberg je postao prvak s pet bodova više od Didiera Pironija u Ferrariju, a jedini je svjetski prvak koji je to uspio postati sa samo jednom pobjedom u sezoni (na 13. utrci sezone u Švicarskoj). Konstruktorski pobjednik postao je Ferrari, ispred McLarena, Renaulta i Williamsa.

U sezoni u kojoj je prva četiri vozača u poretku dijelilo samo deset bodova, Rosberg je bio najkonstantniji i osvojio naslov prvaka s jednom pobjedom

Frank Williams shvatio je da mu je za daljnje natjecanje i borbu za naslov prvaka potrebna potpora velikoga proizvođača motora. Momčad se tako okrenula Hondi koja je razvijala vlastiti V6 turbo motor s momčadi Spirit i s kojom je Williams početkom 1983. potpisao ugovor o suradnji za 1984.

Williams Honda (1983. – 1987.)

Momčad je do kraja 1983. vozila s Fordovim motorima, osim na posljednjoj utrci gdje su prvi puta nastupili s Hondinim 1,5-litrenim V6 turbo motorima. Keke Rosberg završio je peti, što je bilo ohrabrujuće za početak suradnje s japanskim proizvođačem. Williams je 1983. završio na četvrtom mjestu s 36 bodova, a najbolji rezultat sezone bila je Rosbergova pobjeda na VN Monaka.

Williams je 1984. završio šesti u poretku konstruktora, u prvoj cijeloj sezoni s Hondom. Keke Rosberg slavio je na VN Dallasa, a bio je i drugi na prvoj utrci sezone u Brazilu. Finac je završio osmi u poretku vozača, a momčadski kolega Jacques Laffite tek 14.

Keke Rosberg na Silverstoneu 1985. gdje je u kvalifikacijama odvozio tada najbrži krug u povijesti Formule 1, prosječnom brzinom od 259.005 km/h. (20.7.1985.) Foto: Williams

Patrick Head je 1985. dizajnirao FW10, prvu Williamsovu šasiju načinjenu od karbonskih vlakana. Prvi bolid sa šasijom od karbonskih vlakana bio je McLaren MP4/1 iz 1981. kojeg je dizajnirao John Barnard. Momčadi se priključio Nigel Mansell kojem je momčadski kolega bio Keke Rosberg. Nijemac je slavio u Detroitu i Adelaideu, a Britanac na VN Europe i Južne Afrike. Momčad je završila treća u poretku konstruktora sa 71 bodom, iza McLarena (90) i Ferrarija (82). Rosberg je završio treći u poretku vozača, iza prvaka Alaina Prosta i Michele Alboreta, a Mansell je bio šesti.

Za vrijeme kvalifikacija za VN Velike Britanije, Keke Rosberg odvozio je krug na 4719 m dugom Silverstoneu za 1:05.591 što daje prosječnu brzinu od 259.005 km/h. Tada je to bio najbrži krug u povijesti Formule 1. Nadmašen je 2002. kada je Juan Pablo Montoya u Williams BMW-u FW-22 odvozio kvalifikacijski krug na Monzi u vremenu 1:20.264, prosječnom brzinom od 259.827 km/h. Rekord je ponovno nadmašen 2004. kada je Juan Pablo Montoya u prvim kvalifikacijama 2004. odvozio 1:19.525, prosječnom brzinom od 262.242 km/h.

Keke Rosberg odvozio je 1985. na Silverstoneu najbrži krug u povijesti Formule 1 koji je tek 2002. i ponovno 2004. nadmašio isti vozač – Juan Pablo Montoya

Williams je od 1985. imao novi vizualni identitet u kojem dominiraju bijela, plava i žuta boja te natpisi glavnoga sponzora Canon. Zadržat će ga do kraja 1993. kada postaju plavo – bijeli, s Rothmansom kao glavnim sponzorom.

U ožujku 1986. Frank Williams se suočio s najvećim izazovom u životu. Dok se vraćao u zračnu luku u Nici nakon predsezonskih testiranja na stazi Paul Ricard, Frank je teško stradao u prometnoj nesreći koja ga je paralizirala i prisilila na život u invalidskim kolicima. Na utrke se Frank nije vraćao gotovo godinu dana.

Unatoč odsustvu šefa momčadi, Williams je 1986. slavio na devet utrka i osvojio naslov najboljeg konstruktora, a Mansell je bio iznimno blizu vozačkom naslovu. Britancu je pukla guma na VN Australije na Adelaideu dok je bio treći, što mu je bilo dovoljno za naslov prvaka. Momčad je nakon pucanja gume na Mansellovu bolidu iz opreza u boks pozvala i svog drugog vozača Nelsona Piqueta pa je naslov obranio Alain Prost u McLarenu, iako je vozio tehnički inferiorniji bolid.

Kombinacija Williams Honda osvojila je 1987. prvi i jedini vozački naslov kada je prvak postao Brazilac Nelson Piquet, a drugi je bio njegov momčadski kolega Nigel Mansell. Pobjednički bolid zvao se Fw11B. Momčad je time osvojila i naslov konstruktora, drugu godinu u nizu, sa 137 bodova, 61 bod ispred McLarena. Unatoč velikom uspjehu, Honda je okončala svoju suradnju s Williamsom i prešla u McLaren, dok je istovremeno nastavila suradnju s Camel Team Lotusom.

Williams Judd (1988.)

Williams je tako bio prisiljen koristiti atmosferske Juddove 3,5-litrene V8 motore koji su znatno zaostajali u snazi za turbo motorima. Nelson Piquet otišao je u Lotus koji je zadržao Hondine motore (djelomično i zato što su zadržali Satorua Nakajimu), a u Williamsu ga je zamijenio Talijan Riccardo Patrese.

Momčad je 1988. samo šest puta osvajala bodove, a najbolji rezultati bila su druga mjesta Nigela Mansella na VN Velike Britanije i Španjolske. Britanca su na dvije utrke zbog bolesti mijenjali Martin Brundle i Jean-Louis Schlesser.

Williams Renault (1989. – 1997.)

Zato je Frank Williams osigurao potporu velikog proizvođača motora za 1989. kada je započela njihova plodonosna suradnja s Renaultom koja je trajala do njihova povlačenja iz Formule 1 na kraju 1997. U Williamsu su 1989. vozili Talijan Riccardo Patrese i Belgijac Thierry Boutsen koji je zamijenio Mansella. Britanac je od 1989. vozio za Ferrari, uz momčadskog kolegu Gerharda Bergera.

Prva utrka za Williams Renault bila je za zaborav jer su oba bolide odustala zbog tehničkih problema. Boutsen je na idućoj utrci u San Marinu osvojio tri boda za četvrto mjesto, a do kraja sezone još su deset puta osvajali bodove (ukupno 11 puta na 16 utrka). Na četvrtoj utrci u Meksiku Patrese je drugim mjestom donio Williams Renaultu prvo pobjedničko postolje, 15 sekundi iza Senne u McLarenu. Talijan je i na idućoj utrci završio drugi, a momčadski kolega Boutsen bio je šesti.

Nakon povlačenja Prosta u drugome krugu i Senninog sudara u 13. krugu, Thierry Boutsen u Williams Renaultu ostvario je drugu pobjedu sezone. (5. 11. 1989.) Foto: f1fanatic

Na šestoj utrci u Kanadi Thierry Boutsen donosi Williams Renaultu prvu pobjedu, ispred momčadskog kolege Patresea čime je to ujedno i prva dvostruka pobjeda za ovu britansko-francusku kombinaciju. Druga pobjeda stigla je na posljednjoj utrci sezone u Australiji gdje je slavio Boutsen ispred Nanninija u Benettonu, a Patrese je bio treći.

Tako je Williams osvojio prvu (Alan Jones, VN Argentine 1980.) i posljednju (Thierry Boutsen, VN Australije 1989.) utrku u tom desetljeću. Momčad je završila druga u poretku sa 77 bodova, 64 iza dominantnog McLarena s Hondinim motorima. Patrese je završio treći u poretku 1989. s 40 bodova, 41 bod iza prvaka Alaina Prosta, a Boutsen je završio peti s 37 bodova.

Williams je osvojio prvu i posljednju utrku u osamdesetima. Jones je 1980. postao prvak, ali su 1989. nedodirljivi bili Prost i Senna

Williams je 1990. zadržao Patresea i Boutsena, a iako je Patrese slavio na VN San Marina 1980., a Boutsen osvojio pole position i pobjedu na VN Mađarske, momčad je osvojila 30 bodova manje nego prošle godine i završila četvrta u poretku. Boutsen je završio šesti u poretku vozača s 34 boda, a Patrese sedmi s 23 boda.

Boutsen je 1991. napustio Williams i pridružio se Ligieru, a u momčad se vratio Nigel Mansell koji je prethodne dvije sezone vozio za Ferrari. Momčadski kolega bit će mu Riccardo Patrese, a momčad je potpisala i mladu nadu Damona Hilla koji je tako postao njihov testni vozač.

Ayrton Senna je 1992. u svojoj McLaren Hondi MP4-7A uspio zadržati bitno bržeg Nigela Mansella u Williams Renaultu FW14-B. Brazilac je tako došao do svoje pete pobjede u Monaku. (31.5.1992.) Foto: F1-History

Prve bodove Williams je 1991. osvojio u Monaku gdje je Mansell bio drugi, 18 sekundi iza Senne, a prvu pobjedu ostvarili su u Meksiku gdje je Patrese završio ispred Mansella. Britanac je slavio na iduće tri utrke u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj gdje je drugi bio Patrese. Mansell je do kraja sezone još slavio na VN Italije i Španjolske, a Patrese na VN Portugala. Williams je završio drugi u poretku konstruktora, 14 bodova iza McLarena, a Mansell drugi u poretku vozača, 24 boda iza Senne.

Williams je 1992. zadržao istu vozačku postavu, a njihov FW14-B sa sjajno podešenim aktivnim ovjesom bio je klasa za sebe. Mansell je dominirao na prvoj utrci u Južnoj Africi nakon starta s pole positiona i završio prvi, 24 sekunde ispred momčadskog kolege Patresea. Britanac je slavio i na iduće četiri utrke čime je postao prvi vozač u povijesti Formule 1 koji je slavio na prvih pet utrka sezone. Niz je prekinuo Senna u Monaku kada je slavio ispred Mansella i Patresea.

I Mansell 1992. i Schumacher 2004. slavili su na prvih pet utrka sezone, ali za obojicu je kobna bila VN Monaka – Mansella je zaustavio Senna, a Schumachera Trulli kojem je to bila jedina pobjeda u karijeri

Mansell je osvojio naslov prvaka (ukupno četvrti vozački za Williams) sa 108 bodova, devet pobjeda, 12 pobjedničkih postolja, 14 pole positiona i osam najbržih krugova dok je Patrese osvojio jednu pobjedu, jedan pole position, devet pobjedničkih postolja i tri najbrža kruga. Mansellov rekord od 14 pole positiona u sezoni od 16 utrka srušio je tek Sebastian Vettel koji je 2011. osvojio 15 pole positiona u 19 utrka. Williams je 1992. uvjerljivo osvojio svoj peti konstruktorski naslov sa 164 boda, 65 više od drugoplasiranog McLarena.

Iako je uvjerljivo osvojio vozački naslov, Mansell nije imao osigurano mjesto u Williamsu 1993. Momčad je htjela dovesti ili Alaina Prosta koji se krajem 1992. razišao s Ferrarijem ili Ayrtona Sennu čiji je ugovor s McLarenom bio pri kraju. Patreseova pozicija nije bila ništa sigurnija pa je Talijan potpisao ugovor s Benettonom za 1993. još prije kraja sezone 1992.

Na kraju je Patrese mogao i ostati u Williamsu jer je Alain Prost potpisao s momčadi za 1993., a Mansell otišao u CART seriju jer nije htio biti momčadski kolega Prostu s kojim nije imao dobar odnos. Prost nije htio voziti u istoj momčadi s bivšim momčadskim kolegom Ayrtonom Sennom pa je tražio od Williamsa da ne dovede Brazilca. Tako je Prostov momčadski kolega postao dotadašnji testni vozač, mladi Damon Hill. Britanac će na bolidu nositi broj 0 jer se aktualni prvak Mansell povukao iz Formule 1.

Nakon povlačenja aktualnog prvaka Nigela Mansella na kraju 1992., njegov je nasljednik Damon Hill na bolidu nosio broj nula

Williams je i 1993. imao dominantan bolid. FW15C je s aktivnim ovjesom i sustavom kontrole proklizavanja bio daleko ispred konkurencije koja nije imala ni približno napredne sustave. Prost je slavio u prvoj utrci sezone u Južnoj Africi s pole positiona, ostavivši drugoplasiranog Sennu više od minute iza sebe. U drugoj utrci sezone Prost je odustao s vodeće pozicije po kiši nakon sudara s Christianom Fittipaldijem u Minardiju u 29. krugu. Damon Hill je drugim mjestom ostvario prvo pobjedničko postolje u karijeri, a završio je 16 sekundi iza pobjednika Senne.

Williamsi FW14B (1992.) i FW15C (1993.) smatraju se jednim od tehnološki najnaprednijih bolida u povijesti Formule 1

Damon Hill ostvario je prvu pobjedu u karijeri na VN Mađarske 1993.

Francuz je slavio na tri od iduće četiri utrke, a u Francuskoj su Prost i Hill ostvarili prvu i jedinu dvostruku pobjedu za Williams te sezone, pomalo nevjerojatno s obzirom na brzinu Williams Renaulta FW15C. Prost je startao s pole positiona na prvih sedam utrka sezone, a prvi poraz doživio je upravo na VN Francuske gdje ga je za 0.142 s nadmašio momčadski kolega Damon Hill. Francuz je samo na još dvije utrke startao drugi – u Portugalu gdje je pobijedio Hill i u posljednjoj utrci sezone u Australiji gdje ga je pobijedio Senna u McLarenu. Ukupna Prostova bilanca za 1993. – 13 pole positiona i tri druga startna mjesta u 16 utrka. Williams je tako na 15 od 16 utrka imao bolid na vrhu startnoga poretka.

Alain Prost imao je dojmljivu oproštajnu sezonu u Formuli 1 – 13 pole positiona i tri druga startna mjesta u 16 utrka. Isti je učinak imao Ayrton Senna 1989. kada mu je u McLarenu momčadski kolega bio upravo Alain Prost koji je te godine postao prvak

Na VN Australije 1993. Senna je ostvario svoju 41. i posljednju pobjedu u Formuli 1. Ujedno je to bila i posljednja utrka za Alaina Prosta koji se povukao kao svjetski prvak. Brazilac je na pobjedničkom postolju zagrlio svog najvećeg rivala i time pokazao veliko poštovanje koje je imao prema njemu. Naslov je tako uvjerljivo pripao Prostu koji je osvojio 99 bodova, 26 više od Senne i 30 više od Hilla, dok je Williams uvjerljivo osvojio konstruktorski naslov sa 168 bodova, točno dvostruko više od drugoplasiranog McLarena. Francuz je 1993. ukupno osvojio sedam pobjeda, 12 pobjedničkih postolja, 13 pole positiona i šest najbržih krugova, nakon čega se povukao iz Formule 1.

Sezona 1994. označila je kraj Williamsovog ugovora s glavnim sponzorom Canonom kojeg je zamijenio duhanski proizvođač Rothmans International i koji će im biti glavni sponzor do kraja 1997. Williams je prvi dio sezone vozio s bolidom FW16, a kasnije ga je zamijenio FW16B koji je imao kraće bočne stranice i bio prilagođen novim pravilima za podnicu bolida koja su uvedena tijekom sezone.

Williams je 1994. napokon doveo Sennu koji je tako postao prvi favorit za naslov prvaka, a kako se aktualni prvak Prost povukao iz Formule 1 (kao i Mansell prošle godine), Damon Hill ponovno je vozio bolid s brojem 0

Bolid se na predsezonskim testiranjima pokazao brzim, ali i teškim za vožnju. FIA je za 1994. zabranila korištenje aktivnog ovjesa, kontrole proklizavanja pogonskih kotača i ABS sustava protiv blokiranja kotača na kočenju kako bi vozač ponovno imao veći utjecaj na performanse bolide. Kako su prethodna dva Williamsova bolide bila dizajnirana oko tih sustava, novi se FW16 očekivano mučio na početku sezone i nije bio nimalo lak za vožnju. Iznenađenje je bio Benetton Ford koji je bio manje snažan, ali mnogo vozljiviji od Williamsa.

Na prve četiri utrke 1994. slavio je Michael Schumacher u Benetton Fordu. Senna je na prve tri utrke osvojio tri pole positiona, ali nijednu nije završio

U trećoj utrci prvenstva, na VN San Marina u Imoli, Senna je izletio u šestom krugu u zavoju Tamburello nakon problema s bolidom i preminuo od posljedica sudara, dan nakon što je u kvalifikacijama poginuo Roland Ratzenberger.

Na idućoj utrci u Monaku Damon Hill bio je jedini Williamsov vozač, u znak poštovanja prema Senni. Nakon njegove smrti, svaki je Williamsov F1 bolid nosio Senninu oznaku ‘S’ u njegovu čast i kako bi istaknuli Williamsovu potporu Institutu Ayrtona Senne.

Trenutak koji je Schumacheru donio prvi naslov prvaka – Michael je završio u barijerama, a Hill sa slomljenim ovjesom pa je naslov pripao Nijemcu koji je uoči posljednje utrke imao bod prednosti ispred Britanca. (13.11.1994.)

Na VN Španjolske Williams je doveo testnog vozača Davida Coultharda, a Damon Hill ostvario je prvu pobjedu u sezoni, gotovo pola minute ispred drugoplasiranoga Schumachera koji je nakon prvih pet utrka sezone imao četiri pobjede i drugo mjesto. Coulthard je odustao zbog problema s elektronikom.

U Kanadi je Williams prvi puta u sezoni osvojio bodove s oba bolide, Hill je završio drugi, a Coulthard peti. U Francuskoj je Mansell mijenjao Coultharda, a u Velikoj Britaniji Hillu uspijeva ono što njegovom ocu nikad nije – pobijediti na domaćoj F1 utrci. Nakon što je Schumacher diskvalificiran s VN Belgije zbog navodnih nepravilnosti na podnici bolida i njegove suspenzije na iduće dvije utrke, Hill je uoči posljednje tri utrke prvenstva došao na bod zaostatka za Schumacherom, dok je Williams poveo u poretku konstruktora s dva boda ispred Benettona.

Na posljednje tri utrke prvenstva vratio se i Mansell koji je tako mijenjao Coultharda. Nigel Mansell bio je plaćen 900 000 funti po utrci, a Hill 300 000 funti za cijelu sezonu. Tri utrke prije kraja vratio se i suspendirani Schumacher koji je odmah slavio na VN Europe, 25 sekundi ispred Hilla. Tako je Nijemac povećao vodstvo u ukupnom poretku na pet bodova. U pretposljednjoj utrci u Japanu Hill slavi ispred Schumachera i njegovu prednost uoči posljednje utrke prvenstva u Australiji ponovno smanjuje na samo jedan bod.

Uoči posljednje utrke prvenstva u Australiji 1994. Schumacherova prednost pred Hillom bila je samo jedan bod. Pokazalo se – sasvim dovoljno

Mansell je u Australiji startao s pole positiona, ali je nakon lošeg starta pao iza Hilla i Schumachera koji su se tako mogli izravno obračunati za naslov svjetskog prvaka. Sredinom utrke Schumacher gubi kontrolu i dodiruje zid na izlasku iz petoga zavoja. Kad je Nijemac nastavio, Hill ga je sustigao i pokušao prestići u idućem zavoju, ali je Nijemac već skrenuo u zavoj i dolazi do kontakta. Schumacher je završio u zidu, a Hill sa slomljenim ovjesom što je značilo da je naslov pripao Schumacheru. Williams je treću godinu zaredom osvojio konstruktorski naslov, 15 bodova ispred Benettona.

Hillov momčadski kolega u Williamsu, 41-godišnji Nigel Mansell, pobijedio je u posljednjoj utrci 1994. čime je postao najstariji pobjednik u Formuli 1 još od Jacka Brabhama 1970. Dan ranije osvojio je 32. i posljednji pole position u karijeri

Frank Williams je 1995. odlučio zadržati Coultharda i Hilla, a Benetton je Fordove motore zamijenio Renaultovima koji su bili i u Williamsovim bolidima. Schumacher je slavio na prvoj utrci ispred Coultharda, ali su oboje diskvalificirani zbog neispravnog Elfovog goriva pa je pobjednikom proglašen Gerhard Berger u Ferrariju. Ipak, nakon žalbe su vozačima vraćene pozicije, ali Benetton i Williams ostali su bez konstruktorskih bodova.

Schumacher u Benettonu dominirao je sezonom u kojoj se na 16 od 17 utrka kvalificirao na neko od prva tri mjesta. Iznimka je bila VN Belgije na kojoj je Nijemac startao 16., a dan kasnije stigao do pobjede. Michael je naslov osvojio sa 102 boda, 33 više od drugoplasiranog Hilla, a ostvario je 9 pobjeda, 11 pobjedničkih postolja, 4 pole positiona i 8 najbržih krugova. Benetton je osvojio konstruktorski naslov s prednošću od 29 bodova ispred Williamsa.

Damon Hill bio mu je najbliži pratitelj, kako bodovno, tako i po broju pobjeda. Britanac je na prvoj utrci odustao s vodeće pozicije nakon kvara na mjenjaču, ali je slavio na iduće dvije utrke u Argentini i San Marinu. Hill je pobijedio i na VN Mađarske, kao i na posljednjoj utrci sezone u Australiji gdje je drugoplasiranog Panisa ostavio puna dva kruga.

Coulthard je imao solidnu sezonu u kojoj je završio treći u poretku, a jedinu pobjedu ostvario je u Portugalu, što mu je ujedno i jedina pobjeda za Williams. Škot je 1995. osam puta bio na pobjedničkom postolju, a ostvario je i pet pole positiona.

Williams je 1996. imao najbrži i najpouzdaniji bolid pa je već nakon prve utrke bilo jasno da će vodeću ulogu u borbi za naslov prvaka imati upravo njihovi vozači

Coulthard se pridružio Miki Hakkinenu u McLarenu, a Williams ga je zamijenio prvakom CART serije iz 1995., Jacquesom Villeneuveom. Michael Schumacher otišao je iz Benettona u Ferrari.

Pobjednik Damon Hill (sredina) i trećeplasirani Eddie Irvine (desno) čestitaju Jacquesu Villeneuveu (lijevo) koji je u svom prvom nastupu u Formuli 1 ostvario pole position i drugo mjesto u utrci. (10.3.1996.) Foto: Williams

Prva utrka sezone bila je ujedno i prva utrka u Melbourne Parku u Australiji. Tada je senzacionalni debitant Jacques Villeneuve došao do pole positiona, ispred momčadskog kolege Damona Hilla, a umalo i do pobjede. Sin legendarnog Gillesa vodio je 50 krugova, ali je zbog problema s curenjem ulja morao usporiti, nakon čega ga je sustigao i prestigao Damon Hill. Zanimljivo, posljednja utrka 1995. također je bila VN Australije (Adelaide), a i na njoj je pobijedio Damon Hill.

Williams je slavio na prvih pet utrka – Hill na četiri, a Villeneuve na jednoj, VN Europe. Bila je to četvrta utrka sezone i prva pobjeda u karijeri za Villeneuvea. Mladi je Kanađanin do kraja sezone ostvario pobjede u Velikoj Britaniji, Mađarskoj i Portugalu, ali ipak nije uspio ozbiljnije ugroziti iskusnijeg momčadskog kolegu.

Damon Hill osvojio je naslov prvaka pobjedom na posljednjoj utrci sezone u Japanu, ispred Schumachera i Hakkinena. Britanac je naslov osvojio s 97 bodova (19 više od drugoplasiranog Villeneuvea), a ostvario je osam pobjeda, deset pobjedničkih postolja, devet pole positiona i pet najbržih krugova.

Posebno impresivan Hill je bio u kvalifikacijama gdje je na svih 16 utrka 1996. startao iz prvoga startnog reda – devet puta startao je prvi, a sedam puta drugi. Startati sve utrke sezone iz prvoga startnog reda dosad su uspjeli samo Senna (1989.) i Prost (1993.)

Williams je uvjerljivo osvojio konstruktorski naslov sa 175 bodova, 105 više od Ferrarija. Bio je to osmi konstruktorski naslov za Williams, a Hillov naslov bio je njihov šesti vozački.

Iako je na kraju sezone 1996. osvojio naslov prvaka, Frank Williams je još prije kraja sezone objavio da 1997. neće zadržati Damona Hilla koji je tako otišao u Arrows. Također, Adrian Newey htio je postati tehnički direktor (a ne samo glavni dizajner), a to u Williamsu nije bilo moguće jer je tu funkciju držao Patrick Head, suosnivač i suvlasnik momčadi. McLaren je zvao Neweya u McLaren koji je ipak ostao još jednu sezonu u Williamsu.

Frank Williams doveo je 1997. Nijemca Heinz-Haralda Frentzena, a bila je to i posljednja Williamsova sezona s Renaultovim motorima (suradnju su nastavili 2012.) i posljednja s bolidom koji je dizajnirao Adrian Newey. Frentzen je donekle razočarao jer je ostvario samo jednu pobjedu u sezoni, na VN San Marina, dok je njegov momčadski kolega Jacques Villeneuve slavio sedam puta (Michael Schumacher u Ferrariju pet puta).

Villeneuve je na VN Argentine 1997. ostvario 100. pole position za momčad Williamsa, a od njegovih sedam pobjeda te sezone ističe se pobjeda na VN Velike Britanije koja je za momčad bila jubilarna stota

Villeneuve je na posljednju utrku sezone stigao s bodom zaostatka za Schumacherom, a u kvalifikacijama su trojica vozača imala identično vrijeme po krugu (1:21.072). Presudilo je tko je prvi postavio vrijeme kruga pa je redoslijed glasio Villeneuve, Schumacher i Frentzen, dok je četvrti Damon Hill u Arrows Yamahi zaostao tek 0.058 s. Hill je bio na putu da ostvari najbolje vrijeme, ali je morao usporiti pretkraj kruga zbog žutih zastava koje je izazvao Ukyo Katayama u Minardiju.

Ključan trenutak utrke dogodio se u 48. krugu kada dolazi do sudara između kandidata za naslov. Villeneuve je u 48. krug ušao sa zaostatkom manjim od sekunde za Schumacherom i napao ga na kočenju u Dry Sack zavoj. Kanađanin je već bio ispred na unutarnjoj liniji, ali Nijemac skreće u njega i udara ga u bočnu stranicu bolida.

Schumacher je odustao, a Villeneuve nastavio do trećeg mjesta, iza dva McLaren Mercedesa. Miki Hakkinenu bila je to prva pobjeda u karijeri. Michael je diskvalificiran iz poretka jer je FIA smatrala da se incident “mogao izbjeći”. Tako je Villeneuve osvojio svoj prvi i jedini naslov svjetskoga prvaka, a Williams je osvojio deveti i zasad posljednji konstruktorski naslov.

Williams Mecachrome (1998.)

Nakon što su krajem 1997. ostali bez glavnog dizajnera Adriana Neweya (koji je otišao u McLaren) i tvorničkih Renaultovih motora (povukli su se iz Formule 1), Williams se 1998. očekivano mučio. Morali su plaćati Mecachrome motore koji su zapravo bili stari Renaultovi motori pa je bolid imao sličan aerodinamički paket i gotovo isti motor. Došlo je i do promjene vizualnog identiteta jer im je glavni sponzor Rothmans odlučio promovirati svoj Winfield brend pa je Williams postao gotovo u potpunosti crven.

Vozači su u 1998. ostali isti (Villeneuve i Frentzen) što je bilo prvi puta nakon 1983. da je aktualni svjetski prvak ostao u WIlliamsu. U međuvremenu trojica nisu – Piquet (prvak 1987.), Mansell (prvak 1992.) i Prost (prvak 1993.)

I dok su se Ferrari i McLaren borili za naslov prvaka, Williams je pao u sredinu poretka i završio treći u poretku konstruktora s 38 bodova (pobjednik McLaren 156). Najbolji rezultati su im tri pobjednička postolja – Frentzen je bio treći na prvoj utrci u Australiji, a Villeneuve treći u Njemačkoj i Mađarskoj. Kanađanin je završio peti u poretku vozača s 21 bodom, a Frentzen sedmi s četiri boda manje.

Možda i najbolja vijest za momčad 1998. bila je objava suradnje s BMW-om od 2000. godine, a obje strane najavile su da se do uspjeha ne može preko noći i da će njihova suradnja biti na duže staze.

Williams Supertec (1999.)

Pobjedničko postolje u Monzi 1999. i rezultat sezone za Williams i Ralfa Schumachera (2. mjesto) (12.9.1999.) Foto: f1history

Momčad Franka Williamsa 1999. je imala Supertecove motore koji su zapravo preimenovani Mecachrome/Renault motori, a oba vozača napustila su momčad. Villeneuve je otišao u novu BAR-Supertec momčad, a Frentzen je prešao u Jordan. S obzirom da je jedan od uvjeta suradnje s BMW-om bio i da u momčadi bude barem jedan Nijemac momčad je za 1999. potpisala Ralfa Schumachera iz Jordana, a momčadski kolega bit će mu Alex Zanardi koji je osvojio posljednja dva prvenstva američke serije CART.

Williams je 1999. ostvario samo tri pobjednička postolja, a sva su bila djelo Ralfa Schumachera. Nijemac je bio drugi u Italiji i treći u Australiji i Velikoj Britaniji. Momčad je završila peta u poretku konstruktora s 35 bodova što im je najlošiji plasman u devedesetima. Sve bodove ostvario je Ralf Schumacher, a Alex Zanardi u potpunosti je podbacio. Završio je samo pet utrka, a najbolji plasman mu je sedmo mjesto u Monzi gdje je startao četvrti (također rezultat sezone). Zato i ne čudi Williamsov raskid suradnje sa Zanardijem na kraju sezone.

Williams BMW (2000. – 2005.)

Nakon raskida suradnje sa Zanardijem, Frank Williams doveo je Jensona Buttona, debitanta u Formuli 1, a Ralf Schumacher je ostao u momčadi. Nakon što su u Williamsu 1998. potpisali ugovor s BMW-om kao dobavljačem motora i tehničkim partnerom, BMW je 1999. testirao svoj motor u posebno prilagođenom Williamsovu bolidu kako bi se pripremili za povratak 2000. godine. Bavarci su proveli 18 mjeseci dizajnirajući i testirajući svoj novi motor, E41 koji će biti smješten u Williamsu FW22. BMW-ov 3-litreni V10 motor, E41, težio je 117 kg, razvijao je oko 800 KS i vrtio se do 17 500 o/min.

Dr Mario Theissen izjavio je uoči sezone da BMW neće imati ni najjači ni najlakši motor jer prvo moraju imati stabilnu bazu koju će onda moći agresivnije razvijati

Ralf je trećim mjestom na prvoj utrci u Australiji, iza dva Ferrarija, ostvario prvo pobjedničko postolje za novi BMW-ov motor, a do kraja sezone upisao je još dva treća mjesta u Belgiji i Italiji. Ukupno je Nijemac osam puta osvajao bodove, a završio je peti u poretku vozača s 24 boda. Jenson Button imao je solidnu debitantsku sezonu u kojoj je šest puta osvajao bodove, a najbolji plasman bilo mu je četvrto mjesto na Hockenheimu.

Juan Pablo Montoya u Williams BMW-u prestiže Michaela Schumachera u Ferrariju na kočenju za Senna S zavoj na Interlagosu. (1.4.2001.) Foto: f1fanatic

Suradnja s BMW-om već je u prvoj sezoni omogućila Williamsu da napravi korak prema vrhu i uvjerljivo osvoji treće mjesto u poretku konstruktora. Zato se s nestrpljenjem očekivala nova sezona u kojoj bi BMW trebao napraviti dodatan korak naprijed, a potpisan je i ugovor s Michelinom koji se 2001. vratio u Formulu 1.

Williams je 2001. doveo temperamentnog Kolumbijca Juana Pabla Montoyu koji je 1998. osvojio Međunarodno prvenstvo Formule 3, 1999. CART seriju, a 2000. i legendarni Indy 500. BMW-ov novi motor P80 bio je mnogo agresivnije koncipiran, za razliku od prilično konzervativnog E41 iz 2000. Thiessen je rekao da su u prvoj sezoni napredovali od 0 do 90%, a da će 2001. moći ići od 90 do 98%, nakon što istraže granice.

Novi motor za 2001., P80, vrtio se do 18 000 o/min, razvijao je 850 pa sve do 880 KS na kraju sezone, a težinom od 105 kg bio je 12 kg lakši od prethodnika. Također, odlučili su se na kut među cilindrima od 90 stupnjeva koji je 2000. imao samo Ferrari

BMW-ov motor ubrzo se pokazao najjačim u Formuli 1 i omogućio Williamsu FW23 da se na najbržim stazama bori za pobjedu. Prvu pobjedu u sezoni ostvario je 15. travnja 2001. Ralf Schumacher na VN San Marina kada je fantastičnim startom s trećeg mjesta preskočio oba McLarena i odjurio do pobjede. Bila je to prva Williamsova pobjeda nakon VN Luksemburga na Nurburgringu 28. rujna 1997.

Vrijedi istaknuti i fantastičan nastup Juan Pabla Montoye u Brazilu kada je na početku utrke, nakon povlačenja sigurnosnog automobila, prestigao Michaela Schumachera i prešao u vodstvo. Kolumbijac je u 39. krugu vodio s prednošću od 30 sekundi, ali je zbog incidenta s Verstappenom kojeg je prestizao za cijeli krug morao odustati.

Drugu pobjedu ponovno je ostvario Ralf Schumacher koji je u Kanadi slavio ispred brata Michaela, što je bila prva dvostruka (1-2) pobjeda neke braće u povijesti Formule 1. I treću Williamsovu pobjedu 2001. ostvario je Ralf Schumacher i to na domaćoj utrci na Hockenheimu. Montoya je tada ostvario prvi pole position u F1 karijeri, vodio 22 kruga, ali je odustao u 24. krugu zbog kvara na motoru. Bila je to posljednja utrka na superbrzom Hockenheimu kojeg je uoči utrke 2002. skratio i redizajnirao Herman Tilke.

Prvu pobjedu u karijeri Montoya je ostvario u Monzi gdje je s pole positiona slavio ispred Barrichella i Ralfa Schumachera, pet dana nakon tragičnih događaja u SAD-u 11.09. zbog kojih su Ferrariji imali crne noseve bolida

Ralf Schumacher ostvario je jedinu pobjedu sezone za svoju momčad na drugoj utrci sezone u Maleziji. (17.3.2002.) Foto: Reuters

BMW je 2002. dodatno pojačao svoj motor koji se sada zvao P82, a koji je bio prvi F1 motor koji je probio granicu od 19 000 o/min, za vrijeme kvalifikacija na VN Italije. Upravo je tada Juan Pablo Montoya odvozio najbrži krug u povijesti Formule 1 s prosječnom brzinom od 259.827 km/h čime je srušio rekord koji je dotad držao Keke Rosberg koji je na VN Velike Britanije 1985. u Williams Hondi FW10 Silverstoneom jurio prosječnom brzinom od 259.005 km/h.

Osim što je bio jači, novi BMW-ov motor bio je kompaktniji i lakši što se pozitivno odražava na vozna svojstva, raspored težine i aerodinamiku bolida.

Williams FW24 bio je duži od prethodnika, imao je više downforcea i brzo je zagrijavao gume. Ako tome dodate i najjači motor, dobili ste sjajan bolid. Jedini problem bio je što mu je konkurent bio Ferrari F2002, jedan od najboljih bolida ikad načinjenih koji je bio izuzetno pouzdan i brz na svim stazama

Ralf Schumacher slavio je na drugoj utrci sezone u Maleziji ispred Montoye i time upisao jedinu pobjedu za Williams 2002. Ferrari je na prve dvije utrke sezone vozio s dorađenim prošlogodišnjim bolidom F2001, a otkako je u Brazilu debitirao F2002 Ferrari je izgubio samo na VN Monaka od Coultharda u McLarenu.

Iako je ostvario sedam pole positiona, Juan Pablo Montoya ostao je bez pobjede. Ostvario je sedam pobjedničkih postolja i završio treći u poretku s 50 bodova. Ralf Schumacher je šest puta bio na pobjedničkom postolju i završio četvrti s 42 boda. Momčad je završila druga u poretku konstruktora, iza Ferrarija, ali ispred McLarena, prvi puta nakon 1997.

Williams je i 2001. završio treći u poretku konstruktora, ali su skupili znatno više bodova nego 2000. (80 > 36) i ostvarili četiri pobjede. Ralf je završio četvrti u poretku vozača, ispred Mike Hakkinena, a Montoya šesti.

Juan Pablo Montoya ostvario je prvu pobjedu u sezoni u Monaku i najavio Williamsov (nažalost neuspješan) pohod na naslov prvaka. (1.6.2003.) Foto: proyectof1

Frank Williams je na predstavljanju novog FW25 za 2003. bio vrlo siguran da će se bolid boriti za naslov prvaka. Juan Pablo Montoya umalo je na prvoj utrci došao do pobjede, ali se izvrtio i pobjedu prepustio Davidu Coulthardu u McLarenu. Idućih nekoliko utrka pokazalo je da bolid još uvijek nije spreman za pobjede, ali sve se promijenilo u Monaku gdje je Ralf uzeo pole, a Montoya pobjedu.

Uslijedio je dvostruki podij u Kanadi gdje su Ralf i Montoya završili iza Michaela, a na idućoj utrci na Nurburgringu slavio je Ralf ispred Juan Pabla. Za tjedan dana u Francuskoj uslijedila je još jedna pobjeda Schumachera mlađeg, ponovno ispred momčadskog kolege Montoye.

Ferrari je uzvratio pobjedom na brzom Silverstoneu, ali Williams je ponovno dominantan na vrućem Hockenheimu gdje slavi Juan Pablo Montoya s više od minute ispred Coultharda, nakon što su u sudaru u prvom zavoju ispali Ralf Schumacher, Barrichello i Raikkonen.

Montoya je ostao u igri za naslov pobjedničkim postoljima na VN Mađarske i Italije, ali sve nade u naslov prvaka odlaze u vjetar nakon VN SAD-a na Indianapolisu gdje je Montoya završio tek šesti i time svoj zaostatak za Michaelom Schumacherom povećao na nedostižnih deset bodova (Schumacher je imao šest pobjeda u sezoni, a Montoya dvije pa bi u slučaju izjednačenog broja bodova prvak bio Nijemac).

Williams je, unatoč najboljoj sezoni od 1997., ponovno završio drugi u poretku konstruktora. Skupili su 144 boda, 52 više nego 2002. i završili 14 bodova iza Ferrarija

Montoya je završio treći s 82 boda, 11 iza Michaela Schumachera, a Ralf peti s 58 bodova.

Radikalni FW26 nije se pokazao uspješnim, a momčad se na VN Mađarske vratila na konvencionalni oblik nosa. Na slici je Ralf Schumacher, VN Australije (7.3.2004.) Foto: speedsport-magazine.com

Kao i svi Ferrarijevi rivali, i Williams je puno očekivao od 2004. Montoya je već potpisao s McLarenom za 2005., ali 2004. će za Williams i dalje voziti on i Ralf Schumacher. Novi je Williams FW26 bio radikalnog prednjeg kraja koji je podsjećao na morža, ali se rješenje ubrzo pokazalo neuspješnim zbog više štete nego koristi koju donosi performansama bolida pa su ga zamijenili konvencionalnim nosom na VN Mađarske.

Već početkom sezone počele su kružiti glasine da Ralf Schumacher 2005. odlazi u Toyotu, a kasnije je na mjestu tehničkog direktora Sam Michael zamijenio iskusnog Patricka Heada.

Unatoč 4. i 5. mjestu na prvoj utrci u Australiji, Williams je, kao i svi ostali, brzo shvatio da će se Ferrari prošetati do naslova prvaka. Drugo mjesto Montoye u Maleziji bilo je iznimka jer se bolid uglavnom borio za bodove, a ne pobjednička postolja. Montoya je u cijeloj sezoni osvojio tri pobjednička postolja, uključujući fantastičnu pobjedu na posljednjoj utrci prvenstva u Brazilu i svojoj posljednjoj utrci za Williams, što mu je bilo dovoljno za peto mjesto u ukupnom poretku.

Kao i svi ostali, Williams je u Australiji ostao šokiran brzinom Ferrarija F2004

Ralf Schumacher osvojio je tek jedan pole position u Kanadi i jedno pobjedničko postolje u Suzuki (drugo mjesto iza brata) te je završio deveti u poretku vozača. Williams je završio četvrti u poretku konstruktora što im je bio najgori rezultat nakon 1999.

Mark Webber i Nick Heidfeld na putu prema dvostrukom pobjedničkom postolju za Williams, iza pobjednika Kimija Raikkonena u McLarenu. (22.5.2005.) Foto: Williams

Ralf Schumacher je 2005. otišao u Toyotu, a Juan Pablo Montoya u McLaren dok su novi Williamsovi vozači bili Nick Heidfeld i Mark Webber. Novi Williams FW27 nije bio sjajan, ali ovoga puta ni BMW P84/5 nije bio najbolji motor. Odnos između Williamsa i BMW-a nikad nije bio ovako ugrožen.

Williams je početkom 2005. shvatio da im zračni tunel daje pogrešne informacije, što je posljednje što bilo koja momčad želi čuti. BMW se nije najbolje snašao s novim pravilima oko trajanja motora pa su sezonu započeli s prerađenim motorom iz 2004. (P83). Također, FW27 imao je lošu kontrolu trakcije pa su Williamsovi vozači često gubili pozicije na startu.

Uskoro dolazi i do pucanja braka između BMW-a i Williamsa te je BMW uskoro objavio da će kupiti Sauber i voditi vlastitu F1 momčad. Williams će odlučiti hoće li nastaviti s BMW-ovim motorima ili će pronaći drugoga dobavljača

Najbolji plasman sezone za Williams ostvario je Heidfeld drugim mjestom na VN Monaka, što je ponovio i tjedan dana kasnije na VN Europe gdje je ujedno ostvario i jedini Williamsov pole position u 2005. Williams je završio peti u poretku konstruktora dok su Webber i Heidfeld završili 10. i 11. u poretku vozača.

Iako je puno obećavala, suradnja BMW-a i Williamsa donijela je tek 10 pobjeda, 17 pobjedničkih postolja i 17 najbržih krugova u šest godina. Kako su krenuli 2001. činilo se da bi mogli ozbiljno napasti naslov prvaka, ali na njihovu žalost, blizu su bili samo 2003.

Momčad BMW Williamsa bila je vodeća u poretku konstruktora dva puta po dvije utrke. Prvi puta su poveli nakon dvostruke pobjede u Maleziji 2002., a vodstvo su uspjeli održati i nakon VN Brazila. Pobjeda u Maleziji bila im je jedina u sezoni, a Ferrari je te godine poražen samo još u Monaku gdje je slavio Coulthard u McLarenu.

Drugi puta su vodili 2003. nakon što su u 13. utrci prvenstva u Mađarskoj završili 3. i 4., a vodstvo su zadržali i nakon 14. utrke prvenstva u Italiji. Na pretposljednjoj utrci u SAD-u izgubili su vodstvo od Ferrarija koji je na posljednjoj utrci u Japanu petu godinu zaredom postao konstruktorski prvak.

Williams Cosworth (2006.)

Nico Rosberg je u svom prvom nastupu u Formuli 1 na VN Bahraina 2006. odvozio najbrži krug utrke i osvojio sedmo mjesto. Do kraja sezone još je samo jednom osvojio bodove, sedmim mjestom na Nurburgringu.

Nakon što su na kraju 2005. 3-litreni V10 motori otišli u povijest, 2006. smo vidjeli nove, 2,4-litrene V8 motore. Iako su mogli nastaviti s BMW-ovim motorima i 2006., u Williamsu nisu htjeli surađivati s Bavarcima te su se odlučili za Coshworth koji im je isporučivao motore, prijenosni sustav, pripadajuću elektroniku i softver. Mark Webber je ostao u momčadi, a Heidfelda je zamijenio prvak GP2 serije iz 2005. Nico Rosberg.

Sezona 2006. za Williams je započela dobro jer su oba vozača osvojila bodove, a Nico Rosberg odvozio je i najbrži krug utrke i s 20 godina i 258 dana postao najmlađi vlasnik najbržeg kruga u povijesti Formule 1, što je i današnji rekord. Ostatak sezone bio je prilično razočaravajući jer su završili samo 20 puta u 36 nastupa, a nisu ostvarili nijedno pobjedničko postolje, prvi puta nakon 1977. Webber je tri puta osvajao bodove i završio 14. u poretku vozača, a Rosberg je s dva sedma mjesta i četiri boda završio 17. Momčad je završila osma u poretku konstruktora sa samo 11 bodova.

Williams Toyota (2007. – 2009.)

Mark Webber je 2007. otišao u Red Bull, a u Williamsu ga je zamijenio Alex Wurz. Cosworthove motore zamijenili su Toyotini koji bi trebali nuditi bolje performanse i pouzdanost. Pouzdanost je 2007. značajno poboljšana pa su vozači bili u mogućnosti ostvariti bolje rezultate.

Nico Rosberg ispred Roberta Kubice na putu prema petom mjestu na VN Brazila, njegovom najboljem rezultatu sezone. (21.10.2007.) Foto: f1fanatic

Iako je najbolji rezultat sezone Wurzovo treće mjesto u Kanadi, puno je bolji dojam ostavio Rosberg koji je pokazao zavidnu brzinu i zrelost. Bodove je osvajao sedam puta (Wurz tri puta), a u kvalifikacijama je u potpunosti zasjenio puno iskusnijeg momčadskog kolegu.

Rosberg je završio deveti u poretku vozača, a Wurz 11. što je Williamsu bilo dovoljno za četvrto mjesto u poretku konstruktora (realno su bili peti, ali nakon McLarenove diskvalifikacije promovirani su na četvrto mjesto). Nakon razočaravajuće 2006. Williams je uzvratio udarac i ponovno se vratio u sredinu poretka.

Malo je poznato da je Williams 2007. imao mjenjač prilagođen pravilima za 2008., što znači da su se pripremali da mjenjač mora trajati četiri uzastopne utrke. Kvarova nisu imali pa su po tom pitanju bili spremni za iduću sezonu

Rosberg je i 2008. ostao u Williamsu, a momčadski kolega bit će mu Kazuki Nakajima koji je već na posljednjoj utrci 2007. mijenjao Wurza koji se povukao iz Formule 1.

Williams FW30 bio je prilično inkonzistentan bolid koji je briljirao u sporijim zavojima, a mučio se u brzim. Također, poput Ferrarija i Toyote, najbolje se ponašao kad bi Bridgestone donio mekše mješavine guma.

Razvoj bolida nije bio ograničen samo novcem, nego i raspodjelom resursa na iduću sezonu u kojoj sve momčadi očekuje velika promjena tehničkog pravilnika.

Nico Rosberg ostvario je prvo pobjedničko postolje u karijeri trećim mjestom na VN Australije 2008. i prvo za Williams od Wurzovog postolja u Kanadi 2007. (16.3.2008.) Foto: f1fansite

Rosberg je sjajno startao sezonu prvim pobjedničkim postoljem u karijeri, trećim mjestom u Australiji koje mu je donijelo šest bodova, ali Nijemac je na idućih 13 utrka skupio samo tri boda. U tom period i Nakajima je imao sličan učinak. Najbolji rezultat sezone za Williams bilo je Rosbergovo drugo mjesto u Singapuru gdje je Nakajima bio osmi, što je momčadi donijelo devet bodova. Williams je ukupno na osam od 18 utrka osvajao bodove, a završili su osmi u poretku konstruktora, kao i 2006.

Zbog ekonomske krize, Williams je uoči 2009. izgubio nekoliko važnih sponzora, ali su zato, kao i Brawn GP i Toyota, iskoristili rupu u tehničkom pravilniku i na prvoj utrci sezone u Australiji nastupili s dvostrukim difuzorima. Kasnije je i većina momčadi usvojila taj koncept pa je Williamsova kompetitivnost opadala kako je sezone odmicala.

Williams FW31 nije bio posebno brz, ali je bio iznimno pouzdan i završio je 92% svih krugova u 2009. Sve bodove za momčad osvojio je Nico Rosberg

Nijemac je završio sedmi u poretku vozača s 34.5 bodova, a Nakajima 20. bez osvojenog boda. Williams je s Rosbergovim bodovima završio sedmi u poretku konstruktora.

Krajem 2009. iz Formule 1 povlače se BMW i Toyota, a Williams se ponovno okrenuo Cosworthu.

Williams Cosworth (2010. – 2011.)

Momčad iz Grovea 2010. je imala potpuno novu vozačku postavu. Nico Rosberg otišao je u Mercedes, a Nakajima je iz momčadi otišao s Toyotom. Novi vozači bili su Rubens Barrichello koji je došao iz Brawn GP-a (od 2010. Mercedes) i Nico Hulkenberg, Nijemac koji je 2009. postao prvak GP2 serije.

Momčad se s novim FW32 odlučila za kraći međuosovinski razmak kako bi dobili na okretnosti, ali su gubili na aerodinamičkoj učinkovitosti difuzora. Također, jedina su momčad s Cosworthovim motorima koja je proizvodila vlastitu hidrauliku mjenjača

Williams je 2010. na 12 od 19 utrka osvajao bodove, a najuspješnije su im utrke VN Europe i VN Velike Britanije na kojima su osvajali 12 odnosno 11 bodova. Iskusni Rubens Barrichello skupio je znatno više bodova (47) od mladog Hulkenberga (22) i završio deseti u poretku vozača. Nijemac je svoju debitantsku sezonu u Formuli 1 završio na 14. mjestu, a vrhunac sezone svakako mu je bio pole position u Brazilu kada je najbolje zagrijao gume na stazi koja se sušila i startao ispred dva Red Bulla Vettela i Webbera, Hamiltona i Alonsa.

Momčad je sezonu završila na šestom mjestu sa 69 bodova, s bodom više od Force Indije što je napredak u odnosu na 2009. Iako je Hulkenberg ostavio solidan dojam, momčad ga je za iduću sezonu zamijenila Pastorom Maldonadom, prvakom GP2 serije iz 2010. koji je taj naslov osvojio iz četvrtog pokušaja. Još važnije, Venecuelanac je stizao s nezanemarivom količinom sponzorskog novca koji je Williamsu bio itekako privlačan.

Barrichello je zadržan za 2011., a Maldonado mu je bio novi momčadski kolega. Bilo je to prvi puta od 1981. da Williams nije imao europskog vozača u svojoj momčadi. Nakon relativno uspješne 2010., prve sezone s Cosworthom nakon 2006., malo je tko očekivao da će Williams imati tako katastrofalnu 2011. Momčad je osvojila samo pet bodova i završila deveta u poretku što im je najgori rezultat od 1978. Dva deveta mjesta Rubensa Barrichella u Monaku i Kanadi i jedno deseto mjesto Pastora Maldonada u Belgiji su sve što su dva Južnoamerikanca uspjela izvući iz očajnog FW33.

Momčad je u srpnju objavila da će od 2012. koristiti Renaultove motore koji su osvojili svjetska prvenstva u bolidima Red Bulla 2010. i 2011., a s kojima su Williamsovi bolidi u prošlosti imali prilično uspješnu suradnju

Williams Renault (2012. – 2013.)

Maldonado u društvu svjetskih prvaka Alonsa i Raikkonena slavi svoju prvu i zasad jedinu pobjedu u Formuli 1 (13.5.2012.) Foto: Pirelli

Rubens Barrichello povukao se iz Formule 1 nakon rekordna 323 nastupa, a Pastoru Maldonadu momčadski kolega 2012. bit će Bruno Senna. Valtteriju Bottasu, kao testnom i rezervnom vozaču, zajamčen je nastup na 15 slobodnih treninga tijekom sezone.

Iako je Williams osmim mjestom u poretku konstruktora 2012. sa samo jedno mjesto popravio svoj učinak iz 2011., situacija na stazi se značajno promijenila. Za razliku od 2011. kada su samo tri puta osvajali bodove i osvojili pet bodova, 2012. su osvojili čak 76 bodova, a bodove su osvajali čak 12 puta.

Vrhunac sezone svakako je Maldonadova pobjeda s pole positiona na VN Španjolske, a druga najuspješnija utrka je VN Abu Dabija gdje je Maldonado završio peti, a Bruno Senna osmi. Pobjeda u Španjolskoj prva je Williamsova pobjeda od posljednje utrke prvenstva 2004. kada je u Brazilu slavio Kolumbijac Juan Pablo Montoya.

Iako je Maldonado s 45 bodova znatno nadmašio bodovni učinak svog momčadskog kolege Senne (31 bod), Venecuelanac je 2012. puno više oscilirao te je bodove osvajao samo pet puta. Brazilcu je najbolji plasman šesto mjesto iz Malezije, ali je bodove osvajao na deset utrka

Maldonado je zadržan i 2013., a novi momčadski kolega bit će mu dosadašnji testni i rezervni vozač Valtteri Bottas. U siječnju momčad napušta izvršni director Toto Wolff koji odlazi u Mercedes, ali će zadržati svoj udio u momčadi. Činjenica da mu je žena Susie Wolff i dalje ostala u Williamsu kao ‘razvojni vozač’ sigurno je blisko povezana s njegovom odlukom da zadrži svoj udio u momčadi.

Novi FW35 pokazao se katastrofalnim i ispočetka teško upravljivim bolidom koji se cijelu sezonu mučio iskoristiti ispušne plinove u aerodinamičke svrhe. Prosječna kvalifikacijska pozicija za Maldonada bila je 16. mjesto, a Bottasova 15., što dovoljno govori o kompetitivnosti bolida.

Bolid je 2013. bio vrlo pouzdan te su zabilježili samo dva odustajanja zbog KERS-a i hidraulike. Na njihovu žalost, pouzdanost u Formuli 1 ne znači puno ako je bolid spor, a konkurencija jednako pouzdana

Zato i ne čudi da je Maldonado uspio osvojiti samo jedan bod, desetim mjestom u Mađarskoj, a Bottas četiri, osmim mjestom u Austinu gdje su odbacili koncept usmjeravanja ispušnih plinova prema difuzoru i ostvarili rezultat sezone.

Momčad je završila deveta u poretku konstruktora sa samo pet bodova, koliko su imali i 2011.

U svibnju je Williams objavio da će od 2014. imati Mercedesove motore što se pokazalo iznimno dobrom odlukom. Kao i odluka o angažiranju Pat Symondsa koji je zamijenio Coughlana na mjestu glavnog tehničkog direktora.

Williams Mercedes (2014. – 2018.)

Otpočetka nove sezone bilo je jasno da je novi FW36 za 2014. znatno kompetitivniji od prethodnika i to ne samo zato što ima najbolju pogonsku jedinicu u Formuli 1, Mercedes PU106A Hybrid. Momčad je osigurala nove sponzore (Petrobras i Martini), čime su postali prva momčad od 1979. koja se natječe s Martinijevim bojama.

Iako na početku sezone nisu uspjeli ostvariti rezultate u skladu s potencijalom bolida, ubrzo su se stvari počele mijenjati. Williams je redovito osvajao bodove, a svijet Formule 1 šokirali su prvim startnim redom u Austriji kada je Felipe Massa ostvario svoj prvi pole position od VN Brazila 2008.

Williams je, uz Mercedes, jedina momčad koja je na svih 19 utrka sezone osvajala bodove, a najbolji rezultat im je drugo i treće mjesto u Abu Dabiju gdje su zbog dvostrukih bodova osvojili čak 66 bodova. Bottas je ostvario šest pobjedničkih postolja i redovito osvajao bodove što mu je bilo dovoljno za četvrto mjesto u poretku vozača. Finac bodove nije osvojio samo na dvije najsporije staze u kalendaru – u Monacu i Singapuru.

Massa je bio manje konstantan (sedam puta nije osvajao bodove), osvojio je tri pobjednička postolja i završio sedmi u poretku.

Otkako su 2014. uvedene nove pogonske jedinice, Mercedes je osvojio sve pole positione osim na VN Austrije 2014. kada su prvi red zauzeli Williamsi. Ali i oni su imali Mercedesovu pogonsku jedinicu

Uvjerljivi nastupi, posebno na brzim stazama gdje je do izražaja dolazila snažna Mercedesova pogonska jedinica i aerodinamička učinkovitost bolida pri niskim downforce zahtjevima, promaknuli su Williams u glavnu prijetnju Mercedesima.

Iako je Massa osvojio jedini pole position za Williams 2014., Bottas je bio daleko konstantniji. Bodove je osvajao čak 17 puta, uz šest pobjedničkih postolja, a Massa je 13 puta osvajao bodove, uz jedno pobjedničko postolje. Finac je sezonu završio na četvrtom, a Brazilac na sedmom mjestu.

Williams je i 2015. zadržao treće mjesto u poretku konstruktora – prestigao ih je Ferrari, ali su zato prestigli Red Bull. Bottas i Massa osvojili su po dva pobjednička postolja te završili četvrti (Bottas) i peti (Massa) u poretku vozača. Najveća slabost bolida bile su spore staze i kišni uvjeti, a upravo su to glavna područja na kojima se Williams želi poboljšati u 2016.

Od samoga početka 2016. bilo je jasno da je Red Bull napravio veliki korak naprijed, među ostalim i zahvaljujući značajno poboljšanoj Renaultovoj pogonskoj jedinici, i da Williams neće moći obraniti treće mjesto iz 2014. i 2015.

Ipak. činilo se da bi bez problema trebali osvojiti četvrto mjesto budući da je Force India imala slabiji start sezone i nakon prvih sedam utrka Williams je imao 39 bodova više od svojih konkurenata.

Ali Force India je Williams porazila u razvoju bolida tijekom sezone i malo po malo smanjivala njihovu prednost. Williamsova poboljšanja nisu donijela očekivane rezultate i nakon 13 od 21 utrka Force India je prestigla Williams u poretku konstruktora.

Momčad iz Grovea u idućih je nekoliko utrka držala korak s Force Indijom, ali bitku su na kraju izgubili za velikih 35 bodova.

Bottas je bio puno brži od Masse, kako u kvalifikacijama, tako i u utrci, a Brazilac je u Monzi objavio da će se na posljednjoj utrci sezone u Abu Dhabiju oprostiti od Formule 1. Ali nakon što je Rosberg napustio Mercedes, Bottas je prešao iz Williamsa kako bi zamijenio svjetskoga prvaka pa se Massa vratio kako bi bio mentor Strollu.

Williams je za 2017. priliku odlučio dati mladom Kanađaninu Lanceu Strollu, novom prvaku Formule 3 Euro, koji je zahvaljujući bogatstvu svoga oca milijardera prošao opsežan testni program s dvije godine starim Williamsom FW36 kako bi se pripremio na veliki skok u performansama koji ga očekuje u Formuli 1.

Iako su na početku sezone bili blizu Force Indije, Williams je tijekom sezone izgubio razvojnu borbu s Force Indijom, a nije im pomoglo ni što je na početku sezone bodove osvajao samo Massa.

Unatoč jako lošem početku sezone s puno grešaka i uništenih dijelova bolida, Stroll je započeo pozitivan niz osvajanjem devetoga mjesta i dva boda na domaćoj utrci u Kanadi, a uslijedio je i najbolji rezultat sezone u kaotičnoj utrci u Bakuu gdje je skoro završio drugi prije nego ga je u posljednjim metrima prestigao Bottas u Mercedesu.

Lanceovo samopouzdanje nakon toga je poraslo i počeo je voziti brže i mirnije, a na idućoj utrci u Austriji desetim je mjestom treći puta zaredom završio u krugu osvajača bodova.

Jedan od najboljih trenutaka sezone za Strolla svakako su i kišne kvalifikacije za VN Italije gdje je startao drugi i postao najmlađi vozač u povijesti koji je utrku startao iz prvoga startnog reda, a do kraja sezone bodove je osvajao još četiri puta i sezonu završio 12. s 40 bodova, samo tri manje od puno iskusnijeg momčadskog kolege Masse.

Williams je F1 javnost dugo držao u neizvjesnosti oko imena drugoga vozača, a u igri su bili Robert Kubica, Paul di Resta, Daniil Kvyat, Pascal Wehrlein i Sergey Sirotkin. Ali nakon posljednjeg testa u 2017. u Abu Dhabiju Williams se odlučio za Sergeya Sirotkina i tvrde da su odluku donijeli isključivo na temelju ukupnih performansi.

Lance Stroll na putu prema rezultatu sezone u Bakuu gdje je završio osmi (29.04.2018.) Photo: Williams

Williams je za 2018. doveo Sergeya Sirotkina koji će sa Strollom činiti najmlađu vozačku postavu u Formuli 1, a mladim je vozačima posao otežavao izuzetno nepredvidiv i za vožnju težak Williams FW41 koji je gubio prianjanje na ulasku u zavoj.

Baku je za Strolla ponovno bio plodno tlo jer je, baš kao i 2017., upravo tu osvojio prve bodove kada je završio osmi, a do kraja sezone osvojio je još samo dva boda devetim mjestom u Monzi.

Sirotkin je bio uspješniji u kvalifikacijama 13:8, ali Stroll je u ključnim trenucima, kada je bolid bio sposoban za osvajanje bodova, bio uspješniji te je završio 18. u poretku vozača, dva mjesta ispred Sirotkina.

Williams je za 2019. osigurao aktualnog F2 prvaka Georgea Russella, a priliku kao trkaći vozač dobio je povratnik Robert Kubica koji će se tako vratiti u Formulu 1 u punom smislu te riječi, prvi puta nakon 2010. kada je vozio za Renault.

Russell ispred Kubice na VN Njemačke 2019., ali Poljak je na kraju završio jedno mjesto ispred Britanca i osvojio jedini Williamsov bod u sezoni (Photo: Williams)

Russell je deklasirao Kubicu u kvalifikacijama 21:0 i u utrkama 17:3 (jednu utrku su oboje odustali pa se ne računa u omjer), a oduševio je svojom predanošću i spremnošću na učenje.

Ali jedini Williamsov bod u 2019. osvojio je Robert Kubica na VN Njemačke u promjenjivim uvjetima na stazi u kojima su Kubica i Russell klasificirani kao 11. i 12. nakon kazni za oba vozača Alfa Romea.

Williams FW43 bio je najsporiji bolid u 2019., ali Russell je s njim samo osam puta startao iz posljednjega startnog reda u sezoni koja ima 21 utrku.

Vrhunac sezone u kvalifikacijskoj brzini Russell je imao u Mađarskoj (startao 15.), Belgiji (14.) i Italiji (14.), a najbolji plasmani su mu 11. mjesto iz Njemačke i 12. mjesto iz Brazila.

Russell je 2020. dobio novoga momčadskog kolegu Nicholasa Latifija, a bolid je bio nešto konkurentniji, djelomično zahvaljujući i padu snage Ferrarijeva motora koji je usporio njihove najbliže suparnike Haas i Alfa Romeo.

Williams je i dalje bio najsporiji bolid, ali je smanjio zaostatak za Haasom i Alfom te se Russell često borio za prolazak u Q2, za razliku od Latifija koji je ostvario samo jedan Q2 plasman u Mađarskoj gdje je startao 15.

Russell je u top15 startao čak osam puta u 16 utrka (ne računajući VN Sakhira koju je vozio u Mercedesu), a najbolje kvalifikacije imao je na drugoj utrci u Austriji kada je po kiši odvozio 12. najbolje vrijeme (startao 11. zbog Leclercove kazne).

Savršen kvalifikacijski omjer u Williamsu Russell je zadržao i protiv Latifija (16:0) od kojega je u prosjeku bio pola sekunde brži, ali je doživio i prvi kvalifikacijski poraz u Formuli 1 od Bottasa u Mercedesu na VN Sakhira.

Najbolji plasman u sezoni u Williamsu Russell je ostvario u kaotičnoj utrci za VN Toskane koja je imala nekoliko prekida – završio je na 11. mjestu, 2.4 sekunde iza Vettela u Ferrariju.

Vrhunac Russellove sezone svakako je neplaniran Mercedesov poziv uoči VN Sakhira da zamijeni Hamiltona koji se zarazio koronavirusom, a Russell je u potpunosti iskoristio priliku da pokaže što zna.

Latifi je završio 11. na prvoj utrci sezone u Austriji u kojoj je Russell odustao, a 11. je završio još dvaput, na Monzi i Imoli. U jedinom vikendu u kojem mu momčadski kolega nije bio Russell Latifi je uspio pobijediti Aitkena za 0.144 s, ali u utrci je odustao zbog problema s curenjem ulja u pogonskoj jedinici.

Da Russell nije vozio za Mercedes na VN Sakhira i osvojio tri boda, Latifi bi bio ispred njega u poretku vozača jer ima tri 11. mjesta dok je Russell u Williamsu samo jednom završio 11. na VN Toskane.

Williams je i za 2021. odlučio zadržati Latifija i Russella i jedna su od tek tri momčadi koje su zadržale istu vozačku postavu kao 2020.

Russell je sezonu završio na 18. mjestu s tri boda što mu je najbolji plasman u Formuli 1, Latifi je u svojoj debitantskoj sezoni završio 21. bez bodova, a Williams će i 2021. zadržati istu vozačku postavu kao i 2020.