Postoje šampioni koji pobjeđuju snagom, i postoje oni koji pobjeđuju planom. Johannes Høsflot Klæbo pripada onoj rijetkoj, gotovo zaboravljenoj vrsti sportaša koji su najprije morali naučiti kako gubiti

U norveškim šumama, ondje gdje je snijeg prigušivao zvukove i gdje su se dječje frustracije mogle sakriti od pogleda, majka mu je dala pet minuta. Pet minuta da viče, da baca grude snijega u stabla, da izbaci bijes zbog još jednog poraza. Nakon toga – povratak među ljude, stisak ruke, osmijeh. Kao da se ništa nije dogodilo. Ta mala obiteljska pedagogija bila je možda važnija od svih kasnijih medalja. Naučila ga je da emocija nije slabost, ali da se snaga mjeri kontrolom.

Jer Klæbo nije bio čudo od djeteta. U sportu koji slavi fizičku nadmoć, on je bio najmanji u razredu. Testovi snage, skokovi, sprintovi – njegovo ime gotovo uvijek pri dnu. Da je netko tada tražio budućeg olimpijskog pobjednika, tražio bi ga u nekom drugom dječaku. U Norveškoj, zemlji u kojoj je skijanje dio identiteta, takvih je bilo na stotine.

No ono što se ne vidi u tablicama jest glad. A glad je kod njega bila gotovo opipljiva. Nije bio najbolji u rezultatima, ali bio je najbolji u napretku. Svaki sljedeći test radio je malo bolje. Svaki trening bio je pokušaj da se sustigne vlastito tijelo koje još nije stiglo odrasti.

U petnaestoj godini izgovorio je rečenicu koja u sportu zvuči kao naivni dječački san: želim biti najbolji na svijetu. No razlika između sna i sudbine često je u tome što je nakon te rečenice uslijedio – plan. S djedom je satima gledao snimke Pettera Northuga, proučavao tehniku, učio kako pobjeđivati dok još nije imao snagu za to. To je bila strategija malih: kad ne možeš biti jači, budi pametniji.

I zato Klæbova priča nije priča o talentu nego o vremenu. O strpljenju koje u današnjem sportu gotovo više ne postoji. Njegov napredak bio je spor, gotovo neprimjetan – sve dok nije eksplodirao. Rast u visinu, snaga u nogama, tehnika koja je godinama brušena u sjeni. I odjednom – dominacija.

Simbolično, njegova najpoznatija tehnika, „Klæbo-korak“, nastala je iz pogreške. Skije nisu bile dobro namazane. Nije mogao kliziti. Morao je trčati uzbrdo. Iz nužde je nastala revolucija. Kao i toliko puta u njegovoj karijeri, nedostatak je postao prednost.

Danas, kada njegovo ime stoji na billboardima, a brojke ga smještaju među najveće u povijesti, lako je zaboraviti da je taj šampion izgrađen na odricanju koje nadilazi sport. Izolacija od ljudi da bi se izbjegla prehlada. Godine bez običnih večera, bez spontanih susreta, bez života kakav žive njegovi vršnjaci. U svijetu u kojem se sportaši predstavljaju kao superheroji, Klæbo otvoreno govori da takav život nije zdrav. I upravo ga ta ranjivost čini još većim.

Njegova veličina nije samo u medaljama nego u paradoksu koji nosi: postao je najdominantniji skijaš svoje generacije zahvaljujući tome što je najdulje bio – najslabiji.

Norveška ima riječ koja objašnjava njihov odnos prema prirodi – friluftsliv. Život na otvorenom, u jednostavnosti, u kretanju. Klæbo je njezin savršeni proizvod. Dijete koje je raslo uz planine, rijeke i snijeg, u kulturi u kojoj je skijanje igra, a ne projekt. Možda je baš zato mogao izdržati sve ono što dolazi kasnije, kada igra postane posao, a posao opsesija.

I dok juriša prema novim olimpijskim zlatima, u njemu i dalje živi onaj dječak koji odlazi u šumu s grudom snijega u ruci. Onaj koji zna da pobjeda nije trenutak na cilju nego proces koji počinje daleko od publike. A taj čudesni Norvežanin je zaslužio da mu pobrojimo odličja:

Olimpijske igre: 11 zlatnih medalja, 1 srebrna i 1 brončana.
Svjetsko prvenstvo: 15 zlatnih, 2 srebrne, 1 brončana.
Svjetski kup: 5 puta, a ima veliku prednost i gotovo je nemoguće da i po šesti put ne postane ukupni pobjednik.
Na taj je način postao najuspješni muški natjecatelju u povijesti ZOI.

Zato Klæbo nije samo najveći skijaš svoje ere. On je podsjetnik na nešto što sport ponekad zaboravi – da šampioni ne nastaju kad pobjeđuju, nego kad nauče kako gubiti.