Košarkaši Cibone pobijedili su kosovarski Bashkimi 93:79 u utakmici prvog kola FIBA Europa Kupa.

Zagrepčani su tako trijumfalno otvorili povratnički nastup nakon osam godina izbivanja iz europskih natjecanja. Hrvatska momčad prethodno je posljednju europsku pobjedu ostvarila 8. ožujka 2017. godine, u prvoj utakmici četvrtfinala istog natjecanja, kada su s 87:85 svladali francuski Chalon.

A povod za razgovor sa Sport Klubom – osim europskog povratka Vukova – jest i činjenica da je Marin Rozić ponovno imenovan sportskim direktorom KK Cibone.

Bivši kapetan i nekadašnji sportski direktor ponovno preuzima sportsku politiku Cibone uoči nove sezone. Upravo je u njegovom prethodnom mandatu Cibona osvojila svoj posljednji naslov prvaka Hrvatske.

Tema je povratak Cibone na europsku scenu nakon osam godina pauze. Naravno, Cibona je dvostruki prvak Europe, ali put oporavka kluba je dug. O svemu tome, te o odluci da klub ne igra regionalnu ABA 2 ligu, više će nam reći naš gost – Marin Rozić.

“Pa da, apsolutno, nekako vrijeme koje je iza nas bilo je baš turbulentno. Konkretno, što se tiče same odluke o istupanju iz ABA lige – jednostavno je postalo evidentno da je vrijeme za neke nove stvari, neke promjene. Činjenica je da je na to utjecalo i ponašanje ABA lige, odnosno Skupštine ABA lige. Kroz ovo ljeto praktički smo izbačeni, Cibona je igrala kvalifikacijsku utakmice za ostanak u ligi, međutim prijašnjih godina, kad se liga širila, nitko nije ispadao. Ove godine, baš kad smo se našli u toj nezavidnoj situaciji, netko je odlučio „trenira pravdu“ upravo na Ciboni. Tako su jasno pokazali koliko im Cibona znači.

To nas je sve zajedno poguralo da presiječemo i okrenemo se nekoj drugoj priči, nekoj novoj viziji. Osobno sam i prethodnih godina bio za to da se malo više otvorimo prema Europi jer se čini da je dosadašnji sustav ljudima jednostavno dosadio, to je moj dojam. Istina je da igraš s klubovima koji nastupaju u Euroligi i Eurocupu, međutim mi smo sada odlučili svoj put i sreću tražiti kroz Europu, jer uvjeren sam da je to pravi put.”

U skupini s Cibonom su i Dijon iz Francuske, koji raspolaže s budžetom od oko 6,5 do 7 milijuna eura, te Reggio Emilia iz Italije – dva vrlo ozbiljna kluba. U tim nadolazećim utakmicama vidjet ćemo gdje se Cibona trenutno nalazi. Što očekujete od tih susreta i koliko sudjelovanje u FIBA Europa Kupu znači igračima?

“Mi smo ove godine krenuli u svojevrsan rebuilding – i momčadi i strukture kluba. Ovu sezonu kolokvijalno zovemo stabilizacijskom, kako na parketu, tako i na nekim drugim razinama. Dugo nas nije bilo u Europi. Činjenica da igramo FIBA Europa Kup možda publici ne znači puno, no nama znači – opet smo tu, idemo korak po korak.

To je stvarno zanimljivo natjecanje. U našoj skupini su Reggio Emilia, s ozbiljnim budžetom, i Dijon, koji možda ne zvuči poznato zagrebačkoj ili hrvatskoj publici, ali ima oko šest do sedam milijuna eura godišnje – to su za hrvatske klubove trenutačno nedostižne brojke. Imali smo prvu utakmicu i prvu pobjedu nakon osam godina u Zagrebu, protiv Bashkimija, momčadi s Kosova koja također ima veći budžet od Cibone. Te činjenice govorim da pokažem gdje se zapravo nalazimo. Danas kao hrvatski klub nemamo pravo nikoga podcijeniti – svi ulažu, i ta često ponavljana floskula da „svi igraju košarku“ zapravo je itekako istinita.”

Vi ste legenda Cibone, osvojili ste pregršt trofeja, ali i već bili sportski direktor kluba. Nakon pauze opet ste se vratili na tu funkciju, što nije baš uobičajeno. Često ste isticali kako ste „vojnik kluba“. Je li ljubav prema Ciboni bila glavni razlog povratka, ili ste ipak dvoumili s obzirom na to da vam je obitelj ostala u Mostaru?

“Da, definitivno. U Ciboni sam proveo 16 godina kao igrač. Nakon toga bio sam sportski direktor, a nakon dvije godine pauze ponovno sam se čuo s upravom i moram priznati – Cibona je za mene nešto posebno. Doživljavam je kao svoj dom i nisam dvojio ni trenutka kad se ukazala prilika za povratak. Naravno, činjenica da mi je supruga s dvoje djece ostala u Mostaru otežava stvari, to je neka otegotna okolnost, ali odlučili smo se zajedno upustiti u taj put. Evo nas sada ovdje – vidjet ćemo kako će se sve dalje razvijati.”

Spomenuli ste i reset i rebuilding, a s tim dolaze i novi sponzori. U posljednje vrijeme se spominje gospodin Victor Dodig iz Kanade, koji bi uskoro trebao doći u Zagreb s ozbiljnom idejom ulaganja. Što nam možete reći o toj temi i što to znači za budućnost Cibone?

“Već neko vrijeme u javnosti se pojavljuju različite informacije vezane uz investitore i ljude koji su pomogli klubu. Gospodin Victor Dodig je iznimno zainteresiran i aktivno uključen u sve procese i događaje koji se odvijaju u Ciboni. Održan je niz sastanaka, a preduvjeti za transformaciju Cibone u dioničko društvo su praktički ispunjeni. Preostalo je još nekoliko manjih koraka da se to i formalno zaključi.

POVEZANO

Cibona pobjedom startala u Europi, ‘pali su’ Kosovari

Ex-Yu lige Košarka

16. lis 2025 0

Ex-Yu lige Košarka

16. lis 2025 0

VIDEO / Prošle sezone je igrao za Cibonu, a sada je jedan od najboljih igrača u španjolskom euroligašu

Euroleague

15. lis 2025 0

Euroleague

15. lis 2025 0

Vjerujem da će, kad se Cibona službeno pretvori u dioničko društvo, mnogi problemi iz prošlosti konačno nestati. Klub će tada stati na čvrste noge, povući će se crta i okrenut ćemo se budućnosti. To će svih nas zadovoljiti – bit će to nova stabilna era Cibone.”

Na klupi Cibone je zagrebački dečko, Ivan Rudež. Njegov mlađi brat Damjan napravio je zapaženu igračku karijeru – igrao je u NBA ligi, u Španjolskoj i kratko i u Ciboni. Kako gledate na trenera Rudeža i na tu novu energiju koju je unio u klub?

“Jasno, da, pa cijeli život me prate ti Rudeži, da tako kažem haha, i nemam ništa protiv toga. S Damjanom imam puno poveznica – od Zrinjevca, Cibone, reprezentacije – praktički smo cijeli život u kontaktu i drago mi je što se snašao nakon velike igračke karijere. Ima zanimljiv projekt i uvijek mi ga je drago sresti.

Što se tiče Ivana, on je imao teži put, ali upravo takav put izgradi čovjeka. Nije bio velik igrač, nije imao zaleđe iza sebe, no sve što ima – stekao je radom i upornošću.

Ivan je radio u Slovačkoj, a kasnije posložio ozbiljnu akademiju u Švicarskoj. Možda ljudima zvuči egzotično, ali organizirao je sustav po francuskom modelu i s U-19 reprezentacijom ostvario pobjede – upravo ovog ljeta, u Francuskoj, u četvrtfinalu. To je bila prava mala senzacija. Ivan je nevjerojatno profesionalan i posvećen. To je čovjek koji 24 sata živi košarku – s njim je zapravo teško pričati o bilo čemu drugome.”

S njim smo pričali i o strancima. Kaže da je tjednima gledao tisuće snimki i igrača u okviru budžeta, i na kraju odabrao nekoliko koji su se pokazali punim pogotkom. Publika je posebno zadovoljna s Robersonom i Hepom.

“Apsolutno. Ovo ljeto bilo je vrlo intenzivno – pregledali smo stotine igrača. Doveli smo i malog Šiška. Iako je Slovenac, mi ga ne doživljavamo kao stranca jer je već bio u Ciboni. Nažalost, nije naš – bio bi to sjajan scenarij – ali riječ je o vrhunskom igraču. Pauzirao je neko vrijeme, ali čim ga vidiš u akciji, jasno ti je kakvu kvalitetu posjeduje.

Što se tiče stranaca, publika ih je sjajno prihvatila – atraktivni su i donose energiju. Kamaka Hep ima zanimljivu priču – dolazi s Aljaske, bio je član američke juniorske reprezentacije, lani igrao za Frankfurt. Kad smo ga vidjeli, odmah nam je bio zanimljiv. Riječ je o visokoj četvorci, odličnom šuteru i po karakteru izvrsnom momku.

A što se tiče Justina – to je bio dug proces. Tražili smo “dvojku”, beka-šutera koji će preuzeti loptu kad se odlučuje. Znali smo što tražimo i kad se pojavio on, jednoglasno smo se odlučili. Pokazuje liderske sposobnosti, sjajan je igrač i vjerujem da smo pogodili.

Trenutačno svi – i trener, i stručni stožer, i domaći i strani igrači – djeluju jako kompaktno. Na treninzima se osjeti dobra atmosfera i stvarno mi je drago što uživaju u radu.”

Vidim da ste svakodnevno s njima.

“Da, gotovo svakodnevno sam na treninzima. U stalnom sam kontaktu i s igračima i s Ivanom. Ako i nismo zajedno, čujemo se telefonom – komentiramo, dogovaramo se. Svi smo uključeni da igračima stvorimo što bolje uvjete i da se osjećaju ugodno.”

Ta energija se i vidi. No, vratimo se nakratko na vaše početke. Došli ste iz Mostara kao 15-godišnji dječak u Zrinjevac – klub koji je tada bio vrlo ambiciozan, s mnogo poznatih imena. Kako ste uopće došli u Zagreb i tko je “kriv” za vaš dolazak?

“Da, to je bilo davno. Zrinjevac je tada bio sjajna sredina poznata po radu s mladima. Šteta što danas nije ni blizu onoga što je bio. Na jednom kampu u Imotskom upoznao sam gospodina Ivu Marasa – on me zapravo doveo. Došao sam na probu, prošao i odmah znao što želim – igrati košarku. Moj prvi trener bio je Zoran Miliša, koji je imao velik utjecaj na mene i ostao mi posebno drag.”

Vjerujem da nije bilo lako kao dječaku doći daleko od kuće?

“Nije. Takve situacije su teške i zato je bitno imati nekoga uz sebe – mentora ili osobu koja će ti pomoći da se snađeš. U Zrinjevcu mi je bilo jako lijepo. Odigrao sam nekoliko sezona, čak i seniorsku. Nakon toga sam otišao u Livorno, gdje je trener bio Luca Banchi. Ostao sam tamo godinu dana, a kad je stigao poziv Cibone – nisam dvojio ni sekunde.”

Koji vam je trofej najdraži s Cibonom? Možda onaj u Jazinama, protiv Zadra?

“Da, upravo taj. Tada sam zapravo i ja “izašao na scenu”. Nakon tog finala pozvan sam i u reprezentaciju. Gubili smo 2-1 od Zadra, izgubili doma, pa smo išli u Jazine – sve je bilo spremno za njihovo slavlje, ali smo preokrenuli.”

Igrati u Jazinama – to je poseban doživljaj, zar ne?

“Neusporedivo. To je buka, emocija, nevjerojatna atmosfera. Osjećaš ljubav Zadrana prema klubu, što je stvarno divno. Mi smo odigrali sjajno – ubacio sam nekoliko važnih šuteva, neke trice i pobjedili smo ih potom kod kuće s 40 razlike. To mi je i danas jedan od najdražih trofeja, uz naslov ABA lige.”

Moram vas pitati i o onoj tragičnoj, ali legendarnoj utakmici – finale ABA lige 2010. protiv Partizana, 16 tisuća ljudi u zagrebačkoj Areni, trica Kecmana preko cijelog terena. Kako ste to doživjeli?

“Bilo je traumatično. Sjajna atmosfera, puna dvorana, ludnica. Ljudi su osjetili da Cibona ima snagu. Ja sam bio pored klupe, nisam mogao pomoći zbog ozljede Ahilove tetive. Kad je Bojan zabio tricu, potrčao sam prema njemu – zapravo nisam ni vidio Kecmanov šut. Tek mi je Bojan Bogdanović rekao što se dogodilo.

Kasnije se pokazalo da za 0,6 sekundi nije ni bilo moguće primiti loptu – tehnički propust nas je koštao titule. Takva se utakmica rijetko gdje ponovi.”

I 2014. – apsolutno posebno poglavlje. Mlada ekipa, Dario Šarić, treneri Rimac i Golemac, naslov ABA lige u Beogradu. To je bila senzacija?

“Cijela sezona bila je turbulentna. Počeli smo s jakim kadrom, ali u prosincu došlo je do “reseta” – otišli su neki stariji igrači, ostali smo mladi i mi koji smo već bili u klubu. Vrlo brzo nam je postalo jasno da je Dario poseban. To je bilo njegovo veliko iskočenje i jedno divno razdoblje.”

Za kraj – reprezentacija. Hrvatska ide u nove kvalifikacije, s Tomislavom Mijatovićem na klupi i Krunom Simonom na mjestu sportskog direktora u Savezu. Koliko bi značilo da se napokon vratimo na veliku scenu?

“To bi bila ogromna stvar. Hrvatska je vjerojatno najviše oštećena ovim sustavom kvalifikacija jer često igramo bez najboljih. Igrači iz drugog plana jednostavno nemaju dovoljno kvalitete da drže tu razinu.”

Ali vjerujete?

“Apsolutno. Pozvao bih sve da podrže Tomislava Mijatovića i reprezentaciju. Igramo s Njemačkom i Izraelom – ozbiljne momčadi, ali ne i nepobjedive. Treba nam zajedništvo, dvorana puna podrške i vjere. Nadam se da će utakmica s Njemačkom biti u Zagrebu i da će Cibona biti ta koja će Tomici donijeti pobjedu u njegovoj dvorani.”

BONUS VIDEO: