Maro Joković trenutačno je najtrofejniji hrvatski vaterpolist koji je u karijeri, kakvu će teško netko ponoviti, osvojio nevjerojatnih više od 49 klupskih trofeja te uz to 20 medalja s hrvatskom reprezentacijom, uključujući dva svjetska zlata i naravno titulu olimpijskog pobjednika u Londonu 2012.

U razgovoru za Jutro SK 38-godišnji Dubrovčanin, koji još uvijek igra za VK Jug i o mirovini zasad ne razmišlja, otvoreno govori o svojoj karijeri i medaljama, a dotaknuo se i izbornika Ivice Tucka te strelovitog trenerskog uspjeha Sandra Sukna.

Od 49 klupskih trofeja, među kojima su i tri naslova prvaka Europe, Joković je s matičnim Jugom osvojio njih čak 39, uz dodatak kako je dubrovački klub u svojoj povijesti osvojio ukupno 73 trofeja. Malo je reći impresivno – karijera o kakvoj mnogi sanjaju.

POVEZANO

Vaterpolisti Jadrana novim slavljem protiv Mađara do četvrtfinala Eurokupa!

Vaterpolo

7. ožu 2026 0

Vaterpolo

7. ožu 2026 0

“Mislim da svako dijete nekako sanja prije svega da se bori i da se natječe na najvišim razinama i da predstavlja svoju zemlju. Meni se to ostvarilo kroz dobar dio mog života i skoro cijelu karijeru tako da mogu reći da sam čak i privilegiran, a iznimno sretan i zadovoljan sa svime što sam ostvario i postigao u ovoj dosta dugoj i slobodno mogu reći bogatoj karijeri. Tako da nemam stvarno za čime žaliti.”

Od 49 trofeja, čak 39 osvojeno je s Jugom. Koji vam je trofej najdraži?

“Da, prvi trofej sam osvojio 2004. i to je bio Kup Hrvatske, dakle to je počelo davno i sad već ima preko 20 godina od tog prvog trofeja. Skupilo se dosta i stvarno sam imao jedan lijepi period, pogotovo kroz to odrastanje jer sam imao priliku igrati sa zvučnim imenima hrvatskog vaterpola kao što su Elvis Fatović, Mile Smodlaka i Ognjen Kržić tako da sam i od njih upijao i učio. A s njima se razvijala cijela jedna generacija budućih nositelja klupskog vaterpola u Hrvatskoj, ali i nositelja reprezentacije koji su na kraju osvojili pod Ratkom Rudićem sve što se dalo osvojiti. Teško je izdvojiti nešto, da mi je nešto draže jer svaki mi je trofej jednako i drag i bitan i iza svakog stoji nevjerojatan trud. I to je upravo najveća nagrada nakon jedne uspješne sezone kad se podigne taj neki trofej jer tad si u stvari spoznao da si se toliko pripremao, toliko radio i toliko vremena izgubio te jednostavno zapostavljao neke druge osobne stvari koje si stavljao u drugi plan da bi osvojio taj jedan trofej.”

Najvrjednija medalja ipak je olimpijsko zlato iz Londona 2012. Čak osam Dubrovčana bilo je tada na postolju – sedam igrača i Elvis Fatović kao pomoćni trener. Dubrovnik je s razlogom grad vaterpola?

“Kao što sam rekao, početak 2000. iznjedrio je tu jednu generaciju koja je kasnije bila nositelj i u reprezentaciji te na kraju i na olimpijskim igrama u Londonu gdje nas je bilo čak sedam. To je stvarno bila jedna privilegija za igrati i kao što sam mnogo puta rekao, to nije bilo s kolegama nego baš s prijateljima. Mi smo odrasli zajedno i jednostavno među nama se stvorila neka kemija u bazenu, ali i izvan njega, a to je na kraju rezultiralo jednom najljepšom pričom naših života, naših karijera s tim zlatom kojeg i dan-danas s ponosom spominjem i svi naglašavamo važnost te medalje.”

Igrali ste za velike klubove poput Pro Recca i Olympiakosa, a s Bresciom ste bili i prvak Italije. Koje su najveće razlike među tim klubovima?

“Ja bih u svijetu vaterpola spominjao Pro Recco kao najtrofejniji i najbolji klub koji je organizacijski vrlo jednostavan. U klubu je sve funkcioniralo stvarno besprijekorno i taj se klub dokazao svojim rezultatima, pogotovo jer su u zadnjih 17-18 godina samo jedno prvenstvo izgubili i to upravo od Brescije kad sam igrao za njih.”

Ugovor s Jugom veže vas još ovu i sljedeću sezonu. No, Jug čeka titulu prvaka Hrvatske već četiri godine?

“Kao što smo rekli, došli smo do neke smjene generacije i svake godine bismo ostali bez jednog, dva igrača iz te neke sedmorke, pa bismo se krpali s nekim mlađim igračima. Međutim, mi gledamo ovaj period kao neki tranzitni, možda kao zalog za budućnost. Znači, mi sada u stvari odgajamo te, pod navodnicima, mladiće da budu nositelji, šampioni i prvaci.”

Jeste li očekivali da će Sandro Sukno napraviti ovakvu trenersku karijeru?

“Tako je, a on se ustvari opet probao kroz Jug nekako vratiti na još jednu sezonu, međutim zdravlje je na prvom mjestu. Sandro je uvijek imao tu crtu izvrsnosti i kakav je bio u bazenu to je uspješno prebacio i na klupu. Već tri-četiri godine ne da je pomeo sve nego jako rijetko gubi utakmice i to se stvarno rijetko događa. Pro Reccu je falio taj neki vezivni materijal, a to je trener-šef koji će sva ta ega i igrače nekako smiriti da igraju kao jedno tijelo. I to je Sandro uspio. Baš zbog tog svog pristupa u sportu koji je imao kao igrač. Ja sam s njim bio dugo godina i cimer, u klubu i reprezentaciji, pa ga jako dobro poznajem i kad je to prenio na njih vidjelo se da je klub ustrojen, da ima glavu i rep i da to sve ima svoje zašto i zato.”

Izbornik Ivica Tucak nagovorio vas je da ponovno zaigrate za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Parizu. Nije vam bilo žao jer je osvojeno srebro?

“Igranje za reprezentaciju je osim časti koju imaš kao predstavnik svoje države i prilika da uživaš u svakom trenutku priprema. Jer pripreme su uvijek najgori dio, uvijek se najviše radi i najdosadnije su, ali su fizički zamorne i tu treba isto imati mentalnu stabilnost. I sad kad pristupaš tom radu s guštom u ozračju koje ti odgovara, koje je prijateljsko, koje je obiteljsko, onda svaki pojedinac kada dođe tamo kaže: Pa nisam znao da je vama ovako tako dobro.”

Za kraj, imate diplomu poslovne ekonomije. Jeste li odlučili čime ćete se baviti nakon igračke karijere?

“Već duže vrijeme mi se to mota po glavi. Inače, ja sam proteklih godina dobio i trenersku licencu. U svakom slučaju kad završim karijeru, volio bih ostati u sportu, uz vaterpolo, jer to je ono što u stvari najbolje znam i razumijem.”

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub i ubuduće će moći pratiti na A1, Hrvatskom Telekomu, Telemachu, Total TV-u, OptiTV-u i preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.