Dugo Marko Kopljar nije istupao u javnost za hrvatske medije. Ovaj put učinio je iznimku za ekipu Sport Kluba.

Bivši kapetan hrvatske rukometne reprezentacije dočekao nas je u Berlinu i s nama popričao o njegovom desetljeću provedenom s reprezentacijom, o novom izborniku Daguru Sigurdssonu, o favoritima Olimpijskih igara, kao i o tome što planira nakon završetka igračke karijere.

Krenimo redom, od aktualnog. U subotu Kopljarov klub Füchse Berlin igra polufinale Final Foura Europske lige u Hamburgu protiv Rhein-Neckar Löwena. U drugom polufinalu sastaju se Flensburg i Dinamo Bukurešt, dakle tri od četiri sudionika klubovi su njemačke Bundeslige. Füchse inače brani naslov.

“Ne bježim od toga da smo favoriti. U drugom paru malu bih prednost dao Flensburgu. Njemačka je liga najjača na svijetu i po logici bi trebala imati više klubova u Ligi prvaka. Tako bi se po kvaliteti izjednačila i Europska liga.“

U Bundesligi Füchse je drugoplasiran s dva boda manje od vodećeg Magdeburga (aktualnog prvaka Europe) koji do kraja sezone ima još tri utakmice, a Füchse dvije. Realno bi se trebalo dogoditi čudo da prvak ne bude Magdeburg.

“Magdeburg će biti prvak ako se ne dogodi nešto čudesno. Dominiraju u Europi i zasluženo su tu gdje jesu. Što se nas tiče, s obzirom na širinu kadra prije sezone, pristao bih na drugo mjesto, ali sada smo malo razočarani što nije bilo više energije i resursa za naslov. Sezoni u kojoj smo završili drugi u ligi te izborili Final Four Njemačkog kupa i Europske lige nema se što prigovoriti.“

S ovom sezonom istječe vam ugovor, što dalje?

“Umjesto mene dolazi mladi Nijemac, talentirani 21-godišnjak i trenutno najbolji strijelac druge njemačke lige (op.a. Max Christoph Beneke). Bit će to prva godina s Ligom prvaka nakon dugo vremena i neće biti lakših utakmica kao u EL. Flensburg bi trebao biti jači, Kiel isto, Magdeburg će ostati isti, tu je i Melsungen koji se pojačava… Füchse će i dalje ciljati na top 3-4.“

Kako ste zadovoljni vlastitim igrama, uglavnom ste u obrani?

“Htio bih igrati napad, ali moram shvatiti da na mojoj poziciji igra najbolji igrač na svijetu (op.a. Mathias Gidsel). Znam da je moja uloga obrambenog šefa, svjestan sam toga. To je najbolje što u ovom trenutku mogu dati. Zadovoljan sam, iako još uvijek smatram da mogu bolje premda sam stariji.“

A to “stariji“ znači 38 godina. Osjećate li se tako?

“Na dan utakmice osjećam se super, a u danima između utakmica osjećam godine, haha. Ali, osjećam se puno bolje nego što sam mislio da ću se osjećati s 38 godina.“

Što donosi budućnost Marku Kopljaru, kamo nakon Füchsea?

“Dobro pitanje. Želim još igrati. Pokušavam naći opciju koja će zadovoljiti moje apetite, ali i moje obitelji. Ostajem u rukometu što god bilo, ali priča s Füchseom nakon ove sezone je završena.“

Čujemo da je vaš stariji sin košarkaš berlinske Albe?

“Ma, da. Igra za mlađe uzraste Albe, ima osam godina. Možda je malo pametniji od tate u izboru sporta, haha. Da nemam sad Final Four Europske lige, otišao bih pogledati košarkaški Final Four u Berlinu. Grad je super za taj turnir, bit će puno navijača i dobra atmosfera.“

Prebacimo se na reprezentaciju. Na širem popisu za olimpijske kvalifikacije našlo se i vaše ime, iako ste izvan reprezentacije od 2018. godine.

“Bila je nezgodna situacija. Dolazio je novi izbornik i vladala je nervoza zbog neodlaska na zadnje Olimpijske igre i lošeg rezultata sada na Europskom prvenstvu. Prihvatio sam poziv za širi spisak. Htjeli su iskusnijeg igrača u obrani. Međutim, dečki koji su izborili Pariz zaslužuju svoje mjesto u momčadi, želim im sreću i da ostanu zdravi.“

Ako zatreba, vi ste spremni uskočiti?

“Naravno. To je neupitno.“

Kako ste vidjeli Hrvatsku na kvalifikacijama za Pariz i onda na turniru u Oslu? Pokazala su se dva oprečna lica.

“Bilo je dosta ozljeda i načetih igrača na tom turniru u Norveškoj. Taj turnir ionako nema važnost kao kvalifikacije za Pariz. Tamo smo odigrali super u obrani, napadu, tranziciji, sjajni su bili i vratari… S takvom igrom imamo se čemu nadati na Olimpijskim igrama. Nakon Danske, Švedske i Francuske, od četvrtog mjesta nadalje sve je otvoreno. Te tri reprezentacije su kvalitetom, rezultatom i širinom najbolje. Ostali moraju čekati šansu.“

Stigao je novi izbornik Islanđanin Dagur Sigurdsson, je li to dobar potez i što mislite o strancu na toj poziciji?

“Dugo živim vani i normalna je stvar da stranac bude izbornik. Ne vidim ništa strašno u tome. Ne znam koliko je mogao napraviti u kratkom vremenu. Vidjelo se da zna s kim želi ući u rat i kvalifikacije, dečki su dobivali koncizne i precizne informacije. Vidi se da su neki igrači napredovali, pogotovo mlađi, pa srednji blok u obrani, Martinović, igrači Zagreba, pa i golmani.“

Poznajete li i osobno Sigurdssona? Vi ste došli u Füchse malo nakon njegova odlaska.

“Trebao sam doći u Füchse dok je on bio trener i često smo bili na telefonu, ali to sam ljeto otišao u PSG. U klubu su bili zadovoljni njime, igrali su Final Four Lige prvaka, uzeli Njemački kup i Europsku ligu, a reprezentacija je s njim nakon dugo vremena uzela dvije medalje. Njegov rezime dovoljno govori.“

Koliko Hrvatska može u Parizu?

“Ako mislimo da će Francuska i Danska biti među prva dva u drugoj grupi, onda bismo i mi morali u našoj. Ali neće biti jednostavno. Švedska je super, Španjolska može biti totalno druga momčad iako se jedva plasirala. Francuska i Danska svakako su glavni favoriti turnira, uz Švedsku.“

A tko bi mogao iznenaditi iz drugog plana?

“Priča se o Norveškoj, ali ja se nadam da ćemo to biti mi.“

Od 2018. nije vas bilo u reprezentaciji, je li vam nedostajala? Osvojili ste puno srebrnih i brončanih medalja, zlatnu nažalost niste.

“Sigurno bih volio da imam osvojeno zlato. Odlazak je bio težak. Prva dva-tri turnira imao sam goru nervozu nego kao igrač, ali sad zadnjih par godina mogu u miru pogledati utakmicu. Ne nerviram se toliko kao prije. Nedostaje mi, ali treba prihvatiti da svi starimo, jedino rukomet ostaje i dolaze mlađi, brži, jači. To je sada njihovo vrijeme.“

Za čime najviše žalite iz svog razdoblja u reprezentaciji?

“Više pamtim što smo izgubili nego što smo dobili, ali iskreno najviše pamtim treninge, druženja s dečkima, osjećaj pripadnosti i zafrkanciju. To više ostaje sa mnom nego neki specifičan turnir ili utakmica. Bio sam dio toga svega i to me ispunjava.“

S kim vam je u igri bilo najlakše, s kime ste se najbolje sporazumijevali?

“Imao sam sreće što sam imao super suigrače na svim pozicijama. S Gojunom sam igrao u reprezentaciji i u još tri kluba. Imao sam Vukovića, Musu, Vorija, Duvnjaka, Čupića, Horvata, Lackovića, Balića, Duvnjaka, Karačića, Cindrića, Bičanića… S takvim igračima nije teško igrati.“

A tko vam je od suparničkih napadača bio najteži za čuvanje?

“Od svih najboljih. Karabatić, Hansen, Rutenka, Entrerrios… A u novo vrijeme od svih ovih malih i brzih, haha. Danas je sve više atleticizma i teže je igrati sredinu obrane nego prije.“

Kako vam se sviđa taj novi, moderan rukomet?

“Pušta se veća sloboda u igri, zaoštrila su se pravila oko udarca u glavu. Starijoj generaciji to se ne sviđa jer su navikli na ulazak u tijelo i slično. Sad je puno atletičnih, savitljivih igrača i jako se puno golova zabija iz kontre, brzog centra… Lijepo je za gledati, ali teško za braniti.“

Za kraj, je li moguće da, ako ne nađete ništa zadovoljavajuće ovog ljeta, ovo bude i kraj vaše karijere ili još želite odraditi negdje sezonu, dvije?

“Ne bih želio remetiti život svojoj obitelji. Volio bih igrati u nekoj modificiranoj ulozi. Imam motiva i želje, osjećam se dovoljno dobro.“

A što nakon karijere? Trener, direktor?

“Direktor teško. Trener možda nekih mlađih uzrasta. Zanima me ta selekcija mlađih igrača. Vidjet ćemo. Povratak u Hrvatsku nije opcija zasad. Berlin je grad za moju obitelj i mene još neko vrijeme.“