Opasnost mu nije strana, a motori su njegova ljubav. I ove godine kao i prošle natjecat će se na najopasnijoj utrci na svijetu u kojoj je dosad život izgubilo 269 ljudi. Zagrebački dečko Loris Majcan ponovno će predstavljati hrvatski motociklizam u svijetu. A sve o tome rekao je našoj novinarki Ines Švagelj kojoj se pridružio zajedno sa svojom Yamahom R1 u studiju.

Dvaput je dvaput, dakle? Prošle godine bio si na najopasnijoj utrci na svijetu, sada ćeš opet. Što te nagnalo da ideš ponovno i ove godine?

“Pa eto, prošle godine smo, tako reći, probili led. Napravili smo taj povijesni uspjeh. Bio sam drugi Hrvat u povijesti koji je uopće tamo odlučio otići i uspio to napraviti. Tako da smo riješili taj neki veliki teret veliki tog prvog odlaska. Tako da smo sad za drugu godinu puno pametniji i znamo što trebamo popraviti.

A kako sam zapravo odlučio nastaviti dalje, to je bila gotova odluka nakon prvog kruga prošle godine. Rekao sam da moram doći opet ovdje i dobro su mi rekli tamo svi oni domaći dečki da kada jedno to probaš da se zaraziš, jednostavno je tolika doza adrenalina, a ja sam ovisnik u adrenalinu, pa me to odmah natjeralo da odlučim da ću doći 2025. Tako da eto idemo opet ove godine, ali još jače.”

Kako to da si se uopće odlučio otići na Isle Man? Što te potaklo na to? I gdje si zapravo prvi put vidio tu utrku?

“Eto, ovako, priča je počela prije točno 15 godina, 2010. je izašao jedan igrani film, zove se Closer to the Edge. I govorio je baš o tome, o toj utrci. I ja i tata smo to gledali. Tata je nekad vozio motor, pa sam ja naslijedio tu ljubav od njega. Pa smo gledali taj film i ja sam se očarao sa tom utrkom. I rekao sam ako ću to ikad imati priliku to gledati uopće, ja idem sigurno. I eto, 15 godina nakon, sasvim zapravo slučajno sam vidio da su prijave otvorene, rekao idem probati, pošto sam tu u Hrvatskoj bio dosta dobar, trostruki šampion, osvojio tu sve što se da, više manje osvojiti, rekao idem probati, zakoračiti na tu svjetsku scenu, pa da pošaljem prijavu, da vidim šta će oni reći, da li će me prihvatiti ili ne. I eto, nakon dugotrajnih tih priprema i sastanaka i razgovora, uspio sam dobiti taj race entry i tako je to sve krenulo i eto to je bio nekakav početak moje Isle of Man TT karijere.”

Kako uopće izgleda kada hrvatski motociklist želi doći na Isle of Man? Kakav je taj postupak?

“Pa postupak je da se moraš prvo prijaviti putom online obrasca, onda te kontaktiraju organizatori. Nakon toga moraš posjetiti tzv. svoj trkaći CV, odnosno svoje rezultate, šta si sve napravio u karijeri, što si sve osvojio, gdje si bio, gdje si se natjecao. Sreća mi u Hrvatskoj smo imali dosta tih road race eventa, tipa utrka u Križevcima, utrka u Slavonskom brodu koja se meni bodovala. Oni su to priznali kao pravi road race event i dali mi kao prema toj mojoj licenci zeleno svjetlo zbog tih utrka. A i bio sam trostruki prvak Hrvatske u klasi 600 Superstock zaredom, osvojio sam tu zlatnu kacigu što je najveće priznanje u hrvatskom motociklizmu. Nakon svih tih mojih uspjeha, oni su to sve prihvatili i eto hvala Bogu, uspio sam upasti.”

Imao si i razgovor s njima?

“Da, prošle godine u drugom mjesecu sam imao taj final meeting, gdje su me zapravo psihološki testirali, analizirali moje znanje te duge i komplicirane staze i razloge zašto ja to uopće želim raditi. Bila je baš kompletna psihoanaliza vozača, što me malo čak i iznenadilo, ali opet to je jako opasna utrka i oni moraju birati ljude koji su profesionalci i koji su fizički i psihički spremni za takav izazov koji je užasno velik. Taj sastanak sam prošao s 97% uspješnosti, a rekli su mi da sam newcomer s najvećim znanjem u posljednjih 19 godina. To me čini dosta ponosnim i pokazuje mi da sam na dobrom putu i da dobro radim. Bila je to zadnja stepenica prije samog odlaska na TT koji smo onda odradili tri mjeseca kasnije.

Znači, ta psihoanaliza je prošla onako kako treba?

“Da, procijenili su da sam stabilan dečko, da sam pravi sportaš i da živim za to. Ja i živim od tog sporta. Procijenili su da sam dovoljno dobar i da imam dobru karijeru da sudjelujem na najvišoj svjetskoj razini u ovoj disciplini, na najprestižnijoj utrci na svijetu. Osjećam se ponosnim što sam uopće upasti tamo jer tamo od svih nas 60 koliko nas je vozilo, i onaj zadnji i prvi, svi su vrhunski vozači, nema amatera i sporih vozača. Sama činjenica da sam u tom probranom društvu mene je činila užasno sretnim i ponosnim. I onda smo na kraju napravili još i dobar rezultat tako da je to bio dodatan plus za cijeli tim.”

Sad si rekao da živiš od tog sporta. Može li se u Hrvatskoj živjeti od motociklizma i na koji način?

“Nije to ono da ja dobivam plaću za nešto. Imam sponzorske ugovore sa svim sponzorima koji me podržavaju u natjecanjima. Od tih ugovora financiram svoj život. Također imam firmu koja se bavi školom vožnje, edukacijom motociklista na trkačkim stazama. Spojio sam i posao i stazu i ljubav prema tome, tako da sam na motoru non stop, kroz gotovo cijelu godinu, osim preko zime. Tada sam na prisiljenom godišnjem jer je vani prehladno da bi se vozilo.”

To je najopasnija utrka na svijetu. Privlači li te i ta opasnost? Rekao si da voliš adrenalin…

“Da, to je uzbuđenje, ništa što sam doživio u životu nije se približilo tome. Teško je to opisati, ja jesam ovisnik o adrenalinu, teško je objasniti ljudima koji to nisu probali. Mnogi me pitaju zašto idem voziti utrku gdje je poginulo 269 ljudi. Ja im onda postavim pitanje zašto se naš poznati alpinist Stipe Božić penjao na Mount Everest, što ga tamo čeka milijun eura na vrhu, gore -50°C, snijeg pada, vjetar puše… Ako je on to ostvario kroz svoju ljubav, onda i ja to ostvarujem kroz svoju ljubav. To je ono što sam ja htio, radim ono što volim i mene to čini sretnim i ispunjenim, svidjelo se to nekome ili ne.”

Znači, nema nikakvog straha?

“Od same vožnje motocikla, ne. Jedini strah koji imam je da neću skupiti dovoljno sponzora. Ali hvala Bogu, prošle godine i ove godine uspjeli smo prikupiti potrebni budžet da odemo na tu utrku. Nadam se da ću u budućnosti i financijski i rezultatski napredovati, kao i na svim razinama na tom natjecanju.”

Skupljaš i donacije za Isle of Man. Nije ni jeftino otići na takvo natjecanje?

“Da, jedna utrka košta oko 80.000 eura. To je stvarno velik novac. Trebamo to skupiti. Imamo dva motocikla, treba platiti cijeli tim, avionske karte, transportirati sve od Zagreba do otoka Mana, koji je 2700 km u jednom smjeru. To je cijela logistička noćna mora. Pokušavamo na sve načine skupiti sredstva. Imamo stranicu na kojoj ljudi mogu donirati, bilo kakav simboličan iznos, a zauzvrat dobiju, na primjer, njihovo ime se može voziti na mom motoru kao mala naljepnica, mogu dobiti timsku majicu kao poklon, a mogu osvojiti i put s nama na Isle of Man TT. Tako da opet onima koji daju svoj novac od srca jer žele podržati sportaša, opet im želim dati nešto nazad. Tako da nije ono dajte mi novce da ja sad vozim i da radim ono što hoću nego ljudima pokušavam dati nešto zauzvrat što mislim da je ok.”

Kada si odvozio prvi krug na Isle of Manu, je li to bilo ono što si očekivao? Je li staza ispunila tvoja očekivanja?

“Nadmašila je moja očekivanja. Taj prvi krug koji sam vozio iza instruktora, cijeli krug sam imao osmijeh. Kada sam se vratio u box i sišao s motocikla, zaboravio sam da motor nema nogaru, ja sam ga pustio, moji mehaničari su ga jedva ulovili da ne padne koliko sam ja bio uzbuđen. Od tog prvog kruga pa sve ostale krugove dok sam bio na stazi, osjećaj je bio sve bolji i bolji. Baš sam uživao u tome. To je nekakav vrh motociklističkog svijeta, san koji sam dugo sanjao i uspio sam ispuniti. Bio sam užasno sretan.”

Znači, ispunio si svoj san. Je li to vrhunac moto karijere?

“Da, svakako. To je najprestižnija, najstarija, najpoznatija utrka na svijetu. Nema veći nivo na svijetu od toga. A činjenica da sam ja tamo bio kao Hrvat, iz Dubrave, iz Zagreba, sa svojim privatnim timom, koji mi je kao obitelj, i da smo uspjeli ostvariti takav rezultat, i da smo uopće došli tamo i vratili se bez nekih većih problema, to me čini jako ponosnim. Ponosan sam što sam predstavljao svoju državu na takvom natjecanju. Nadam se da ću to činiti i dalje, odnosno dat ću sve od sebe da to činim i dalje. Od ove godine pa do kraja svoje karijere. Obećao sam mami, cilj svakog vozača trkača je da negdje pobijedi i da bude prvi, tako je i meni cilj da pobijedim na Isle of Manu. Hoće li to biti ostvarivo ili ne, vidjet ćemo, ali obećao sam mami da ako pobijedim, da tog dana prestajem s vožnjom. Jer, mama i tata su ti koji trpe najviše taj stres jer dijete ti se ipak vozi na najopasnijoj utrci na svijetu. Nije to sigurno lako gledati. Velika podrška i pozdrav njima. Sorry mama, sorry tata!”

A kako to tvoji roditelji proživljavaju? Kako je prošlo prošle godine?

“Bilo im je teško, ali opet s druge strane oni znaju koliko se ja pripremam za to. Ja sam stvarno perfekcionist za sve čime se bavim, pogotovo za motore. Ja sam se užasno dobro pripremio i oni su vidjeli mene kroz svih tih sedam, osam mjeseci priprema kako se pripremam svaki dan i znaju kakav sam i znaju kako živim, da živim za to. S jedne strane su bili sigurni jer su znali da ću biti na nivou, ali s druge strane sigurno ih je bilo jako strah jer to je ipak jedna od najopasnijih stvari na svijetu, u svijetu sporta. Nije im bilo svejedno, tata je bio u Zagrebu i gledao, njemu je vjerojatno bilo još i teže, a mama je bila s nama na Otoku, pa me bar vidjela svaki dan. Ispričavam se njima i ispričavam se za ubuduće što ću ih stresirati, ali to je moj izbor, moj život i moj cilj, san. Nastavljam graditi svoje snove i raditi ono što volim i mislim da je to konačni cilj života, da radiš ono što voliš.”

Na toj utrci je dosad poginulo 269 ljudi. Što tebi prođe kroz glavu kad znaš tu činjenicu? Razmišljaš li uopće o tome?

“Da, naravno, razmišljam o tome. To je činjenica o kojoj moraš razmišljati, ne možeš olako pristupiti nekom takvom natjecanju bez da razmotriš sve faktore, pa tako i te najgore. Ali opet, ja se vodim time da u životu nikad ne znaš što te čeka. Ti sada prelaziš cestu, ideš u pekaru po kruh i može te pogoditi autobus, možeš nastradati i ovako, razboljeti se, može se dogoditi bilo što. Ja se vodim tom činjenicom iako je 269 ljudi poginulo kroz 117 godina održavanja, preko 20 tisuća ljudi nije poginulo. Nekih 99,1 posto vozača svih koji su vozili u povijesti je preživjelo. Ja sam jedan od tih i gledam uvijek tu pozitivnu stranu priče. Ako ću se fokusirati na nešto negativno, onda će mi negativno i ispasti. Uvijek treba biti pozitivan, optimističan i realan u neku ruku, sve aspekte razmotriti i onda odabrati ono što je najpozitivnije i samo gas dalje.”

Kojom brzinom se vozi na toj utrci, koju si brzinu postigao prošle godine?

“Sa svojom Yamahom R6, 600 kubika, nekih 280 na sat. Prosječna brzina na toj običnoj cesti mi je bila 190 km/h, što je dosta šokantna činjenica, to je obična magistralna cesta s dvije trake koja ide u krug otoka, znači nekih 60 km sam vozio nekih 19 minuta. Ove godine nastupamo i u jačoj klasi, s novim motociklom Yamaha R1, s 1000 kubika, koji ima preko 210 konjskih snaga, koji bi trebao ići preko 300, 310 km/h, a prosječna brzina će biti preko 200 km/h. Bit će to “next level” gdje ću moći biti još brži.”

Dobro poznaješ stazu, jesi li spreman za tu veću brzinu?

“Jesam, da, stazu jako dobro poznajem. Ima oko 260 zavoja, između 247 i 260 zavoja, ovisi koje točno gledaš, nisam ni stigao sve prebrojati u vožnji. Znam svaki zavoj, znam gdje su zamke, kakav je asfalt na kojem dijelu. Moraš baš biti studiozan, to je utrka koja ne oprašta nikakve pogreške. Ti ako zaboraviš koji ti zavoj slijedi, možeš završiti u nekom dvorištu, u kamenoj ogradi i nastradati što naravno nikad nije cilj. Moraš se pripremiti vrhunski što ja jesam, moraš biti fizički i psihički spreman i znati materiju, poznavati svoj motocikl. Što se tiče same brzine i snage motocikla, tu ja nemam problema, što jače to bolje. Što će motor biti brži, to ću ja biti brži i napraviti bolji krug i rezultat.”

Koje su to sve opasnosti koje vrebaju?

“Ima dosta tih slijepih zavoja. Nema izletnih zona, to je zapravo najopasnija stavka na cijeloj toj stazi/cesti. Na svakoj drugoj stazi imaš izletnu zonu, sto metara šljunka gdje ti kada padneš, možeš se zaustaviti i proći sa što manje ozljeda. Na Isle of Manu TT to nije slučaj jer u 99,9% na izlascima iz zavoja su kuće, dvorišta, stupovi rasvjete, autobusne stanice, rizoli, tako da nema mjesta za pogrešku. Ako pogriješiš, to ti može biti posljednje. Stvarno moraš biti na vrhunskoj razini u glavi i moraš biti fizički spreman da izdržiš sve te napore, jer naša utrka traje u klasi 600 sat i pol, a u ovoj 1000 klasi će trajati više od sat i 45 minuta samo sa stajanjem za točenjem goriva od 40 sekundi. Znači, cijelo vrijeme si u toj ogromnoj brzini i cijelo vrijeme pogađaš te zavojne linije i ne smiješ nijedan pogriješiti. Imamo utrku od 6 krugova u klasi 1000, to je nekih 1300 i nešto zavoja, ti ne smiješ nijedan pogriješiti u toj brzini, to je dosta veliki izazov za bilo koga tko uopće dođe tamo.”

Kako se fizički i mentalno pripremiti za takvu utrku?

“Pa, mentalno mi to čak i nije problem jer ja nemam strah od brzine, nemam strah od motora, obožavam ih, respektiram, volim. Uvijek su mi svi prespori, želim da idu još brže. A fizički sam se pripremao od prvog rujna sa gospodinom Marijom Jantelekom, kondicijskim trenerom. Treba simulirati uvjete visokih otkucaja srca na dugačkim relacijama, pa su kondicijski kružni treninzi vrlo naporni. Pokušavamo simulirati te otkucaje srca kakve ćemo imati na motoru, na Isle of Man TT-u. Uz to, sad kad je krenulo lijepo vrijeme smo svaki vikend na motoru, bilo na stazi u Novom Marofu, bilo na Grobniku gdje treniramo s motorom, a još dodatno te mišiće Fizički moraš biti na visokoj razini da bi izdržao sve napore. Cijelo tijelo zapravo radi, i ako nisi na razini, koncentracija opada, a ako se ne koncentriraš, brzo se umoriš. Mora biti harmonija između psihe i tjelesne spremnosti.”

Prošle godine nije bilo sve bajno. Imali ste i tehničkih problema s motorom?

“Mislim da smo prošle godine ispucali sve moguće tehničke kvarove koje smo mogli imati. U prvom službenom treningu otkazala am je kompletna elektronika, instalacija na našoj Yamahi, i nismo imali drugu. Zvali smo ljude u Zagreb da idu u Austriju kupiti instalacije, i ovim putem bih im se zahvalio što su mi to donijeli u ruksaku avionom te žice da smo mi to mogli sklopiti na stazi. Nakon toga smo krenuli, ali imali smo još i tehnički kvar agregata, odnosno mašini na motoru. Katastrofalni kvar, mašina je tako reći eksplodirala. Klipnjača je probila blok za one koji znaju. Morali smo mijenjati cijelu mašinu, srećom imali smo zamjenski agregat iz Yamaha TM Zagreb. Taj agregat je bio serijski, a ne “stjunirani”. S njim smo odradili cijeli ostatak utrke bez problema. Taj dio smo onda imali hvala Bogu bez kvarova. Ali u ovom prvom dijelu smo ispucali sve te moguće kvarove. Ove godine nadam se da neće biti tih kvarova tih razmjera.

Sada je tu i više iskustva, znate što trebate napraviti?

“Sada smo bolje pripremljeni, oba motora su potpuno nova, tako da smo smanjili rizik od kvarova na minimum i nadam se da će tako i ostati.”

Ove godine bio si već na stazi. Čega si se prvog prisjetio kad si stigao tamo?

“Uvijek taj prvi trening nakon zimske stanke bude to ‘skidanje hrđe’, kako ja to zovem jer ti se i tijelo i mozak odviknu od brzine. Prvi put kad sjedneš na motor npr. na Grobniku sve ti dolazi jako brzo, u šoku si malo. Ali već nakon sat, dva već ti se tijelo prilagodi i prisjeti nekih starih pokreta od prošle godine i odmah si automatski na razini. Sad ovaj trening smo testirali neke nove dijelove na Yamahi i ovih pet dana proteklo je savršeno, doduše bilo je malo hladno, ali naučili smo nove informacije, postavili smo neki set up i sad smo spremniji za malo treninga po Marofu i onda 15.5. putujemo na Isle of Man.”

Kako je počela ta tvoja ljubav prema motorima i motociklizmu, znamo da to nije popularan sport u Hrvatskoj?

“Ja sam to sve naslijedio od oca Zorana. On je tamo 80-ih, 90-ih vozio motoutrke, natjecao se 12 godina i bio je dosta dobar. Moj stric Darko, njegov brat, bio je njegov mehaničar, a danas je moj pomoćni mehaničar, pomaže i savjetuje. Tata je isto tu savjetnik. Mama je naravno putovala s tatom tako da je ona to sve proživjela s njim, sad proživljava sa mnom. Prvi susjed Darko mi je glavni mehaničar na TT-u. Mi smo zapravo mala obitelj, naravno pozdravljam i Filipa Ciganovića iz Karlovca, on je dosta mlađi i vozi motore i prošle godine došao je u naš tim i dobro se prilagodio i ove godine isto ide s nama. Nas 5, 6 je taj tim. Zapravo ja sam tu ljubav naslijedio genetski, to je nekakav obiteljski biznis. Ja sam samo nastavio gdje su oni stali i možda malo podigao ljestvicu više.”

Tati sigurno nije palo napamet ići na Isle of Man?

“U ta vremena mislim da nije bilo toliko ostvarivo. Tada je to bilo teško zamisliti i ostvariti, ali danas u ovo doba zahvaljujući mojim rezultatima i sponzorima uspjeli smo se odvažiti da odemo tamo i napraviti posao kako treba.”

Kakvo je tvoje fizičko zdravlje? Koji su najgori padovi koje si doživio, bilo je tu vjerojatno i lomova i svega?

“Trenutno sam fizički u vrhunskoj formi. Što se tiče povijesti mog tijela i mojih ozljeda, popis je jako dugačak. Padovi su sastavni dio tog sporta. Ti kad si na 100 posto, desi se da odeš na 105 ili 110 posto i onda napraviš pogrešku ili gume ne mogu više izdržati taj napor. I onda se dogodi taj pad. U svojoj karijeri sam slomio gotovo sve, čak i leđa, jedino što nisam je desna ključna kost koja najčešće puca kod motociklista, lijevu sam prošle godine malo zeznuo. Ruke, noge, sve to sam slomio, oštetio, operirao u nekom trenutku moje karijere. Trenutno ima nekih posljedica, što sam stariji to ih više osjećam, ali ništa strašno prebrodim ih ja, nije problem. Dokle god sam fizički u dobroj formi to se sve drži na okupu.”

Jesu li samo motori bili tvoja strast kroz djetinjstvo ili je tu bio još neki sport?

“Kad sam bio baš mali, sa šest godina sam krenuo s motorima, onim mini moto. Kroz osnovnu školu sam se bavio taekwondoom, dosta sam bio borben, pošto sam iz Dubrave haha. Išao sam na ta natjecanja, tukao sam se, mislim, sportski sam se tukao. To me okupiralo kroz osnovnu školu, onda kad sam to završio sam se opet vratio na velike motore i evo od 15 do sad 29. godine sam samo u motorima. To su bile te moje dvije strasti. Uz to volim igrati i košarku, makar baš i ne smijem jer je opasno, ne smijem se baš ozlijediti prije utrke. Stvarno volim taj sport, gledam dosta NBA. I naravno volim hrvatski nogomet, hrvatsku ligu i volim ispratiti Dinamo i našu reprezentaciju. Tako da, ta tri sporta, motori, košarka i nogomet su moja okupacija.”

A bio si nam neko vrijeme i kolega, što kažeš na novinarstvo, odustao si na vrijeme?

“Da, radio sam na portalu Autostart gdje sam pisao članke i testirao neke automobile. Zapravo sam cijeli taj svoj kratki radni vijek proveo oko automobila i računala. To je bio dosta zanimljiv dio mog mladog života gdje sam se zapravo još učio i poslu i životu. Poslije toga sam se baš posvetio sportu i tu sam i dan danas.”

Zanimljiva je činjenica i da nikada nisi položio vozačku dozvolu za motor. Zašto?

“Da, to je svima onako malo šokantna činjenica. Ja imam samo B kategoriju za auto, za motore nikad nisam išao polagati. Smatram da je u prometu užasno velika opasnost, puno veća nego na Isle of Man TT-u. To sad možda zvuči ljudima smiješno i čudno, ali prometu ovisite o jako puno faktora. Ovisite o jako puno ljudi koji mogu napraviti pogrešku. Mogu biti u alkoholiziranom stanju i mogu vas ne vidjeti pošto ti motori danas idu jako brzo i jako je teško voziti se po propisima sa motorima koji imaju 200 konja. Dovoljno je da vi malo dodate gas i da taj motor dođe na 100, 150 na sat. Jer on u prvoj ide 160 na sat, u drugoj ide 200 na sat, a ima šest brzina… Stvarno je potreban djelić sekunde, djelić nepažnje, neiskustva ili nekog da vam izleti i da utječe na vašu sudbinu, ishod, ozljedu, pogibiju ili bilo što. Smatram da u prometu ima jako puno varijabli na koje ne mogu utjecati i ne želim svoj život izlagati dodatnom riziku nego onom kojem moram zbog bavljenja sportom. Dok sam ja na motoru na stazi, uvijek sam ja u toj kontroli i jedino ja imam kontrolu nad tim ishodom. Može se naravno dogoditi tehnički kvar. Ja u promet ne želim upravo zbog toga što ovisim o puno ljudima kojima se može dogoditi pogreška. Kako ja kažem, možeš uvijek biti i najbolji vozač ikada, Valentino Rossi, ako ti netko izleti iz kafića u rikverc, a ti ideš 100 na sat, ti si nažalost nastradao. To je rizik koji ja nisam spreman preuzeti i zato ne vozim motor po cesti.”

Planiraš li ikada?

“Nikad ne reci nikad, ali kad završim karijeru onda možda neki skuter, kruzer, nešto, lagano do mora.”

Rekao si da je tebi najveći vozač svih vremena Valentino Rossi, zašto? I je li ti onda on i uzor?

“Za mene je. Ja sam odrastao uz njegove utrke i tada je stvarno dominirao i za mene je on broj 1. Postoji tu i Marc Marquez koji je na istom nivou, ako možda nije i bolji za neke druge. Njih dvojica i Giacomo Agostini, najveća trojica svih vremena. Kojeg god da odabereš nećeš pogriješiti, ali meni je idol uvijek bio Rossi. I jedan Amerikanac, Kevin Schwantz po kojem sam uzeo broj 34. Kad sam bio mali htio sam 46 kao Rossi, ali onda su to svi htjeli. Ja sam uvijek htio nekako biti unikatan i izdvojiti se od svih pa sam uzeo taj broj. Po tome sam bio poseban i po imenu isto, dobio sam ime po svjetskom prvaku iz 90-ih, Lorisu Capirossiju. Mislim da mi je bilo predodređeno od prvog dana da se bavim nečim vezano za motore.”

Što misliš o trenutnom MotoGP prvenstvu?

“Naravno, MotoGP pratim i mislim da će Marc Marquez tako izdominirati sve ostale da će u nekim trenucima biti ružno za gledati. Stvarno je izvanzemaljac, vidi se da je na razini iznad svih trenutno, hoće li ga ostali moći pratiti ili doći na njegov nivo, nisam siguran. Znam da će on ostati na tom nivou, ako ga neće i pojačati. Očekujem njegov naslov prvaka ove godine da se izjednači s Rossijem. A onda ćemo vidjeti dalje, on je stvarno na nekom drugom nivou od ostalih.”

POVEZANO

MotoGP samo na SK: Marc Marquez slavio ispred brata Alexa

Automoto

16. ožu 2025 0

Automoto

16. ožu 2025 0

Ususret sezoni F1: Otac mu je legenda MotoGP-a, a prvi karting poklonio mu je Schumacher

Automoto

10. ožu 2025 0

Automoto

10. ožu 2025 0

Rossi i dalje ispred Marqueza?

“Meni će Rossi i dalje biti najdraži. Marquez je vrhunski vozač, jedan od najvećih, možda i je najveći, kako tko gleda. Meni je zbog osobnih emocija. Gledao sam Rossija, nisam gledao Marqueza prije, gledao sam Rossija svaku nedjelju kako vozi 500 kubika, MotoGP poslije. Za mene je Rossi broj 1, a ako netko stavi Marqueza na broj 1 ja nemam apsolutno problema s tim.”

Rekao si da treba 80.000 eura za Isle of Man. Ajde da pričamo malo o MotoGP-ju. Jesi li ikad planirao ulazak u MotoGP ili misliš da je to neostvarivo za tebe i hrvatske motocikliste općenito?

“To stvarno nije ostvarivo za mene nikako, za hrvatske motocikliste ne znam. To je nekakav sport kao Formula 1. Kad nekog pitate vidiš li se ti u Formuli 1, a svi znamo da su to deseci milijuna eura u F1. Isto je s MotoGP-jem. Hrvatska je premalo tržište, općenito prodaja motocikala, možda se u Hrvatskoj proda 50 tisuća motora, u Italiji se proda 5 milijuna. Sve tvrtke koje traže vozače će ih tražiti s jačih tržišta, njega može iskoristiti u marketinške svrhe i preko njega dići svoj profit. Na kraju se sve vrti oko novca. Ne vjerujem da će neki Hrvat dobiti pozivnicu na bilo koji svjetski event u rangu MotoGP-ja, Formule 1, Superbikea, osim ako to ne ostvari nekakvim svojim trnovitim putem i skupljanjem sponzora i davanjem zadnjih novaca da bi došli tamo kao što smo mi došli na Isle of Man. U našoj državi teško je u tako nekom sportu doći negdje daleko bez da ste iz bogate obitelji, što ja nisam imao, ili da ste podržani od nekih jakih sponzora. Treba raditi, ići korak po korak, od malih snova graditi kroz taj trnoviti put i možda se negdje otvori neka šansa ako ste dovoljno dobri i uporni, kao što se meni otvorila nakon 11 godina utrkivanja da dođem na neku utrku koja ja svjetski nivo. Nadam se da će moj primjer potaknuti neke nove mlade da ostvare svoje snove, bilo to Isle of Man, prvenstvo Hrvatske, ili daj Bože da netko nekad dođe u MotoGP. Slijedite svoje snove, ništa na kraju nije nemoguće.”

Zašto taj hrvatski motociklizam nije toliko popularan ni ovdje?

“Kod nas je uvijek najpopularniji nogomet, sve ostalo je druga liga. Rukomet je popularan u prvom mjesecu. To su najpopularniji sportovi u svijetu. Jako puno klinaca igra nogomet u Hrvatskoj, jako malo ih vozi motori. Mi smo takva nacija. Teško se probiti u svim tim sportovima koji nisu nogomet probiti se na scenu na neku razinu Europe i svijeta, mislim da će to tako i dalje ostati. Možda se nešto promijeni na bolje, ali to ne ovisi o sportašima.”

Trostruki si prvak Hrvatske, koja ti je najdraža utrka u Hrvatskoj, je li to možda “Monte Carlo”, gradska utrka u Križevcima?

“U Križevcima uvijek volim voziti, ali to je nažalost jedina utrka u Hrvatskoj u kojoj nisam pobijedio, još uvijek držim rekord staze u klasi 600. Uživam voziti tamo, ali nikad nisam imao sreće da pobijedim. Uvijek mi se nešto dogodi, ili sam vodio pa nekakav kvar, pogreška, pad, nešto bezveze. Najdraža staza u Hrvatskoj mi je Automodrom Glavica u Požegi koja se trenutno ne vozi zbog političkih zavrzlama. Tamo sam ostvario svoju prvu pobjedu i to mi je baš odlična staza za voziti, volio bih da se opet uvrsti u kalendar i da kad dođem s Isle of Mana da dođem voziti čisto iz gušta, za hrvatsku publiku.”

Sad ideš na Isle of Man. Je li to poticaj sponzorima da te ‘uguraju’ u MotoGP, Moto3, Moto2? Ima još vremena za tebe…

“Ima da, ja sam u naponu snage i apsolutno sam spreman za izazove i daj Bože da ovo što sad ja radim da mi donese nekakvu bolju situaciju u godinama koje dolaze, bio to Isle of Man TT ili bilo koja druga utrka, ja sam spreman za sve i radujem se svim budućim izazovima koji će mi biti u karijeri.”

Znamo da kroz svoju školu vožnje pokazuješ ljudima kako se vozi motor po stazi. Bi li ljudima zapravo preporučio da voze motore ili ipak ne?

“Ja bih ljudima preporučio da voze motore. Motori su zapravo savršene naprave. To je tako lijepo, ne mogu reći stvorenje, nego naprava, ja mislim da ima dušu, ali dobro. Super stvar, i ono, ništa ne možete iskusiti kao što možete iskusiti na motoru, ali ih treba znati voziti, treba ih respektirati. Nažalost, u autoškolama danas, kada položiš za motocikl, ti zapravo ne naučiš gotovo ništa o motoru, osim kako pogledati u mrtvi kut i skrenuti u ulicu. Zato sam ja napravio tu školu vožnje, osim da si pomognem financirati utrke, napravio sam to da ljudima pokažem kako se vozi motor i da ih naučim kako motori funkcioniraju, kako se sjedi na motoru, gdje se gleda, na što treba obratiti pažnju. To sve radimo na trkaćim stazama, na manjim brzinama, poput Novog Marofa. Tako da, uz moju pomoć kao instruktora, mogu sigurno isprobati svoje limite, limite svojih motora, riješiti blokade i strahove te naučiti kako reagirati u svakom trenutku. Da bi im to danas, sutra moglo pomoći na cesti, ako recimo prebrzo uđu u zavoj i susretnu automobil – da znaju pomaknuti tijelo i izbjeći taj auto. Da upotrijebe tu tehniku koju su naučili u školi vožnje. Na kraju krajeva, cilj svih nas je da motociklisti što manje stradavaju. Nažalost, svake godine ima stradalih, a to je upravo zato što ne poznaju svoje motocikle, ne znaju ih voziti i ne respektiraju ih. To su tri stvari koje ja pokušavam podučiti u svojoj školi. Tako da, savjetovao bih svima da ulažu u svoje znanje. Bilo to kod mene, bilo to bilo gdje u Hrvatskoj ili Europi. Da ulažu u svoje znanje vožnje motocikla. I da ulažu u svoje obrazovanje općenito, jer cijeli život smo osobe koje učimo. Uvijek ima boljeg i pametnijeg, tako da… kad dođem negdje, uvijek učim i od boljih vozača. Open mind i idemo učiti nešto što će nam pomoći u daljnjoj vožnji i uživanju u toj napravi.”

Što zapravo misliš o motociklistima na autocestama i cestama? Bi li im dao neki savjet da se možda odgovornije ponašaju?

“Ja kad vidim da jure po gradu ili negdje, mrak mi padne na oči. I uvijek kažem odite na Grobnik, odite na Novi Marof, plati tih 110 eura track daya i vidjet ćeš da cesta nije ni blizu uzbuđenju i zabavi koju ćete doživjeti tamo, a tamo je siguran način. Ja kad vidim ljude po gradu da se voze s R motorima u kratkim rukavima i kratkim hlačama po ljeti… Užasno se osjećam. I svima bih savjetovao da se što manje voze po cesti ili ako se voze da stvarno poštuju ta pravila jer to su stvarno brzi motori i jedan trenutak nepažnje… Stvarno se ne isplati riskirati život za malo uzbuđenja. Ako želite juriti, dođite na Grobnik, dođite na Marof, dođite na bilo koju stazu i tamo pokažite svoje znanje. Izdivljajte se, ispucajte se kako bi se reklo. I to je zapravo moj opći savjet za sve koji voze motore. Kad se vozite, uvijek imajte opremu – kacigu, rukavice, jaknu, nemojte bez toga ni pomišljati sjesti na motor.”

Misliš li da je uopće moguće s R motorima suzdržati se ne povećati brzinu?

“Teško je. Znam. Ja osobno ne bih mogao voziti po cesti s ovakvim motorom. Zato se i ne vozim po cesti. Ali ako već to radite, neka to bude motor za otići na kavu, pokazali se prijateljima, polako, jer stvarno lijepo izgleda. Ali ako se stvarno želite provozati, odite na trkaću stazu. Pametan biti u glavi i sve se može.

Cilj na Isle of Manu osim preživjeti je?

“Cilj je pobijediti. Ove godine to neće biti sigurno. Mislim da je to proces od 5,6 godina gdje ti moraš stjecati iskustvo i malo pomalo. Ti imaš samo jednu priliku godišnje da si tamo. To je cesta koja je otvorena za promet i nema u ostatku godine vožnje tamo. To je otok veličine Krka i promet se tu odvija i ne možeš ti tu trenirati. Jednom godišnje imaš šansu trenirati, napredovati i sve. Dosta više vremena treba da stekneš neki nivo nego na nekoj običnoj stazi. Nadam se da ću do kraja karijere uspjeti doći do vrha tamo. Ako i ne dođem, opet sam napravio nekakav uspjeh. Bit ću zadovoljan sa sobom.”

Rekao si barem pet, šest godina. Znači možemo očekivati da ćemo strepiti skupa s tobom barem još dvije, tri godine?

“Ma sigurno. Ma odsad još pet, šest. Ne znam, vidjet ćemo. Ovisno kako će stvari teći, koliko ću brzo napredovati. Cilj je u budućnosti preći u neki britanski tim koji se bavi isključivo time da ne moram sve odavde vući. Mi smo ipak obiteljski, privatni tim. Nemamo mi toliko iskustva da bismo mogli imati i materijal konkurentan za vrh i iskustvo cijelog tima. Cilj mi je kroz ovu i iduću godinu nastupati kao privatnik, a onda naći neko mjesto u timu, ako ću to zaslužiti svojim vožnjama. Onda bi bilo idealno jer bi ja došao avionom u tim, tamo me čekaju dva nova motora, mehaničari, gume i sve, ja sam samo tu da vozim. To je nekakav cilj za napredak i tako do vrha.”

Tko ti je životni uzor?

“Mogao bih reći da je moj uzor mama koja se cijeli život bori protiv svega. Pokušavam slijediti njezine navike. Mama, stric, tata, cijela obitelj, zapravo su moji uzori. Volim svoju obitelj, ja sam sin jedinac pa imam puno sestrična i bratića, sve ih volim kao braću i sestre. Sve njih pozdravljam. Moj uzor u mom životu je zapravo moja obitelj.”

I za kraj, rekao si da je nogomet najpopularniji u Hrvatskoj, znamo da navijaš za Dinamo. Kako vidiš borbu za titulu u našem prvenstvu?

“Bit će vrlo napeto. Dosta sam stresa proživio ove sezone s Dinamom. Veliki sam navijač Dinama, to nikada ne skrivam. Hrvatska je uvijek ispred svega, a Dinamo je nakon toga. Idem kad god mogu na utakmice, a bila mi je čast biti da sam uspio s Yamahom biti na stadionu, pozvali su me, to mi je bio highlight života. Ova godina bit će napeta. Moraju sve do kraja pobijediti, ako žele imati šansu. Mislim da će se sve odlučivati do posljednjeg kola. I da će tu biti još preokreta i drama. Na kraju će, nadam se prevladati šampionski mentalitet i iskustvo na stranu Dinama i da će ponovo slaviti naslov na Maksimiru.”

Što je stresnije – voziti motor ili gledati Dinamo i HNL?

“Stresnije je gledati Dinamo i HNL. Kad vozim motor, ja sam u nekakvom zenu, nemam drugih osjetila i meni je super na motoru. Sve ostalo je stres, pogotovo kad gledam Dinamo.”

A pokazao nam je Loris i kako radi njegova Yamaha R1 s kojom će se natjecati na Isle of Manu, pogledajte to gore iznad u videu.

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub i ubuduće će moći pratiti na Telemachu, Total TV-u, OptiTV-u i preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.